Bolje da umre
Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: “Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!” A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: “Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!” To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.
Iv 11,45-5
Isus Nazarećanin, za kojega mi kršćani vjerujemo da je Krist, a koji je to i dokazao svojim riječima i djelima, bio je tema različitih rasprava tijekom povijesti pa tako i one koja nam je zapisana u ovom evanđeoskom odlomku (Iv 11,45-56).
Kad vidješe što Isus učini
Opisana zgoda započinje nakon što je Isus vratio Lazara u život. Nedvojbeno čudo kojim je Isus produžio život čovjeku nije sve potaklo na zahvalnost i obraćenje. Neki su počeli mrmljati i kovati planove. I počeli su donositi odluke o smrti.
Zanimljiva je ironija trenutka. Nakon što Isus daruje život donosi se odluka o njegovoj smrti. To je nešto s čime i mi kršćani moramo računati. Naše djelovanje u svijetu, naše dobre misli, riječi ili djela, mogu se krivo protumačiti ili prikazati. Naše nastojanje oko života može u nekima izazvati želju da nas ušutkaju i zaustave.
No, bitno je da se sami ne zaustavljamo od straha ili obzira. Ako vjerujemo i znamo, onda ćemo i neustrašivo živjeti svoje opredjeljenje.
Doći će Rimljani i oduzeti nam
Prva mogućnost zloupotrebe kršćanstva, kao što smo maloprije vidjeli, promjena je načina gledanja i shvaćanja kršćanske poruke i stila života.
Druga zloupotreba je prebacivanje kršćanske prisutnosti u svijetu u razinu koja nije primarno kršćanska.
Glavari svećenički i farizeji Isusa i njegovo djelovanje s teološkog i vjerskog područja prebacuju na ono političko. U njegovim riječima ne prepoznaju proročanski navještaj, nego traže političke konsekvence.
Dakako da Crkva živi u svijetu i da smo pozvani baviti se općim dobrom, ali nikada kao politička organizacija ili na način na koji to političari rade. Mi smo pozvani živjeti iz svoje vjere na svim područjima.
Crkva se, bez daljega, treba baviti i politikom i gospodarstvom. Ali nikada tim stvarnostima ne trebamo pristupati kao političari ili kao gospodarstvenici, nego kao vjernici koji progovaraju teološki, nadahnuti Istinom i utemeljeni u vjeri i moralu. Ako naš govor nije teološki, onda smo skliznuli na područje koje nije kršćansko.
Dakako da teološki govor neće biti kabinetsko mudrovanje i samodopadno nadmudrivanje, nego jasni i poticajni govor koji ima svoje utemeljenje, svoju metodu i svoj cilj.
To ne reče sam od sebe, nego prorokova
Zanimljivo je da se Bog poslužio čovjekom koji je planirao ubojstvo Boga da bi prorokovao i prenio poruku.
Bog se neda ni čim ograničiti i svačija riječ i (ne)djelo nam može biti poruka da popravimo svoj život i živimo što više u skladu s Božjom voljom. Zato nam valja budno osluškivati znakove vremena ne opterećujući se razmišljanjem o tome odakle dolaze ili od koga dolaze.
Nikola Kuzmičić
