Biskup Uzinić otvoreno o odnosima sa Srbima, don Ivanu Grubišiću, ulozi Crkve u hrvatskom društvu…

Nedavno je dnevnik „Jutarnji List“ objavio razgovor s Biskupom Uzinićem u kojem dubrovački nadbiskup vrlo otvoreno progovara o mnogim aktualnim temama. Ljubaznošću novinara Gorana Andrijanića i mons. Mate Uzinića, objavljujemo taj razgovor u cijelosti.

Biskup

Biskup dubrovački msgr. Mate Uzinić privukao je pažnju javnosti nedavnim organiziranjem i sudjelovanjem u ekumenskom molitvenom susretu u dubrovačkoj katedrali na kojem je episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije zatražio oprost od Dubrovčana u svoje i u ime svojih pravoslavnih vjernika. Uzinić, nekadašnji rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, za dubrovačkog je biskupa zaređen prošle godine u ožujku. Svojim biskupskim djelovanjem i snažnim svjedočenjem vjere zadobiva sve više simpatija ne samo u Dubrovniku nego i puno šire.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako je došlo do ideje o molitvenom susretu?

– Molitveni susret u dubrovačkoj katedrali dogodio se u sklopu molitvene osmine za jedinstvo kršćana, a dogovoren je s vladikom Grigorijem tijekom jednog našeg ranijeg susreta. Mislim da je to prvi takav ekumenski molitveni susret nakon rata. Dogovoreno je da ga iduće godine ponovimo u pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku, a postoji i inicijativa za zajednički susret u Trebinju, ali to bi se trebalo dogoditi uz suglasnost i u zajedništvu s mostarsko-duvanjskim biskupom Ratkom Perićem, koji je apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanjske biskupije. Vladika Grigorije nazočio je mom biskupskom ređenju. Tada je tražio oprost za ono što se dogodilo Dubrovniku.  Bio je to odgovor na moju simbolično pruženu ruku ne samo pravoslavnim vjernicima nego i islamskim vjernicima, kao i članovima Židovske općine i svim ljudima dobre volje.

Htio sam naglasiti da Dubrovnik nije samo katolički grad, iako su katolici u njemu većina, nego grad svih ljudi koji u njemu žive i koji je uvijek bio otvoren dijalogu i komunikaciji s drugima.

Na ovom molitvenom susretu vladika nije govorio izravno o Dubrovniku, iako se i ta poruka mogla otkriti iz njegova govora, nego je govorio o oprostu i tražio oproštenje na jedan dojmljiv i promišljen način koji odgovara kontekstu jednog prije svega duhovnog događaja. Na to sam i ja, spontano, prije molitve Očenaša okupljenim katoličkim vjernicima kazao da moramo, ako smo vjernici i želimo zajednički moliti Očenaš, oprostiti, ali i da i sami, u duhu vladikinih misli o oprostu, trebamo pitati oproštenje za ono loše što smo mi učinili, a i mi smo činili loše i imamo se za što kajati. Zato sam u ime okupljenih i u osobno ime od vladike i vjernika pravoslavne crkve tražio oproštenje, izražavajući nadu da su i oni vjernici i da će nam kao vjernici oprostiti.

Međutim, mediji su prenijeli vladikinu ispriku, ali su potpuno zanemarili moju. Zato se i dogodio nesporazum zbog kojega je, recimo, patrijarh Irinej izjavio kako je dobro da se vladika ispričao, ali da bi bilo dobro čuti i ispriku s druge strane. A ta se isprika, kažem, dogodila, ali je mediji jednostavno nisu prenijeli. Spominjem to jer je bilo i naših vjernika iz Dubrovnika koji su nakon toga rekli da se mi nemamo za što ispričati. Ja se slažem, u slučaju Dubrovnika to i jest tako – mi smo ovdje potpuno bezrazložno napadnuti, a u oslobodilačkim operacijama doista nije bilo zločina s naše strane. Ali, želim naglasiti jedno – kada ja kao katolički biskup i Grigorije kao pravoslavni episkop tražimo međusobni oprost, onda je to gesta koja nadilazi politička prepucavanja i čin koji se uklapa u otajstvo obreda zajedničke molitve. To je čin koji u sebi uključuje traženje oprosta za sve ono što se dogodilo tijekom tisućljetne povijesti razdvojenosti, za sve ono što je tu razdvojenost pojačavalo.

