U ovom osvrtu na aktualna zbivanja u Riječkoj nadbiskupiji želim podijeliti svoje razmišljanje i pitanja koja su mi se kao čovjeku, vjerniku i roditelju nametala dok sam pratio razvoj situacije. Nadam se da će tekst pomoći razjasniti određene stvari ili barem potaknuti na daljnja promišljanja. No prije nego što prijeđem na stvar, želio bih ponuditi razmišljanje o jednom dubljem problemu koji je s ovom temom bitno povezan.

Jesmo li jedna Crkva i gdje se to vidi?

Kad govorimo o problemu seksualnog zlostavljanja i zataškavanja u Crkvi, čini se da u prevelikom dijelu Crkve – u kleru svakako, ali nažalost i među vjernicima – još uvijek vlada vrlo neobično i meni osobno neshvatljivo pasivno držanje, bilo da je u pitanju mlakost, poricanje, rezigniranost, nezainteresiranost ili potpuna anesteziranost. Pritom ne mislim na pojedince koji su iz kojeg god razloga tako disponirani te općenito nisu skloni pokazivati strast niti pretjerano se oko ičega uzbuđivati. Nego mislim na sve one koji će biti itekako strastveni i angažirani kad je u pitanju gotovo bilo koja druga tema – komunizam, nacionalna pitanja, Srpska pravoslavna Crkva, svakodnevna politika itd. – a kad ih se suoči s temom zlostavljanja u Crkvi, najviše što od njih možete očekivati je stav “To je tužno, ali što ćemo…” ili “Nažalost, toga ima i izvan Crkve i toga će uvijek biti…”.

Ovdje neću ulaziti i u sve moguće razloge takvog stava, posebno ne kod klerika, osim što mi se čini prikladnim na ovom mjestu podijeliti razmišljanje o jednom, zapravo temeljnom uzroku takvog držanja kod vjernika. Čini mi se – a opet neka svatko procijeni koliko je i ovo samo moj dojam, a koliko istu stvar prepoznajete oko sebe u Crkvi ili čak kod sebe samih – da kao vjernici uglavnom nismo ni najmanje svjesni toga što znači da smo mi Crkva, da je Crkva jedna, da smo svi udovi jednog Tijela, da sve ono što svakodnevno ispovijedamo i da svako “mi” koje u ime Crkve izgovorimo trebamo shvatiti u najdoslovnijem i najstrožem smislu, da svaki put kad kažemo “mi” kao Crkva to trebamo i moramo shvaćati barem jednako ozbiljno kao i kad kažemo “mi” za bilo koju drugu zajednicu kojoj pripadamo i s kojom se poistovjećujemo (obitelj, prijatelji, poslovna zajednica, mjesni odbor itd.). Budući da to u Crkvi izostaje, ne treba čuditi što među nama ima toliko nezainteresiranosti i rezigniranosti čak i prema tako teškoj materiji, prema kojoj bismo se svi jamačno drukčije držali da je riječ o bilo kojem drugom spomenutom obliku zajednice s kojom kažemo “mi”. Ne samo da nešto što se događa u Katoličkoj Crkvi u nekoj biskupiji neke druge države ne doživljavamo kao nešto što se u stanovitom smislu događa i nama, nego se to isto događa i kad je u pitanju druga biskupija, pa čak i druga župa, a tako je čini se nažalost čak i kada se takve stvari dogode i u našoj župi, ali ne nama ni članovima naše ljudske obitelji, nego bilo kome drugom.

