U Božjem srcu: Držala sam svoju kćer na samrti

Proći će još mjeseci i godine dok ne mognem ispričati neke od njih. Neke ću čuvati kao svetinju i tajnu sve do kraja života, ali ovu vam priču moram ispričati sada.

Margaret Susan i Abigail Kathleen rođene su u subotu navečer, carskim rezom. Kad smo kasno te večeri konačno zaspali, bile su stabilne na odjelu intenzivne njege za novorođenčad. U nedjelju ujutro više nisu. Nedjeljno smo poslijepodne proveli držeći Maggie u naručju dok je umirala.

Ljudi kažu da za ovo nema riječi, ali ima ih, samo su prebolne i preteške. Ljudi kažu da roditelji ne bi smjeli prolaziti kroz ovo, ali to se ipak događa, samo je neizrecivo užasno.

Svi se slažu da bi bilo neizdrživo prolaziti kroz to dva dana zaredom – držati u naručju dvoje djece dok im se disanje usporava i otkucaji srca staju. S time se ništa ne može usporediti. Prava noćna mora.

No ja vam kažem da nije tako.

U nedjelju smo se srušili u krevet pod ogromnim teretom boli. Znali smo da ćemo ujutro morati proći opet kroz jednaku stvar, da ćemo se morati oprostiti od Abby. Zaspala sam plačući, i probudila se u suzama. Nisam znala kako ćemo uraditi to što moramo.

Nekako smo se vukli. Pokušali smo doručkovati. Molili smo sa svećenikom. Opet se začula grozna zvonjava telefona. Znali smo da moramo ići. S mukom sam sjela u kolica, i Franco me polako gurao niz hodnike koje smo zamrzili, s veselim slikama životinja, i veselim slikama čudesno preživjele djece.

Kad smo ušli u sobu gdje je bila Abby, sestra nas je pitala želimo li je držati neko vrijeme prije nego što odspoje sve cjevčice na koje je bila spojena. Nema žurbe, rekla je.

Koliko god vremena trebamo. Želimo li je priviti sebi na kožu?

Sve to vrijeme grlo mi je bilo stisnuto, a sad sam zajecala. Ne, želim sebi na kožu priviti dvije zdrave blizanke spremne da doje. Ne želim to raditi sa sićušnim, bolesnim nedonoščetom koje će umrijeti za nekoliko sati. To je bila zadnja stvar na svijetu koju sam željela.

Sestra je blago ustrajala. Vidjela sam da je i Franco izmoren i da ne želi to, ali nešto nas je potaklo da ipak pristanemo. U redu, rekla sam, držat ćemo je.

Ovdje moram zastati s pričom. Ovdje vam moram reći: da mi je netko rekao što će uslijediti, naljutila bih se i ne bih vjerovala da se nešto takvo može dogoditi, posebno meni. Rekla bih da zvuči kao sentimentalna pričica, neostvarivi san, da nema veze sa stvarnošću.

Moram vam to reći jer znam kako će vam ostatak priče zvučati. Skinula sam majicu i navukla bolničku odjeću. Oprezno sam sjela u naslonjač, a šavovi od dviju subotnjih operacija su me užasno boljeli. Sestra mi je pažljivo stavila Abby na prsa, pokrila je toplim pokrivačima i izišla.

A iz mene je nestao i zadnji tračak tuge.

Počela sam se smješkati. Počela sam se smijati. To nije reakcija koju očekujete kad vam na prsa stave vaše umiruće dijete, no odjednom se sve preokrenulo. Obuzeo me mir. Bila sam ispunjena najdubljom radošću koju sam ikad osjećala. Nisam razumjela zašto me prije tog trenutka nisu obuzele tuga i žalost. Ovo je bio neki sasvim drukčiji svijet.

Abby je disala, i ja sam disala. Raširila je ruke preko mojih prsa, držeći se svojim sićušnim prstima. Milovala sam joj majušna leđa i osjećala kako joj pluća i srce lepršaju uz moje. Zatvorila sam oči i sjedila, smiješeći se. Sestra je ušla i odmahnula glavom: Ne mogu vjerovati da se smješkate. Franco mi je došapnuo: Da barem možeš vidjeti kako sad izgledaš. Tako si radosna.