Međutim, te isprike ponovno su aktualizirale pitanje o tome koju ulogu kršćanske crkve mogu imati u daljnjem procesu pomirenja među narodima na ovim prostorima?

Pri tome moramo priznati da su u pojedinim momentima tijekom rata i Katolička i Pravoslavna crkva i pojedinci unutar nje bili izmanipulirani za pogrešne svrhe. Meni je žao da se danas u promišljanjima o ulozi Katoličke crkve u Domovinskom ratu ističu ti momenti i ti pojedinci, a potpuno se zanemaruju ključne izjave poput one blagopokojnog kardinala Franje Kuharića koji je svojedobno u Petrinji pozvao sve katoličke vjernike da ne odgovaraju na mržnju mržnjom, da ne pale kuće onima koji su njima palili kuće, da ne ubijaju obitelji onima koji su njima ubili obitelji. Prava kršćanska poruka koju, nažalost, neki od nas nisu poslušali. To je bila istinsko poslanje Katoličke crkve tijekom rata – pomoći ljudima da se brane ne iz mržnje, nego iz ljubavi prema vlastitoj domovini. Ako se prijeđe granica te ljubavi, onda se djeluje iz mržnje i osvete.

Koliko je Crkva uspjela u tom poslanju?

– Negdje više, negdje manje. Vjerujem da bi Domovinski rat bio puno lošiji u tom smislu da nije bilo puno takvih svećenika koji su stišavali negativne strasti i osvetničke porive. Rekao bih, učinilo se puno, ali ne dovoljno. Često razmišljam o tome zašto se moralo dogoditi sve ono što se dogodilo s naše strane nakon Oluje i što nema nikakvo opravdanje. Pri tome želim naglasiti da se ne slažem s presudom Haaga protiv naših generala i smatram je ispolitiziranom. Međutim, mislim da su se loše stvari dogodile jer nismo na vrijeme reagirali na pojedine slučajeve. Da se odmah kažnjavalo one koji su prešli granicu, onda se drugi ne bi povodili za njihovim primjerom.

Što se tiče pomirenja, treba naglasiti jedno – njega neće biti bez pravde.  Ako vi, na primjer, na području bilo koje države legalizirate nepravedna osvajanja, ako u takvim podjelama i nepravednom miru pojedini narod izgubi sva prava, onda je to, nažalost, izvorište novih sukoba.

Hrvatska biskupska konferencija nedavno je kritički reagirala na izjave ministra zdravlja Rajka Ostojića o početku ljudskog života koje je dao u sklopu teme o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji. Mediji su to već prokomentirali kao početak napetosti između biskupa i nove vlasti?

– Kada su u pitanju etički principi, kada je u pitanju zaštita života od začeća do prirodne smrti, onda Crkva ne može šutjeti. Tako je i s ovom izjavom koju je ministar dao. Ona je vrlo sugestivna – jer je u njoj ministar spomenuo da život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete, obično u petom mjesecu trudnoće

Takve izjave su skandalozne i to ne samo za vjernike, a posebno me zabrinjava to što takve kvalifikacije iz usta jednog dužnosnika mogu kasnije djelovati i na promjene zakonske regulative abortusa. Ljudski zameci su ljudska bića koja su, na ovaj ili onaj način, pozvana na život i kada se to dogodi, njima se ne može manipulirati. Zamrzavanje ljudskih zametaka, bez obzira na to o kolikom je broju riječ, je neprihvatljivo. Na ministrovu najavu kako će u budućnosti postojati dva zakona – jedan zaostali, konzervativni i rigidni iz 20. stoljeća, a drugi napredni, progresivni i permisivniji za, kako je rekao, ‘ljude 21. stoljeća’, ja mogu samo odgovoriti s pitanjem: ‘Možemo li zbog jednoga života uništiti desetke drugih?’ Smatramo da ne možemo i to je glavni razlog zbog kojega tako nastupamo. Mi ne smijemo šutjeti, čak i po cijenu da uđemo u ‘sukob’ s aktualnom vlašću.