Razloga za takvo tragično stanje u našoj Crkvi ima previše da bi ih se ovdje moglo valjano obraditi. Ovdje mi nije namjera uvjeriti vas u svoje viđenje. Naprotiv, očekujem da se s ovime uglavnom nećete složiti. No u tom slučaju, provjerite sami za sebe jesam li zbilja potpuno u krivu. Pritom u vašoj vjerničkoj svakodnevici možete obratiti pažnju na nekoliko stvari. Na primjer, kad čitate o zbivanjima u Crkvi, sami procijenite čitate li nešto što su “oni” rekli i napravili. Kad čitate povijest Crkve, čitate li nešto što su tamo neki ljudi nekoć govorili i činili ili čitate povijest svojeg dvije tisuće godina starog obiteljskog stabla. Puno jednostavnije od toga, idući put kad se nađete u bilo kojoj crkvi, posebno ako ste u svojoj župnoj crkvi, provjerite sami sa sobom osjećate li se kao da ste u bilo kojem smislu kod kuće, doma, kod svojih – ili ste pak u gostima kod velečasnog u kući prepunoj stranaca s kojima nemate ništa zajedničko. Jeste li opušteni i u miru, ne nužno kao kad ste sami u svojoj kući, nego kao kad ste kod nekog dobrog domaćina kod kojeg se uvijek možete osjećati “kao kod kuće”, svjesni da ste i ovdje u kući jednog takvog Domaćina, ili ste možda u grču kao kad ste u gostima kod nekoga nepoznatog ili kod nekog nemilog rođaka za kojeg znate da više drži do reda i procedure nego ljudskog susreta, pa onda samo trebate izdržati i odraditi sve kako se od vas očekuje, a onda što brže svatko svojim putem? Sve to možete sami sebe preispitati, a za bolji dojam obratite pozornost i na to kako se drugi ponašaju te kako i što govore svaki put kad spomenu lijepo ime Crkve.

Ako vam ovo sve zvuči banalno, još bolje, nemate ništa za izgubiti ako pokušate i provjerite. No sve upućuje na to da je ono kako vidimo sebe u odnosu na ono što mislimo kad kažemo “Crkva” duboko povezano sa svime što danas u Crkvi nije dobro, uključujući ono o čemu govorim u nastavku teksta.

Osvrt na situaciju u Riječkoj nadbiskupiji

Za početak slijedi kratka i sažeta kronologija nedavnih događaja, koja će pomoći da ono o čemu ću kasnije govoriti bude jasnije i bez previše ponavljanja:

