Roditelji dvadesetpetogodišnjeg muškarca obratili su mi se (Henryju) s općenitom zamolbom: zamolili su me da „dovedem u red“ njihova sina Joshuu. Kad sam ih upitao gdje je Joshua, odgovorili su mi: „Oh, nije htio doći.“

„Zašto?“ upitao sam.

„Pa, on misli da nema nikakvih problema“, odgovorili su. „Možda je u pravu“, odgovorio sam nemalo ih iznenadivši. „Recite mi nešto o tome.“

Ispričali su mi povijest problema koji su započeli još od najranije dobi. U njihovim očima Joshua nikad nije bio „dovoljno sposoban“. Posljednjih nekoliko godina petljao je s drogom, podbacio je u studiju i nije pronašao karijeru kojoj bi se posvetio.

Bilo je očigledno da veoma vole svojeg sina te da im je srce slomljeno zbog njegova načina života. Pokušali su sve što je bilo u njihovoj moći kako bi ga nagnali da se promijeni i živi odgovorno, no uzalud. On i dalje uzima droge, izbjegava odgovornosti i druži se sa sumnjivim ljudima.

Rekli su da su mu uvijek pružali sve što mu je bilo potrebno. Financijski su mu pomagali tijekom studija kako „ne bi morao raditi te kako bi imao dovoljno vremena za učenje i druženje“. Kad je odustao od studija ili prestao odlaziti na predavanja, oni su rado dali sve od sebe da ga upišu na novi fakultet gdje će mu „možda biti bolje“.

Nakon što su mi jedno vrijeme tako iznosili svoju priču, rekao sam im: „Mislim da je vaš sin u pravu. On nema nikakav problem.“

Učinilo mi se tad da stojim ispred fotografije: cijelu minutu nepomično su i s nevjericom zurili u mene. Otac je naposljetku protisnuo: „Jesam li vas dobro čuo? Vi mislite da on nema nikakvih problema?“ „Baš tako“, rekoh. „On nema nikakvih problema. Imate ih vi. On može raditi što ga je volja, bez problema. Vi plaćate, uzrujavate se, brinete se, planirate, trošite energiju kako bi on išao dalje. On nema problema zato što ste vi na sebe preuzeli sve njegove probleme. A sve što ste naveli trebali bi biti njegovi problemi, no kako stvari trenutno stoje, to su isključivo vaši problemi. Želite li da vam pomognem da mu pomognete da ima nekih problema?“

Gledali su me kao da sam lud, no u glavi su im se ipak počela paliti neka svjetla. „Kako to mislite da mu pomognemo da ima nekih problema?“ upitala je njegova majka.

„Pa“, objasnio sam, „mislim da bi rješenje ovog problema bilo jasno utvrditi granice koje će omogućiti da ono što čini stvara probleme njemu, a ne vama.“

„Kako to mislite: ‘granice’?“ upitao je otac.

„Razmotrite to ovako. Zamislite da je on vaš susjed koji nikad ne zalijeva svoj travnjak. No kad god vi uključite svoj sustav za navodnjavanje s prskalicama, voda uvijek pada samo na njegov travnjak. Vaša se trava suši i umire, no kad god Joshua pogleda svoju zelenu travu, sam sebi veli: moje je dvorište u redu. Eto takav je život vašeg sina. On ne studira, ne planira i ne radi, no svejedno živi u lijepu stanu, ima obilje novca i sva prava člana obitelji koji odrađuje svoj dio obaveza.

Kad biste bolje definirali međe posjeda, kad biste popravili prskalice sustava za navodnjavanje tako da voda pada na vaš travnjak, a ne na njegov – osim ako ga ne počne zalijevati – možda nakon nekog vremena otkrije da mu se ne sviđa živjeti u blatu.

Kako stvari trenutno stoje, on je neodgovoran i sretan, a vi ste odgovorni i nesretni. Malo jasnije postavljanje granica to bi trebalo ispraviti. Potrebne su vam ograde kako biste njegove probleme držali izvan svojeg dvorišta, odnosno u njegovu dvorištu, kamo i pripadaju.“

„Nije li pomalo okrutno samo tako prestati pomagati?“ upitao je otac.

„Je li mu vaše pomaganje pomoglo?“ upitao sam.

Njegov mi je pogled rekao da je počeo shvaćati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Henryja Clouda i Johna Townsenda “Granice”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.