pahomije

Foto: www.skete.comUčenjak Heinrich Bacht tvrdi da je Pahomije zaslužio trajan spomen na čitavom svijetu, “jer on je taj na kojem stoje svi kasniji osnivači samostana i redova, zvali se oni Bazilije, Augustin, Benedikt ili Ignacije Lojolski. I svaki put kad se crkveno redovništvo od umora ili pada želi obnoviti, učinit će to dobro ako bude proučavalo pravilo i duhovnost Pahomija i njegovih prvih učenika”.

Kako pak redovništvo u Crkvi ima izvanredno važnu ulogu, dobro je da se već iz duha crkvenosti sa sv. Pahomijem upoznaju i oni koji nisu redovnici. Odatle proizlazi i opravdanost pisanja životopisa nama vremenski tako dalekoga sveca.

Sveti Pahomije rodio se g. 287. u Egiptu, roditelji su mu bili pogani. Kad mu je bilo 20 godina, bio je prisilno unovačen u carsku vojsku. Tim nemilim događajem nastat će preokret u njegovu životu. S ostalim regrutima strpan je u brod, i dok su plovili rijekom Nilom, s njima se postupalo grubo i bezobzirno. No, kad su pristajali uz obalu, prilazili su im kršćani i činili razne usluge. Taj prvi Pahomijev dodir s kršćanstvom bit će za njega presudan. Kad je bio oslobođen, nije se više vratio u rodnu kuću, već se povukao u jedan napušteni Serapisov hram i doskora primio krštenje.

Kako je tada u Egiptu cvao pustinjački život, Pahomije se oduševio za takav način života. Da bi se u nj što više uputio, pošao je k pustinjaku Palamonu, koji je imao svoju ćeliju nedaleko od Kenosboskeiona. Taj ga je primio ne baš prijateljski i postupao s njime veoma strogo. Tražio je od njega da noći često provede u bdjenju, da po danu marno radi ručni rad – pletenje košara – a uz to da mnogo moli i gotovo neprestano posti. Iako je to bio tvrd život, Pahomije je izdržao. Na taj ga je način sam Bog spremao za misiju koju će mu povjeriti. Dok se Pahomije jednoga dana u Tebaidskoj pustinji vruće molio, došao mu je s neba glas koji mu je rekao: “Pahomije, Pahomije, bori se, smjesti se ovdje te sagradi boravište, jer će ti doći mnoštvo ljudi i slijedit će te, postat će monasi na korist svojih duša.”

Svecu je sada bilo jasno što mu je činiti. Pronašao je svoj životni poziv, karizmu, koju mu je sam Bog dao. On će imati čast da bude prvi organizator redovničkoga života. Njemu se doskora pridružio rođeni brat Ivan, a zatim mnogi egipatski seljaci. Svi oni brzo su osjetili da im je “dobro kod njega”. Svladavši prve poteškoće, Pahomije je sagradio osam samostana. Iz jednoga je upravljao svima, a najvjerniji mu je bio monah Teodor. Zanimljiva je činjenica kako je već kod tih prvih organiziranih redovnika bio razvijen duh crkvenosti, što se očitovao u poštivanju biskupa i u suradnji s njima. Osobito su bile prijateljske veze s velikim svetim Atanazijem, aleksandrijskim patrijarhom, koji je Pahomijeve redovnike u njihovim samostanima i posjećivao.

Novost je Pahomijeva tipa monaštva bila u tome što su njegovi redovnici živjeli u zajednici molitve i rada, a kao ideal zajedništva služila im je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu, za koju Djela apostolska svjedoče: “Oni su bili postojani u apostolskom nauku, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama… Svi se držahu zajedno i sve im bijaše zajedničko…” (Dj 2,42.44). Ulogu starješine u redovničkoj zajednici Pahomije je shvaćao kao služenje. Zbog toga se smatrao poniznim slugom sve svoje braće te je uvijek prosvjedovao ako bi mu se kao poglavaru htjelo dati neki povlašteni položaj. On je u svemu želio biti jednak s ostalima.

U Pahomijevim samostanima bile su naročite kuće za bolesnu braću, a isto tako i svratišta za goste. U red su se primali i katekumeni, koje su onda dobro poučili u vjeri i monaškom životu, a za Uskrs bi se u prisutnosti cijele zajednice svečano krstili i konačno učlanjivali u red. Krst je stoga u Pahomijevoj duhovnosti imao veoma veliko značenje. “Kad Pahomije ili Teodor u svojim katehezama govore o obećanjima danima Bogu i kad potiču na vjernost, onda se sve to odnosi na krsna obećanja, a ne na neko redovničko zavjetovanje. Sav je monaški život zamišljen kao savršeno obdržavanje tih obećanja, a to znači potpuna vjernost svim Božjim zapovijedima u vidu posjedovanja svih plodova Duha Svetoga.” (Armand Veilleux)

Temeljni dokument Pahomijeve škole bilo je samo Sveto pismo. Ono je bilo prvo i jedino pravilo Pahomijevih redovnika. Oni su se od početka monaškoga života uvodili u biblijsku duhovnost. Zato su učili napamet cijele odlomke Biblije, o kojima su onda razmatrali. Te su ih misli pratile, tako rekuć, dan i noć, i onda kad su radili fizičke poslove. Razmatranje Svetoga pisma bio im je glavni oblik molitve.

Pahomije je preminuo 9. svibnja 347. godine. Iza sebe je ostavio 9 muških i jedan ženski samostan. Mjesto njegove sahrane ostalo je, međutim, nepoznato, jer je prije smrti svome najvjernijemu učeniku povjerio neka ga sahrani na tajnome mjestu, kako bi na taj način izbjegao čašćenje od strane svojih sljedbenika.