  • 4. svibnja: Udruga David objavljuje anonimno pismo “župljana i građana Crikvenice” u kojem se iznose ozbiljne optužbe na račun svećenika Riječke nadbiskupije M. S. i M. T., s naglaskom na zbivanja u župi koju vodi svećenik M. S. Tu se prvi put javno spominje slučaj bivšeg bogoslova M. L. i pismo njegova oca upućeno Riječkoj nadbiskupiji koji također iznosi optužbe na račun svećenika M. S.
  • 8. svibnja: Udruga David objavljuje odgovor Riječke nadbiskupije na prethodno objavljeno anonimno pismo, u kojem nadbiskupija “zbog važnosti cjelovitog i istinitog informiranja javnosti” navodi da je dotično pismo oca nadbiskupija zaprimila 23. rujna 2022., da je 28. rujna pošiljatelju odgovorila na pismo, 30. rujna pokrenula prethodnu kanonsku istragu, 8. ožujka zaključila istragu u kojoj je “zaključeno da nema elemenata počinjenja kaznenih djela” te 30. ožujka o tome obavijestila autora pisma, na čemu se autor pisma istoga dana zahvalio te čime je “ovaj slučaj bio zaključen”.
  • 9. svibnja: Udruga David objavljuje “odgovor Crikveničana na priopćenje nadbiskupa Uzinića”, u kojima se ponavljaju neke optužbe na koje nadbiskupija u prethodnom priopćenju nije odgovorila, između ostaloga i pitanje što vlč. Vjekoslav Đapić, inače nadbiskupijski rektor za kler, radi u “našoj župi”.
  • 16. svibnja (19. svibnja na portalu): Tjednik Nacional objavljuje članak pod naslovom “Dramatično očevo pismo upozorava kako Mate Uzinić zataškava da je crikvenički župnik Stipetić seksualno iskorištavao bogoslova”, u kojem se prenosi sadržaj ranije spomenutih anonimnih pisama i iznose se dodatne optužbe navodnih anonimnih župljana i svećenika nadbiskupije na račun više svećenika Riječke nadbiskupije. U tom članku objavljeni su i odgovori nadbiskupije na upite Nacionala (na portalu objavljeno 20. svibnja), gdje se slično kao i u ranijem priopćenju šturo navodi da je nadbiskupija u spornom slučaju “poduzela sve potrebne mjere i kanonsku istragu kojom je utvrđeno da nema elemenata počinjenja kaznenih djela” te da je slučaj time zaključen.
  • 18. svibnja: Riječka nadbiskupija objavljuje novo priopćenje, kao reakciju na članak u tjedniku Nacional, i ovog puta s ciljem “cjelovitog i istinitog izvještavanja javnosti”. No ovog puta nadbiskupija objavljuje puno više detalja o već spomenutom slučaju koji se od ožujka ove godine smatra zaključenim. U tom priopćenju saznajemo da je svećenik M. S. s već spomenutim bivšim bogoslovom živio zajedno u župnoj kući, po svemu sudeći u dvije različite župe (dakle, u skladu s optužbama anonimnih crikveničkih župljana, na koje nadbiskupija tada nije odgovorila). Čineći tako, riječima priopćenja, svećenik je pokazao “veliku nerazboritost”. Za vrijeme boravka sa župnikom, mladić se navodno teško razbolio, a prema pismu njegova oca iz rujna 2022. u isto vrijeme postaje ovisnik o alkoholu i narkoticima te dvaput pokušava samoubojstvo. Nakon očeva pisma pokrenuta je istraga, ali svećenik je ostao na župi, očigledno zbog toga što potencijalna žrtva nije bila maloljetna. Svećeniku je zabranjen kontakt s mladićem, čega se on ne pridržava. Istraga zaključuje da nije bilo zlostavljanja, svećenik ostaje na župi, određuje mu se psihološko testiranje, a za njegova sužupnika postavlja se nadbiskupski vikar za kler (također u skladu s upitima anonimnih župljana, na koje nadbiskupija tada nije odgovorila). Slučaj se od tada smatra zaključenim. Nakon novih optužaba iznesenih u Nacionalovom članku, nadbiskup odlučuje pokrenuti dodatnu istragu i ovog puta svećenika ukloniti sa župe. U istom priopćenju spominje se i to da je, nakon preuzimanja službe, “nadležni Dikasterij Svete Stolice upoznao nadbiskupa Uzinića s optužbama za seksualno zlostavljanje maloljetnika protiv trojice svećenika za koje ranije nije provedena istraga”, te da je za te i za sve naknadne prijave nadbiskup Uzinić pokrenuo prethodne istrage i o svemu tome obavijestio Državno odvjetništvo.
  • 22. svibnja: Nadbiskup Uzinić na konferenciji za novinare iznosi detaljno izvješće o prijavama i postupcima u slučajevima zlostavlja i zloupotrebe položaja u Riječkoj nadbiskupiji. Riječ je o ukupno 9 slučajeva, od kojih je samo jedan zaključen prije Uzinićeva dolaska. U izvješću su izneseni detalji postupanja u istragama u svim slučajevima i svaki od njih prijavljen je Državnom odvjetništvu. U samo jednom od tih slučajeva nadbiskupija je dobila potvrdu da je pokrenuta istraga. Znakovito je, konačno, da su u izvješću objavljeni i ograničene osobne podatke (inicijali i godina rođenja) svih optuženih za zlostavljanje maloljetnika, o čemu više u nastavku.

