DOGODILO SE ZA BOŽIĆ 2012.

Noć u kojoj su božićne pjesme ispunile mučnu tišinu bolnice…

Molim Vas… – rekla je. – I mojoj prijateljici je Božić. Dopustite nam da joj ga čestitamo. I da joj za poklon otpjevamo nekoliko pjesama.

Duhovna priča božićne pjesme u bolnici

Foto: Shutterstock.com

Anđelka je poslije večernje božićne mise izišla iz crkve. Dok je pred crkvom s prijateljima, a i s onima koje je poznavala samo iz viđenja, izmjenjivala najljepše želje uz božićne blagdane, bila je pomalo odsutna.

Ana, njezina prijateljica, ove godine prvi put otkad ju je poznavala, nije mogla doći ni na polnoćku ni na božićnu misu. Od prvih dana prosinca ležala je u bolnici udaljenoj svega nekoliko minuta od crkve pred kojom je Anđelka upravo stajala. Ležala je sama u bolničkoj sobi, s dijagnozom po kojoj je znala da joj je to posljednji Božić. Predvidjeli su joj još, možda, šest mjeseci života.

Idem svojoj prijateljici Ani u bolnicu – reče Anđelka svojim prijateljima pred crkvom. – Idem joj čestitati Božić. Ako tko od vas hoće, može ići sa mnom da joj otpjevamo nekoliko božićnih pjesama…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Javilo ih se desetak. No na ulazu u bolnicu su ih zaustavili.

Ne možete ući – rekla je žena na porti suhim glasom. – Vrijeme za posjete je prošlo i većina bolesnika se već spremila na počinak.

Samo ćemo tiho otići do moje prijateljice Ane – Anđelka je bila uporna. – Ona je sama u sobi. Nećemo nikome smetati. Otpjevat ćemo joj nekoliko božićnih pjesama i tiho otići.

Žena na porti je bila nepokolebljiva. Ali i Anđelka je bila nepokolebljiva.

Molim Vas… – rekla je. – I mojoj prijateljici je Božić. Dopustite nam da joj ga čestitamo. I da joj za poklon otpjevamo nekoliko pjesama.

Ne mogu vas pustiti toliko… – rekla je žena na porti.

A koliko nas možete pustiti? – spremno će Anđelka.

I tako su njih petero-šestero pokucali na vrata Anine bolničke sobe. Kad je Ana ugledala Anđelku i njezine prijatelje, od ganuća je zaplakala. Kad su se nakon čestitanja pribrali, zapjevali su…

Pjevali su božićne pjesme jednu za drugom. Ana ih je promatrala potresena. Dosjetila se i uključila mobitel da snimi njihovo pjevanje.

Kad su, pozdravivši je, izašli iz njezine sobe i prolazili bolničkim hodnicima, posvuda su čuli tišinu. Svečanu tišinu. Oči sviju kraj kojih su prolazili bile su velike i vlažne. Njihovi su ih osmijesi blagoslivljali.

Na izlasku iz bolnice zahvalili su ženi na porti. Bezglasno im je klimnula. Pritom joj oči nisu bile suhe.

Ana je poživjela do prvih dana lipnja sljedeće godine. Od one božićne večeri, božićne pjesme razlijevale su se svakoga, baš svakoga dana u njezinoj duši. Često je uključivala mobitel da ih i na taj način čuje.

Čula je božićne pjesme i kad su im se pridodale uskrsne.

Stjepan Lice | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. prosinca 2016.

Možda vam se svidi