Post je umijeće čija je svrha kultiviranje pozornosti prema Bogu. Takva duhovna praksa ne može se prakticirati bilo gdje, nego na mjestu slobodnome od ometanja – kao što je pustinja. U Evanđeljima se često opisuje kako Isus ide u pustinju ili na vrh planine kako bi bio sam s Ocem i molio. Kao usavršavanje pozornosti, molitva je pozornost na prisutnost Božju. Kada je svojim učenicima zapovjedio da odu u svoju sobu, zatvore vrata i pomole se Ocu (Mt 6,6), Isus je prvenstveno upozoravao svoje učenike da ne budu kao oni koji javno demonstriraju svoju molitvu. Možemo tu njegovu zapovijed tumačiti i kao dobar način da budemo slobodni od ometanja. No koliko nas ode u svoju sobu i zatvori vrata da se moli, a istovremeno ne pušta iz ruku svoj pametni telefon?

Dok ovo pišem, osjećam koliko me vuče želja da uzmem svoj pametni telefon. Gotovo kao da ga čujem kako me zove imenom: „Bobby, Bobby, pogledaj me, ovdje sam.” Umoran od svjesnoga odupiranja njegovoj privlačnosti, automatski pogledam nekoliko društvenih mreža, skrolam kroz najnovije katastrofe u svijetu, i pošaljem poruke dvadesetero prijatelja, a da nisam ni shvatio što to radim – jer je navala dopamina dobar osjećaj. Moja supruga vidi koliko me moj pametni telefon vuče, i ponekad ga sakrije nakon što dođem kući s posla. No ja ipak budem dobro, i ne bacam se na pod, vrišteći kao kažnjeno dijete, a sve zato što jednaku dozu dopamina dobijem od sjedanja za računalo ili gledanja u tablet. 

Ti uređaji nisu ni u kojemu smislu popravili moje međuljudske odnose, ali pomogli su pokvariti odnose koje imam s ljudima koji su mi najbliži. Discipliniran molitveni život učinili su gotovo nemogućim, a radost koju su obećavali nije ne pokazala posebnom. Treba mi post od dopamina.

U časopisu Wall Street Journal objavljen je zanimljiv esej psihijatrice i profesorice sa sveučilišta Stanford dr. Anne Lembke, pod naslovom Digital Addictions Are Drowning us in Dopamine (“Digitalne ovisnosti utapaju nas u dopaminu”), u kojemu ona pripovijeda o jednome od svojih pacijenata, mladiću u ranim dvadesetim godinama, koji se borio s onesposobljujućom anksioznošću i depresijom. Nedavno je bio napustio fakultet, živio je s roditeljima, i razmišljao je o samoubojstvu, ali dr. Lembke naglašava da je većinu dana i kasno do u noć igrao videoigrice, što je odigralo veliku ulogu u njegovoj depresiji. 

Naše ovisnosti čine nam život gorim. Mi smo robovi ekrana.

Umjesto da ga stavi na terapiju antidepresivima, predložila mu je da mjesec dana apstinira od svih ekrana, naročito videoigrica. To je nazvala „postom od dopamina”.

Mi jesmo više od svojega mozga, ali mnogo je toga u najnovijim otkrićima na području neuroloških znanosti što nam može biti korisno, a naročito njihovi zaključci o ovisnosti o ekranima i o dopaminu. Nova knjiga dr. Lembke, Dopamine Nation („Narod dopamina”), trebala bi biti vrijedan resurs o tome zašto bismo svi trebali odložiti svoje uređaje, i poput njezina pacijenta započeti post od dopamina.

Dopamin je neurotransmiter koji čini da se osjećamo dobro, ali previše dopamina pokreće homeostazu mozga. Počinje beskrajan ciklus traženja dopamina, što pojačava potrebu za intenzivnijim dozama samo kako bi se oduprli povratku boli. Tijekom toga procesa mozak postaje drugačije baždaren, i zahtijeva takve doze. Ta navika postaje ovisnošću, i mi postanemo vezani za svoje uređaje. Odatle moja iziritiranost kada nemam pristupa svojim uređajima koji mi pružaju moj digitalni dopamin.