Ako je istina da je odmah nakon preuzimanja službe “nadležni Dikasterij Svete Stolice upoznao nadbiskupa Uzinića s optužbama za seksualno zlostavljanje maloljetnika protiv trojice svećenika za koje ranije nije provedena istraga”, postavlja se pitanje zašto se tim slučajevima nije bavio Uzinićev prethodnik, nadbiskup Devčić. Pitanje uloge nadbiskupa Devčića u postupanju sa slučajevima zlostavljanja na području Riječke nadbiskupije više se puta postavilo u dosadašnjoj korespondenciji između medija i nadbiskupije, ali nadbiskupija u svojim odgovorima nije dala konkretan odgovor na to pitanje, a do sada na te upite nije odgovorio ni nadbiskup Devčić. To je posebno problematično nakon što je nadbiskupija konačno obznanila slučaj svećenika M. Šp., koji je priznao da je zlostavljao “13 dječaka u rasponu od 6 do 13 godina” i koji je otpušten iz svećeničkog staleža još 2018. godine, a koji sada navodno živi “u Italiji u nekom zatvorenom benediktinskom samostanu u molitvi i pokori”. U međuvremenu je dotični svećenik obznanio svoj identitet. Riječ je o Milanu Špeharu, bivšem rektoru Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Rijeci. Njegov slučaj također je prijavljen Državnom odvjetništvu, ali nadbiskupija nema informacija o daljnjim postupcima. I sada smo ostavljeni da se pitamo kako to da je jedan visoki crkveni dojanstvenik dugi niz godina mogao zlostavljati toliki broj maloljetnika, zašto čak ni nakon okončanja procesa o tome nismo ništa doznali od tadašnjeg nadbiskupa Devčića, zašto o tome dvije i pol godine nije progovorio ni nadbiskup Uzinić te što jedan serijski pedofil ima raditi u debeloj hladovini nekog talijanskog benediktinskog samostana, koji je za njega, nemojmo se zavaravati, de facto raj na zemlji.

Nadalje, ako je Riječka nadbiskupija doista željela “cjelovito i istinito informirati javnost”, kako se navodi u prvom i doista brzom odgovoru na anonimno pismo “župljana i građana Crikvenice”, zašto to nije učinjeno puno ranije, barem po završetku istrage u ožujku, nego tek kao reakcija na medijske napise, koji za vjernike i javnost nažalost nastavljaju biti prvim izvorom informacija o ovakvim slučajevima. I ne samo da se to nije učinilo ranije, nego nadbiskupija nije ni tu prvu priliku iskoristila za “cjelovito i istinito informiranje javnosti”, nego je slučaj prepričala u svega nekoliko rečenica i proglasila ga zaključenim. Isto je učinjeno i u drugoj prilici, u odgovoru na prve upite Nacionala, objavljene u sklopu spomenutog članka, gdje nadbiskupija na sličan način izuzetno šturo i škrto ističe kako u slučaju nije bilo elemenata zlostavljanja te da je on kao takav zaključen. Tek nakon što je Nacionalov članak ugledao svjetlo dana, Riječka nadbiskupija izdaje priopćenje u kojem se iznose izuzetno važne informacije, između ostaloga i potvrda ranijih optužaba anonimnih župljana, da je svećenik M. S. živio u župnoj kući s bivšim bogoslovom, u dvije različite župe, da je osim toga bio neposlušan i nije se držao nametnute mu zabrane kontakta s bogoslovom ni za vrijeme trajanja istrage, da za vrijeme istrage nije uklonjen sa župe iz razloga što potencijalna žrtva nije bila maloljetna, da mu je kao zaključak procesa određen zdravstveni pregled i psihološko testiranje te da mu je nadbiskupijski vikar za kler postavljan kao sužupnik.