A što s osjetljivim pitanjem očajnih parova koji ne mogu imati djecu, a ovaj zakon im pomaže da se to dogodi? Kako se postaviti prema tim ljudima i njihovim osjećajima?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Mislim da se manipulira ljudskim osjećajima i iskorištava ih se kako bi se promovirale i afirmirale neke ideje i unijele u sustav. Pitanje je što je vrednije – osjećaji neke osobe koja ne može imati dijete ili ljudski život? Uz sve poštovanje i razumijevanje tih osjećaja i stanja koja izazivaju, ja i dalje smatram ljudski život puno vrednijim. U cijeloj priči oko umjetne oplodnje jako se naglašava pravo roditelja da ima dijete po svaku cijenu, baš kao što se kod pitanja abortusa jako naglašava pravo žene na izbor. Tu se javlja problem o kojemu često govori i papa Benedikt XVI., a to je problem relativiziranja vrijednosti. Je li vrijedno nešto što pojedinac i većina smatra vrijednim ili je pak vrijednost nešto sama po sebi? Taj vrijednosni relativizam je ono što stvara probleme.

Kako komentirate slučaj don Ivana Grubišića i kaznu koju mu je nadbiskup Marin Barišić izrekao zbog aktiviranja u politici?

– Prije svega žao mi je što su u cijeloj raspravi prevladali neki argumenti na osobnoj razini, pa se nadbiskupa Barišića proglašavalo desničarom koji Grubišića kažnjava jer nije njegova svjetonazora, a s druge strane se don Ivana također diskreditiralo. Svećenik je službenik Crkve, bio on u mirovini ili ne. Don Ivan je kompromitirao svoju svećeničku službu svojim političkim djelovanjem i nadbiskupova kazna je logična posljedica. Smatram da, kako se kaže, loptica nije u nadbiskupovom dijelu terena nego onom don Ivana. Kazna je medicinalna i onog trenutka kada se don Ivan odrekne onoga lošega što čini kazna prestaje.

A što sa slučajevima nekih drugih svećenika koji su činili slično što i don Ivan pa nisu kažnjeni? Govorim o slučajevima msgr. Adalberta Rebića, a posebice don Ante Bakovića i pokojnog fra Tomislava Duke?

– Što se tiče Rebića, treba napomenuti da je bila riječ o ratnom vremenu, a njegova dužnost bila je humanitarna. Njegov ordinarij dao je dopuštenje za to, a ako se mene osobno pita je li to trebalo tako biti, mogu reći kako smatram da nije. Mogla se naći i neka laička osoba koja bi radila taj posao. Što se tiče Bakovića i Duke, to je trebalo spriječiti na vrijeme. Međutim, nadbiskup Barišić nije bio njihov ordinarij i to ne govori ništa o slučaju don Ivana. Treba shvatiti – nadbiskup je ovim potezom spriječio ovakve situacije u budućnosti i njegova odluka puno veću uslugu radi laičkoj državi nego Crkvi. Svećenici se nemaju što miješati u politički život države aktivnim političkim djelovanjem. Kažnjavanjem Grubišića nadbiskup štiti svjetovnu državu, jer da te kazne nije bilo, primjerice, što bi mene ili bilo kojeg drugog svećenika spriječilo da sutra izađem na izbore? Da sam na mjestu nadbiskupa, vjerojatno bih tu kaznu izrekao i ranije.

Ali, teško je osporiti da je don Ivan u politiku ušao s najboljim namjerama?

– Don Ivan Grubišić iskreno vjeruje kako svojim angažmanom može promijeniti političku situaciju u zemlji. Koliko to odgovara stvarnosti, teško je reći. Ako me pitate što bih preporučio don Ivanu, onda bih mu rekao: ‘U redu, napravio si to što si htio, ušao si u Sabor sa svojim programom. Imaj povjerenja u svoje suradnike laike, prepusti to zastupničko mjesto nekome od njih i neka oni provode tvoj program’. On kaže da ima obvezu prema tijelu koje ga je izabralo, da im je dao obećanje. Dao je i drugo obećanje, ono Crkvi prije 50 godina. Ako želi ostati vjeran tome obećanju i onome prema biračima, onda je prepuštanje zastupničkog mjesta dobro rješenje. On može ostati u nekoj funkciji savjetnika, ali se prestati aktivno baviti politikom. Tada bi kazna protiv njega odmah bila povučena.

