‘Došla je kod mene, željela je abortus jer joj je dijete smetalo u znanstvenoj karijeri…’

Foto: www.pixabay.com

Potražila me je neka mlada žena. Udata je bila za profesora i pomagala svom mužu kod posla. Rekla je da je u prvoj trudnoći. Ali ona ne želi dijete. Mogu li joj ja izvršiti abortus?

“Zar vi stvarno ne želite imati dijete?” upitao sam.

“Nisam se udala da bih rađala djecu, nego da se sa svojim suprugom bavim znanstvenim radom.”

“Možda bi vaš suprug želio radije imati jedno dijete nego znanstvenog suradnika.”

“To ne vjerujem”, odgovori ona s visoka. “I uostalom, to je moja stvar i ne tiče se nikoga.”

“Svakako”, rekao sam, “ali kod toga ne možete računati s mojom pomoći. A ako se u toj stvari obratite kome drugomu, dobro o tom prije promislite.”

“Već sam dobro i dugo promislila.”

Dugo smo se gledali ne progovorivši ni riječi. Tad sam joj rekao potpuno mirno: “Vi ste dakle odlučili ubiti vlastito dijete. Vi ste dakle ubojica!”

Tad je problijedjela od bijesa, skočila, posegnula za torbicom i izjurila zalupivši vratima za sobom.

Sedam mjeseci kasnije zazvonio je na stolu moje ordinacije telefon. Bila je ista žena.

“Hoćete li mi pomoći kod rođenja moga djeteta?” Morao sam se nasmijati. Sasvim razumljivo da sam joj pomogao i da mi je bila neizmjerno zahvalna na “prisiljenoj” majčinskoj sreći.

Idućih je godina postala majka još troje djece i svake mi je godine slala cvijeće i zahvalna pisma.

Preuzeto iz knjige Pierrea Lefevrea “Učiti od života”