Taj niz događaja tjera nas da preispitamo značenje pojma “zataškavanje”. Čini se da njime općenito mislimo radnje kao što su zanemarivanje prijava, skrivanja dokaza, sprječavanje istrage, zastrašivanje žratava i svjedoka, premještanje klerika unatoč prijavama i dokazima te općenito relativiziranje težine problema koje u konačnici ima isti učinak kao i ostali oblici zataškavanja, što smo mogli vidjeti u nedavnom slučaju u Đakovačkoj nadbiskupiji. Čini se da takvog postupanja uglavnom nije bilo u načinu na koji je nadbiskup Uzinić pristupio slučajevima u svojoj nadbiskupiji, osim ovog posljednjeg, naime relativiziranja težine prijestupa u slučaju svećenika koji dvije godine u dvije župe stanuje s mladim bivšim bogoslovom. Upravo iz načina na koji je nadbiskupija prva dva puta odgovorila na upite najprije anonimnih župljana, a potom i tjednika Nacional, jasno je da nadbiskupija, uza sve napore za podizanje razine transparentnosti i učinkovitosti u rješavanju ovih problema, ipak uskratila bitne informacije koje, da nije bilo članka u Nacionalu, možda nikada ne bismo ni saznali. Kao što se vidi iz spomenutog slučaja bivšeg svećenika Milana Špehara, i uskraćivanje informacija može također biti oblik zataškavanja. To je naprosto neosporno i zato nadbiskupija ni u tom slučaju ni u slučaju svećenika M. S. nije bila bez krivice u načinu na koji je njima upravljala.

Nadalje, je li nadbiskup doista primjereno reagirao na spoznaju da je jedan njegov svećenik otrpilike dvije godine živio s jednim bivšim bogoslovom, pa i na kršenje zabrane kontakta s potencijalnom žrtvom za vrijeme trajanja procesa? U priopćenju nadbiskupije kaže se kako je svećenik zajedničkim življenjem s bivšim bogoslovom time pokazao “veliku nerazboritost”, ali očigledno ne preveliku razboritost da bi ga se zbog toga uklonilo sa službe, čak ni za vrijeme trajanja istrage. Postavlja se pitanje, je li to danas opći standard u našoj Crkvi? Može li svećenik doista živjeti u župnoj kući s drugom osobom, bila to odrasla žena ili punoljetan mladić, i to godinama i, po svemu sudeći naočigled župljana, za to dobiti samo neku psihološku procjenu i ostati na župi kao da se ništa nije dogodilo? Pored toga, za kršenje zabrane kontakta s potencijalnom žrtvom za vrijeme istrage svećeniku je kao kazna određeno da mu se “i dalje strogo zabranjuje bilo kakav kontakt” s bivšim bogoslovom. Drugim riječima, kazna za neposlušnost klerika u jednoj stvari je daljnja zabrana iste stvari u kojoj se pokazao neposlušnim.

Ako tako stvari stoje, onda u nekom smislu ni ne čudi što u našoj Crkvi ne postoji pretjerana volja za transparentnim, pravovremenim i temeljitim komuniciranjem s javnosti, pa ni s vlastitim vjernicima – nažalost, čak ni tamo gdje bismo, ako ništa onda barem na osnovu onoga kakvima se sami predstavaljamo, trebali očekivati visoke standarde transparentnosti i učinkovitost. Sličan dojam je ostavila i nedavna afera s predvodnikom suočavanja sa zlostavljanjem u Crkvi, ocem Hansom Zollnerom, koji je ranije ove godine podnio ostavku u Papinskom povjerenstvu za zaštitu maloljetnika, navodeći kao razloge među ostalim i netransparentnost u odlučivanju, zapošljavanju i financijama. U toj smo epizodi mogli naučiti da čak i na mjestu gdje bismo možda još jedino morali očekivati visoke standarde transparentnosti i odgovornosti, nalazimo zapravo mentalni sklop i obrasce djelovanja identične pojavama koje naizgled želimo iz Crkve istrijebiti. Pismo s pravom kaže, “proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka” (Jr 17,6).

