Nakon što smo sinoć objavili vijest o ukidanju javnih misnih slavlja u Hrvatskoj, koju smo pronašli na službenim mrežnim stranicama Riječke nadbiskupije, uslijedile su brojne reakcije naših čitatelja – od kojih su mnogi izražavali svoju tugu, drugi pak bijes na “crkvene strukture”, dok su treći dvojili o vjerodostojnosti objavljene informacije. Kako smo je, dakle, i zašto objavili? I zašto smo je poslije promijenili?

Objavili smo je, dakako, ponajprije zato što smo je pronašli na “službenome” crkvenom mediju – a internetske stranice crkvenih institucija to odavno jesu! Objavili smo je i stoga što se ta vijest, poput požara, proširila i društvenim mrežama – koje danas postaju kudikamo “relevantnije” i utjecajnije od mnogih “tradicionalnih” medija – pri čemu su je dijelili i mnogi novinari koji prate upravo zbivanja u Crkvi. No, objavili smo je prije svega zato što smo svoje čitatelje htjeli informirati o tako važnoj odluci koja izravno utječe na njihove živote.

Jer, većina naših čitatelja jesu vjernici, mnogi od njih i vrlo zauzeti i aktivni, kojima su misna slavlja – nerijetko i svakodnevna – važan dio njihova života. A u objavljenoj je odluci pisalo kako ona na snagu stupa već od ponoći (!) te bi po njoj vjernici, ukoliko ih se ne informira na vrijeme, već od jutros mogli naići na zatvorena vrata svojih crkava i kapela. To nam se činilo važnom viješću koju smo dužni podijeliti s našim čitateljima. I dalje nam se tako čini. I premda smo, osim na službenoj mrežnoj stranici spomenute nadbiskupije, informaciju o otkazivanju javnih svetih misa i drugih sakramenata i pobožnosti sinoć vidjeli i na mrežnoj stranici jednog od naših najvećih marijanskih svetišta te pojedinim facebook stranicama nekih župa iz više (nad)biskupija, ipak smo je pokušali provjeriti i u samoj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK). No, s druge nam se strane u tome trenutku nitko nije javljao.

Istina, čudilo nas je što to priopćenje ne objavljuje i HBK, koja i sama ima svoje mrežne stranice i druge medije. No, dobro, mislili smo: krizna su vremena, stanje se često mijenja iz sata u sat, a odluke se, makar i teške, moraju donositi brzo! Možda su, ponajprije, tu odluku putem (nad)biskupa priopćili svećenicima, a samo je jedan od njih to odlučio podijeliti i sa širom javnošću? Jer, neki su od nas tomu i svjedoci: crkvena koordinacija, krizno komuniciranje u većini crkvenih ustanova, pa i ukupna razina komuniciranja Crkve prema široj javnosti, već su odavno uočeni kao područja na kojima, najblaže rečeno, itekako ima prostora za napredak.

A zašto, pitat će se neki, objavljenu vijest nismo jednostavno “ugasili”, kao što su to učinile ranije spomenute crkvene mrežne stranice, bez ikakva objašnjenja?! Zašto se nismo pravili da se ništa nije dogodilo? Pa, jednostavno zato što to ne bi bilo u skladu s pravilima novinarske struke te bi još više doprinijelo općoj komunikacijskoj zbrci. Jer, tu su vijest do toga trenutka vidjele već stotine tisuća posjetitelja naše i drugih internetskih stranica i korisnika društvenih mreža! Naprasno “izbrisati” neugodnu vijest koja je bila tu (i koja je, uostalom, na stranicama puno utjecajnijih medija od Bitno.net-a i dalje tu!), a ne pojasniti zašto se to čini i što se s tom viješću događa(lo) i koje su okolnosti njezina nastanka i nestanka? Pa, upravo bi to značilo dezinformirati javnost! Mi smo odlučili ne pobjeći od problema u koji smo, ne svojom krivicom, uvučeni. Pa, još samo mala djeca misle da, nakon što zatvoriš oči, problem sam od sebe nestaje.

Nama je u uredništvu Bitno.net-a, dakako, žao. Ponajprije stoga što živimo u vremenu kad se ljudima, zbog javnozdravstvenih razloga, uskraćuju do jučer neupitna prava i slobode, pa i na području vjerskoga života. Neizmjerno nam je žao što ćemo i mi, vjernici u Hrvatskoj, poput nekih drugih koronavirusom zahvaćenih zemalja, po svemu sudeći, neko vrijeme ostati uskraćeni za redoviti sakramentalni život. Premda smo i za dosadašnje, kao što kanimo i za sve buduće mjere, koje imaju za cilj zaštitu zdravlja i života ljudi, i koje donose mjerodavne državne, zdravstvene i crkvene vlasti, itekako imali razumijevanja te smo ih zdušno branili, često i uz rizik da se na nas sruči bijes dijela naših čitatelja, onih vjernika koji to razumijevanje s nama nisu dijelili. No, bili smo spremni platiti tu cijenu, i zbog svoje odgovornosti prema društvu, i zbog ljubavi prema Crkvi, ali i zbog svijesti o svojem (medijskom, ali i ne samo medijskom) poslanju.

No, žao nam je i zbog okolnosti, odnosno potpune informacijske konfuzije (za koju, usput budi rečeno, ne snosimo ama baš nikakvu odgovornost) u kojima je posljednja odluka/namjera o ukidanju javnih misnih slavlja dospjela do (vjerničke) javnosti. Jer, to zasigurno neće doprinijeti niti razumijevanju vjernika za mjere koje se uvode/pripremaju, a moglo bi potaknuti i nove “lažne vijesti” i “teorije zavjera” kojima (ne samo ovih dana) itekako svjedočimo. A upravo je to ono što nam u ovome trenutku najmanje treba.

Bilo bi nam, dakako, puno “draže” da smo na nova ograničenja u liturgijskim i drugim sakramentalnim slavljima naše čitatelje, vjernike, mogli i bolje pripremiti. Bilo bi nam draže da nam se, kao mediju – čiji je doprinos crkvenom poslanju od strane tolikih naših čitatelja već odavno prepoznat – i od strane crkvenih struktura ukazuje veća razina povjerenja. Pa da se i novinare koji prate crkvenu tematiku o ovako važnoj odluci koja se priprema informiralo na vrijeme, u duhu međusobnog povjerenja. Jer, svoditi crkvenu komunikaciju na slanje/objavu (nenajavljenih) službenih priopćenja (a čak ni to više, kako smo jučer svjedočili, ne mora biti dokaz vjerodostojnosti objavljene informacije) zapravo znači živjeti u svijetu koji već odavna ne postoji.

Mi sa svojim čitateljima želimo graditi drugačiji odnos. Odnos međusobnog uvažavanja i povjerenja. I, ako se ikomu trebamo ispričavati, onda su to oni. Onda ste to vi koji ovo čitate i koje smo, pouzdavajući se u “službene” izvore i želeći vas informirati o prebolnoj temi koja nas se itekako tiče, barem na trenutak doveli zabludu. Koju smo, čim smo shvatili da smo i sami obmanuti, ispravili onako kako smo smatrali da trebamo učiniti. Sa svim (novim) saznanjima koja smo u tome trenutku – uz velike napore da do njih dođemo! – imali. Premda, zajedno s vama dijelimo i zebnju da se te informacije na kraju i neće pokazati neistinitima, nego tek – preuranjenima. No, ne sumnjamo da ćete ostati uz nas, kao što i mi kanimo ostati tu za vas. Te da ćemo, strpljivo i zajedno, dočekati i vrijeme ljepših, vedrijih vijesti.

Anto Mikić | Bitno.net