Nakon posta od dopamina, pacijent dr. Lembke bio je sposoban uspješno se vratiti svojim voljenim uređajima, ali unutar zadanih ograničenja. Dr. Lembke zaključuje da bi svatko trebao pokušati postiti od dopamina, naročito apstinirajući od svojega pametnoga telefona, i postavljajući određene granice korištenja kako bi spriječili nastavak ovisnosti.

Njezini savjeti mogu se primijeniti za kultiviranje pozornosti nužne za molitvu.

Esej dr. Lembke umnogome se poklapa s radom filozofa i mehaničara Matthewa B. Crawforda. U svojoj knjizi The World Beyond Your Head („Svijet onkraj vaše glave”) Crawford se bavi brojnim načinima na koje su naši umjetni okoliši osmišljeni s ciljem ometanja, i tako čine neposredno razmišljanje i osvrte gotovo nemogućima. On to naziva „krizom pozornosti”. Crawford u cijeloj knjizi tvrdi da je čovjekovo ja na brojne načine oblikovano svojim okolišem, čineći sliku svijeta u kojoj autonomno ja živi manje reprezentativnom u odnosu na stvarnost. Crawford tvrdi da bismo, budući da smo unutar svojega svakodnevnoga života na bezbrojne načine oblikovani dizajnom, postali krjeposnijim, pozornijim pojedincima kada bismo igrali veću ulogu u dizajnu svakodnevice. 

Kao primjere onih ljudi koji su svoju pozornost usmjerili na produktivne načine, Crawford je kroz razgovore izdvojio razne obrtnike, koje smatra usklađenijima sa stvarnošću, i to zbog pozornosti i pažljivosti koju njihov obrt zahtijeva. Jedan od njegovih uvida relevantan je za post i duhovnu disciplinu. Radi se o konceptu „okvira”, koji je on preuzeo iz stolarstva. Crawford kaže da je okvir u tome kontekstu „uređaj ili postupak koji vodi ponavljanu akciju ograničavajući okoliš tako da se radnja odvija glatko, svakoga puta, a da majstor ne mora o tome misliti”.

Takav koncept okvira mogao bi biti koristan i u duhovnome životu. Baš kao što stolari moraju postaviti granice i ograničenja slobodi, unutar kojih mogu svoj posao obavljati pozornije, tako moramo činiti i mi koji pazimo na svoje duhovno djelovanje. Stavljajući svoj okoliš unutar okvira, možemo svoju pozornost održati ispravno usmjerenom i svoj molitveni život snažnim.

Pa koji su to okviri koje možete primijeniti kada se pripremate za post od dopamina ili za popravljanje svojega molitvenoga života? Pogledajte po svojemu domu – što vas to neprestano ometa i odvlači vam pozornost? Trebate li nekoga da vam skrije mobitel ili druge digitalne uređaje na određeni broj dana? Možda biste mogli pokušati sa starinskim pristupom, i svoj pametni telefon na jedno vrijeme zamijeniti „glupim”. Postoje bezbrojni načini da ograničite svoj okoliš, ne samo kako biste biti pozorniji prema svijetu, samima sebi i prijateljima, a u svemu tome – Bogu.

Suočimo se s time – većina je nas ovisna o svojim uređajima, i potreban nam je post od dopamina. Naša ovisnost čini nam život gorim. Mi smo robovi ekrana. Poput Izraelaca zarobljenih u Egiptu, molite Gospodina Boga za slobodu od ugnjetavanja dopaminskoga uzbuđenja. Započnite post od dopamina. No budite spremni: takav post odvest će vas u pustinju, gdje ćete poželjeti hranu iz Egipta (Br 11,5). Samo zapamtite da pustinja nije cilj, nego je ona „autocesta” do zemlje spasenja, zemlje slobode – pa čak i slobode od ekrana. Samo ćemo tada biti ispravno raspoloženi da bismo slušali Boga.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.