Ipak, bez sumnje, uza sve propuste u ovoj epizodi, nadbiskup Uzinić u ovom trenutku ipak jest predvodnik pokreta u smjeru transparentnosti i učinkovitog rješavanja ove sablazni koja iz dana u dan uništava Crkvu i koju, kako stvari trenutno stoje, nećemo nikad uskoro riješiti, a sve i kad bismo danas riješili posljednji takav slučaj, smrad naše stoljetne prljavštine ostao bi s nama još nekoliko idućih naraštaja. U tom smislu, sve ovo treba promatrati kao dugotrajan i muktrpan proces. Tako ni ovdje iznesene komentare i pitanja ne treba čitati kao konačnu presudu ikome, ponajmanje onima koji barem nešto čine, dok se većina ponaša kao da se ništa ne događa i bavi se svakakvim od ove sablazni beskonačno trivijalnijim pseudoproblemima. U tom smislu, što god tko općenito mislio o stavovima i postupcima nadbiskupa Uzinića – primjerice, ja sam kritizirao njegov projekt ljetne škole teologije – nepojmljivo je da u ovoj situaciji među nama postoje ljudi koji bi preispitivali iskrenost suza nadbiskupa dok čita izvještaj o broju i godinama zlostavljanih dječaka, a ni riječi ne govore o onima koji po istom pitanju ne čine ništa, a i kad progovore, zvuče kao da govore o nekom polovnom namještaju koji se slučajno oštetio u transportu, a ne o najranjivijim živim ljudskim bićima koja su na najogavniji način okaljali njihovi podložnici i namjesnici.

Osvrt na prvu reakciju objavljenu na portalu Bitno.net

Ovom osvrtu dužan sam dodati i kratak osvrt na prvu javnu reakciju na konferenciju nadbiskupa Uzinića, objavljenju na portalu Bitno.net pod naslovom Uzinićev istup, iako povijesni, nije bez rizika, koji ispravno prepoznaje važnost i težinu istupa riječkog nadbiskupa, ali nažalost ipak u prvi plan stavlja nešto posve drugo i zbog toga, po mom mišljenju, zaslužuje kritički osvrt. U tom tekstu vidim barem dva problema – jedan praktični, jedan paradigmatski.

S praktične strane tekst problematizira činjenicu da je nadbiskup Uzinić javno iznio ograničene osobne podatke (inicijale i godište) svećenika optuženih za zlostavljanje maloljetnika, uključujući i one o kojima se još uvijek vodi postupak. Stoga valja krenuti od pitanja stvarne materijalne težine tog Uzinićeva poteza. Za početak treba reći da nadbiskup nije prekršio propisane procedure. Vademecum o procedurama u slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika od klerika napominje da sve stranke uključene u istragu (optuženik, žrtva, svjedoci) imaju pravo na čuvanje dobrog glasa, ali na istom mjestu ističe se da se to pravo odnosi na nezakonitu povredu dobrog glasa te da, radi zaštite općeg dobra, javna objava inforamacija o optužbama ne predstavlja kršenje tog prava. Dokument naglašava i to da u slučaju pokretanja procesa od strane civilne vlasti crkvena vlast više ne može jamčiti zaštitu privatnosti podataka (br. 44). Osim toga, ordinarij odnosno poglavar treba voditi računa o tome da javno izvještavanje o istragama bude precizno i koncizno, izbjegavajući sugeriranje mogućeg ishoda istrage i nepovoljan utjecaj na daljnji tijek istrage (br. 45-46). Primjerice, javno izvješće o istragama koje su u tijeku ne bi trebale isticati koliko su pouzdani određeni dokazi i iskazi svjedoka, koliko je izvjesno da je optuženi doista kriv itd.