Sve se izmijenilo.

Nakon nekog sam vremena pokušala to sebi racionalno objasniti. Sigurno je to navala oksitocina što se nije dogodila poslije poroda, svih hormona ljubavi koji pomažu da se povežem s djetetom i pustim mlijeko. Razumjela sam fiziologiju rađanja, znala sam da znanost može to objasniti, no nakon 20, 30, 40 minuta velike radosti počela sam se pitati zašto navala ne popušta, zašto ne osjećam ni mrvu tuge, i zašto se ne mogu sjetiti zašto sam plakala kad smo se opraštali s Maggie, kad smo znali da je čeka baš ta potpuna radost.

Nije bilo logično.

Otvorila sam oči, i dalje se smiješeći. Franco je bio kraj mene, posve miran, opušten, a oči mu nisu bile crvene. Hoćeš li je ti držati? pitala sam ga. Naravno. Nasmiješio se. Dvije su nam sestre pomogle da pažljivo dignemo Abby s mojih prsa i stavimo je na njegova. Sklopio je oči i nasmiješio se. Ona je podignula ruke i zagrlila ga.

Gledala sam kako se njegovo lice ozaruje jednakom radošću.

Bilo je to ono isto blaženstvo.

Satima smo držali Abby. Izmjenjivali smo se, fotografirali. Kad god bismo otvorili oči da razgovaramo, vodili bismo isti neobični razgovor.

Više nisam tužna. Ovo nije logično. Izgledaš kako se ja osjećam. Nikad nisam osjećao toliku radost. Mislim da je u raju točno ovako. Nisam znala da ovakav osjećaj postoji.

To je dio priče kojeg želim da zapamtite, onako duboko kako ja pamtim osjećaj dok sam držala to dijete od 600 grama na svojim prsima.

Nikad nisam bila sretnija.

Znate one bljeskove koje nakratko vidite, kad vam se život na trenutak čini savršenim? Dan vašeg vjenčanja, rođenje vašeg djeteta, topla ljetna večer. Svi imamo takve trenutke. Kratke predokuse onog što nas očekuje. Bljeskove onoga kako život ovdje na zemlji može biti dobar.

No svi prijašnji bljeskovi? Ništa nije poput onog što smo osjetili u toj bolničkoj sobi.

To je bilo iskustvo raja koje je trajalo satima.

Ispočetka nam se činilo neumjesno govoriti o tome. Smijali smo se kako sebe stavljamo u istu kategoriju kao sv. Toma Akvinski i ona slama o kojoj je on pričao. Tko se usudi uspoređivati se sa svecima i njihovim vizijama?

No ipak. No ipak smo nakon sati koje smo proveli uživajući u toj nevjerojatnoj radosti mogli zaključiti samo da nam je dan rijedak i savršen dar. Dobili smo ga zajedno. Naša malena kći, naše drugo dijete na samrti, otvorila nam je prostor koji nismo nikad ni zamišljali.

Bili smo točno u Božjem srcu.

Nikad više neću osjetiti takvu radost u ovom životu, što god da bude. U to sam apsolutno sigurna. Kad bih mogla podijeliti samo mrvicu onoga što sam osjećala i disala i voljela u toj bolničkoj sobi, nikad ne biste ni najmanje posumnjali u postojanje Boga i vječnoga života. Sigurna sam u to jer je to iskustvo bilo tako duboko i upečatljivo. Ono sad prožima svaki djelić mog tijela.

To je priča koju vam moram ispričati. Da smo usred onoga za što smo očekivali da će biti najgori dan našeg života primili puninu radosti. Da smo gledali smrti u lice i vidjeli život. Da smo očekivali očaj, a našli ništa osim ljubavi.

To je nelogična priča, priča koja mijenja sve, preobražava ono od čega se sastoji sȃmo naše biće, kako želimo provesti ostatak svog života, i sve što znamo o Bogu.
To je možda samo početak najbolje priče koju ću ikad ispričati.

Laura Kelly Fanucci | Aleteia

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Laura Kelly Fanucci autorica je nagrađivanih knjiga o odgoju, pitanjima odnosa vjere i života, i o tome kako biti Božji učenik. Piše blog o roditeljstvu i vjeri Mothering Spirit.