I sam Grubišić je među onima koji sve glasnije pozivaju na reviziju ugovora RH i Svete Stolice i tvrde da bi se Katolička crkva u Hrvatskoj trebala odreći dijela sredstava koja su joj zajamčena zbog sve teže socijalne situacije u zemlji?      

– Nepošteno je te ugovore svesti samo na njihovu materijalnu dimenziju. Nepošteno je zaboraviti da su Ugovori pomogli reguliranju odnosa s drugim vjerskim zajednicama te da se Katolička crkva u ovim godinama krize odricala jednog dijela sredstava. Također se zaboravlja kako je djelovanje Katoličke crkve u njezinom najvećem dijelu usmjereno prema konkretnim ljudima i da taj novac ne služi da bi Crkva živjela bogato, iako zloporaba uvijek može biti, nego da bi mogla normalno funkcionirati i odrađivati svoje poslanje. Velik dio tih sredstava odlazi na pomoć najugroženijima. Ono što mene smeta jest kako se sada stvara dojam u javnosti da bi svi ekonomski problemi ove države bili riješeni ako bi se Crkvi prestalo davati ta sredstva. Smeta me i to što su najveći zagovornici toga ukidanja neki koji iz državnog proračuna također primaju značajna sredstva. Govorim o pojedinim nevladinim udrugama.

Što se tiče raspolaganja tim novcem, mogu navesti primjer svoje biskupije. Mi mjesečno primamo oko 500.000 kuna. Više od polovice tog novca trošimo na plaće biskupijskih službenika i naših svećenika koji se ne mogu uzdržavati samo od priloga vjernika. Ostalo koristimo za karitativne potrebe i uzdržavanje onoga što imamo, s čime imamo velike probleme. Sada smo završili gradnju doma za umirovljene svećenike koji su prije bili smješteni u uvjetima koji su bili ispod svake razine. Riječ je o zgradi koja nije ni po čemu raskošna, imat će nekih 12 sobica, ali i to je trebalo platiti, a koštala je oko 7, 5 milijuna kuna.

Prigovaraju mi da ne želim sagraditi crkvu i pastoralni centar u Novoj Mokošici, a istina je da jednostavno nemamo sredstava za to. Tu se neprestano stvara nekakav mit o bogatoj crkvi, a iz iskustva mogu reći da stvarnost nije takva.

Smatrate li i vi, kao neki drugi crkveni dužnosnici, da svjetovni mediji nepravedno tretiraju Crkvu?

– Bojim se da su mediji često u službi neke politike ili interesa kojima smeta Crkva kao takva. Barem se dobije takav dojam, ne znam je li doista tako. Vi koji radite u medijima znate to bolje od mene.

O kojim političkim snagama je riječ? Kome to smeta Crkva?

– Ne mogu dati odgovor na to pitanje, ne znam kome bi to mogli smetati. Ali, takav dojam se dobiva. Mediji funkcioniraju po logici ekskluziviteta i privlačenja čitatelja. Nažalost, dobre vijesti čitatelje ne privlače, nego skandali. A njih ima, nažalost, i u Crkvi. Ne možemo, na primjer, reći da problem pedofilije u Crkvi ne postoji. On postoji i mi se, nažalost, nismo najbolje snašli u reakciji na njega. Ali, stvarati dojam kako je to problem samo Katoličke crkve opasno je generaliziranje, kao što je opasno generaliziranje zbog zločina pojedinaca proglašavati zločinačkim pojedine narode. To mogu reći iz osobnog iskustva. Dogodi se da hodam ulicom i onda čujem komentare iza sebe u stilu ‘gledaj pedofila’ i slično. Samo zato što sam svećenik. Ta je generalizacija jako nepoštena prema dobrim i vrijednim svećenicima, a takvih je većina. Istina je da je, kad to svećenik napravi, to je puno teže nego kad napravi netko drugi, jer je svećenik time izdao svoje poslanje, izdao povjerenje koje su mu dali vjernici. Razlog što se svećenicima to u javnosti zamjeri više nego drugima je i to što smo mi svećenici oni koji drugima govore kako bi trebali živjeti i kada netko od svećenika učini nešto tako grozno i izda načela koja propovijeda, onda se može razumjeti zašto se njegovi postupci tako naglašavaju. Ali, ponavljam, to ne opravdava nikakvo generaliziranje.

Razgovarao: Goran Andrijanić


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. veljače 2012.

Možda vam se svidi