Svemu tome dodajmo i banalnu činjenicu da su svećenici, posebno oni koji djeluju na župama, obavljaju različite poslove s javnim odnosno vanjskim učinkom i da su, jednostavno rečeno, društveno umreženi sa svim ljudima među kojima djeluju. Zbog svega toga, samo pokretanje kanonske istrage u ovakvim slučajevima samo po sebi nužno nosi vanjske posljedice. Oni koji prigovaraju zbog objave osobnih podataka svećenika pod istragom vide u tome nepotrebno izlaganje svećenika mogućoj stigmatizaciji, u slučaju da istraga pokaže da su optužbe bile neutemeljene, očigledno time pretpostavljajući da to ne bi bilo moguće da isti podaci (inicijali i godine) nisu objavljeni. No pitanje je koliko je to realistično razmišljanje i pitanje je koja alternativa stoji iza takvog razmišljanja. Ukloniti svećenika sa službe bez ikakvog priopćenja? Ukloniti ga s priopćenjem lažnog razloga (npr. bolest ili premještaj na drugu službu)? Uopće ne uklanjati svećenika pod istragom za seksulano zlostavljanje maloljetnika, da se ne bi stvorila pomutnja među vjernicima? Sve smo to isprobali, često na veliku štetu žrtava i naše Crkve. Iako je potpuno jasno da optužba može biti neutemeljena i lažna, što objavljivanje podataka o istrazi čini u najmanju ruku nepoželjnim za nedužno optuženog klerika, uzimajući u obzir sve spomenute kanonske smjernice, kao i cjelokupan crkveno-povijesni kontekst problema o kojem se ovdje radi, čini mi se potpuno opravdanim ako ordinarij odluči zanemariti dosad isprobane suboptimalne metode ophođenja s ovim slučajevima i opredijeli se pristup u nekom drugom smjeru, koji u ovom slučaju uključuje javnu objavu informacija o istragama.

Još jednom, inicijali su objavljeni samo u slučajevima svećenika optuženih za zlostavljanje maloljetnika. U svim slučajevima obavljena je preliminarna istraga, obaviješten je nadležni Dikasterij te je pokrenuta kanonska istraga, za vrijeme koje su svećenici udaljeni iz javne službe i zabranjen im je kontakt s maloljetnim osobama. Osim toga, svi su slučajevi prijavljeni i Državnom odvjetništvu. Zbog svega toga, čini se da je nadbiskup Uzinić djelovao u skladu s važećim kanonskim propisima. Objavljivanje informacija o istragama stoga ne bismo trebali shvaćati kao povredu prava na privatnost ni kao povredu presumpcije nevinosti optuženog, nego kao važan dio započetog kanonskog postupka u kontekstu šireg unutarcrkvenog nastojanja oko nove paradigme u tretiranju zlostavljanja u Crkvi.

Upravo u tome vidim drugi i teži razlog zašto mislim da je spomenuti tekst pogrešna reakcija na postupke nadbiskupa Uzinića, a taj je što se u njemu očituje ista paradigma i isti obrasci razmišljanja zahvaljujući kojima danas jesmo tu gdje jesmo. Mislim time prvenstveno na postavljanje klerika na prvo mjesto i u prvi plan. Danas uglavnom nitko u Crkvi ne osporava činjenicu da je Crkva u prošlosti teško griješila time što je umjesto žrtava zlostavljanja na prvo mjesto stavljala svoj vlastiti interes i ugled. No to nije potpuno točno. Jer ako Crkvu promatramo kao cjelinu, bilo u smislu mističnog Tijela Kristova, bilo čak samo kao ljudsku ustanovu, koju čine i klerici i vjernici laici, zataškavanje zlostavljanja nikada nije trebalo služiti interesu i ugledu Crkve kao takve, nego isključivo i specifično klerika zlostavljača i ostalih klerika s njime povezanih.

