Trebalo mi je malo vremena, meni koji se obratio u svojim zrelim godinama, da mi svetkovina Tijelova “sjedne” do kraja. Da zapravo shvatim što je ono na što tu svetkovinu slavimo, ono čemu se klanjamo.

Možda mi to i nije toliko za zamjeriti kada osvijestimo da nas ta svetkovina pokušava uvesti u jedno od najvećih otajstava katoličke vjere. Ono čija čudesnost – kako piše Marica Stanković – “nadilazi sva čuda i vanjskoga i nutarnjega svijeta”. To otajstvo, dakle čudo euharistijskog Isusa, zahtijeva naš duhovni i emotivni angažman od one vrste koja traje cijeli naš vjernički život.

Ono što mi je pomoglo u tome angažmanu, osim, naravno, truda oko redovitog sakramentalnog života bez čega to otajstvo ostaje potpuno nedohvatljivo srcu – bila je jedna posebna Tijelovska procesija. Ona koja će sutra s euharistijskim Isusom na čelu, zaštićenim ispod baldahina, proći središtem Zagreba, četvrti put zaredom i to nakon čitavih desetljeća u kojima procesije glavnim zagrebačkim ulicama – nisu prolazile.

Zadnja procesija središtem Zagreba dogodila se 1942. Potom je, iz meni nepoznatih razloga osim onih očitih u vrijeme komunističkog režima, uslijedila duga, duga pauza sve do 2015. Tada su isusovci iz bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici odlučili vratiti euharistijskog Isusa na ulice u središte Zagreba.

Prva procesija nakon 73 godine duge pauze dogodila se 2015. Ja sam, naravno, na tu prvu zakasnio (kao što kasnim i na sve drugo u životu). Ali sam bio, zajedno sa svojom obitelji, na onoj drugoj – 2016.

Onaj trenutak kada smo izašli na ulicu ispred bazilike Srca Isusova i krenuli Palmotićevom prema sjeveru, prateći Isusa skrivenog u komadiću kruha – nikada neću zaboraviti.

Termin “ulica” jedno je od općih mjesta popularne kulture, opjevano i ovjekovječeno u raznim pjesmama, filmovima i knjigama. Ulica je mjesto koje izmiče svim sustavima nadzora, ponekad plemeniti prostor slobode, ali puno češće poprište nasilja, izgubljenosti, iskorijenjenosti… Znamo da nije dobro kada “ulica” donosi političke odluke jer to implicira da su nepromišljene. Ako je nekoga “odgojila ulica”, to onda znači da je vjerojatno snalažljiv i nasilan, bez dubljeg osjećaja lojalnosti i solidarnosti, osim onog temeljenog na pragmatičnom interesu.

I tako smo mi, katolički vjernici okupljeni u bazilici u Palmotićevoj, izašli na tu mitološku “ulicu” i to ne bilo kakvu nego onu središta glavnoga grada Hrvatske. Izašli smo s euharistijskim Isusom, nudeći tim ulicama i tome svijetu nikako ne sebe i svoj paradni ekshibicionizam, nego čudesnu moć utjelovljenog Isusa, ona koja može te ulice promijeniti, donijeti ljubav i mir tamo gdje na njima vladaju mržnja i nemir.

Kao što već napisah, taj trenutak milosti kada smo krenuli za Isusom nikada neću zaboraviti. Možda bih ga mogao usporediti s onim koji sam proživio u vrijeme molitvenog bdjenja na Trgu bana Josipa Jelačića, u vrijeme pastoralnog pohoda Benedikta XVI. Zagrebu te 2011. Bio je to sličan milosni trenutak kada se snaga Duha Svetoga spustila nad grad, nad njegove ulice, na lice zemlje kako bi je mijenjala.

Ne znam, ponavljam, zašto 73 godine nije bilo Tijelovske procesije središtem Zagreba. Nije ni važno, bitno je da je sada opet tu. Euharistijski Isus i mi zajedno s njim izlazimo u svijet, pokazujemo kako smo spremni stati iza njega, ne postidjeti se toga što smo njegovi i što živimo, radimo i volimo za njega. I našega bližnjega, baš kako nas je on to naučio. Zapravo je jasan znak to kako je ta procesija ponovno pokrenuta u vrijeme novog duhovnog buđenja, tog proljeća Crkve, koju ona u Hrvatskoj trenutačno doživljava. Znak da je ta procesija dio toga buđenja, jako važan dio.

Sutra ću, sa svojom obitelji, ponovno doći na Tijelovsku procesiju. Pratit ću Isusa kojeg ćemo izvaditi iz kakve-takve sigurnosti tabernakula i pronijeti ga kroz materijalni svijet, kao Gospodina, kao Kralja svega stvorenog, kao utjelovljenu Riječ, onu čiju moć i spasonosnu snagu slavimo i štujemo na Tijelovo. I ovom je procesijom dijelimo s drugima, možda i s onima koji i ne znaju za nju.

Odite sutra na Tijelovsku procesiju u svome gradu. Bez nje nikada nećete do konca postati svjesni snage te svetkovine.

Goran Andrijanić | Bitno.net