Potpuno u skladu s time, iako prepoznaje važnost onoga što je nadbiskup Uzinić učinio, spomenuti tekst ipak u prvi plan stavlja pitanje interesa i ugleda klerika. Tako se postavlja više pitanja o tome kako će potez nadbiskupa Uzinića djelovati na klerike, one s objavljenog popisa koji su možda neutemeljeno optuženi, kao i one koje bi u budućnosti netko mogao lažno optužiti, “znajući da će mu nakon toga ime završiti u javnosti”. Međutim, ako zamislimo osobu koja želi lažno optužiti svećenika za zlostavljanje maloljetnika, zar ne bi takva osoba optužbe iznijela u medijima i tamo prozvala svećenika imenom i prezimenom, umjesto da računa na to da će njegov biskup pokrenuti kanonsku istragu i možda objaviti njegove inicijale?

U okviru sličnih spekulacija u tekstu se spominje i svećenik iz izvješća za kojeg je istraga pokrenuta “bez direktnih saznanja o kaznenim djelima nego kao plod osobnog zaključka i intuicije”. Međutim, u tom se slučaju ne radi o optužbi za zlostavljanje maloljetnika, pa tako ni inicijali tog svećenika nisu objavljeni u izvješću. Prema tome, ni taj dio spekulacije nije u ovom kontekstu opravdan.

No vratimo se na pitanje paradigme. Tekst završava tvrdnjom da “ponekad možemo zaboraviti da biskupovo stado nisu samo vjernici laici već i klerici, kao njegovi prvi suradnici”. Smatram da u ovom kontekstu trebamo zapravo ustvrditi suprotno. Ogroman dio povijesti naše Crkve, a posebno proteklo stoljeće za koje de facto iz dana u dan otkrivamo u kojoj je mjeri obilježeno skandalima zlostavljanja, ne može se promatrati drugačije nego kao razdoblje potpune dominacije položaja klerika u odnosu na “obične” vjernike. Prema tome, ako u nama postoji i minimum iskrene volje da u Crkvi ozbiljno započne proces čišćenja posljedica već učinjene sablazni, u sklopu kojeg ćemo se pobrinuti da smo učinili apsolutno sve što smo mogli učiniti da možemo mirne savjesti sebi samima, cijeloj Crkvi i, najvažnije, naraštajima kojima je ostavljamo reći “učinili smo sve”, čini se da bi nam zdrav razum trebao nalagati da se za početak klonimo te iste paradigme, pa čak i ako to znači postupati suprotno onome što ona nalaže. To ne znači svjesno tražiti štetu klerika, nego njegov interes staviti po strani, a njegov povijesno privilegiran položaj ustupiti žrtvi, istinoljubivosti, pravednom procesu i, u konačnici, Crkvi – u punom smislu te riječi.

Evanđeoski kriterij

U vezi potencijalne opasnosti za lažne optužbe na račun klerika, koja navodno proizlazi iz prakse objavljivanja informacija o istragama, osvrnuo bih se i na ovo pitanje: “Zaslužuju li svećenici živjeti u strahu da će zbog jedne anonimne prijave za nešto što nisu počinili njihovi podaci (doduše slabo prikriveni) završiti u javnosti?” Odgovorio bih ovako: Ne radi se tu o zasluzi, nego nečemu što bi u suštini trebala biti elementarna pretpostavka općenito kršćanskog i specifično svećeničkog poziva. Ne mislim pritom, naravno, da svaki svećenik treba očekivati da će biti lažno optužen za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Mislim na nešto od ovoga:

  • “Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Mt 5,10-12)
  • “Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!” (Mt 10,17-20)
  • “Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. (Mt 10,26)
  • “Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač… i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.” (Mt 10,34-36)
  • “Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni.” (Mk 10,29-30)
  • “No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega.” (Lk 21,12)
  • “Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati.” (Iv 15,20).

Ako ćemo se baviti pitanjima čega se kršćani i čega se svećenici trebaju bojati, bojim se da nećemo daleko dogurati. Umjesto toga, kad bismo u ove riječi Pisma ozbiljno povjerovali i kad bismo prema njima živjeli, bili bismo unaprijed i u svakom trenutku spremni podnijeti svaku lažnu optužbu, znajući da je ona lažna i znajući da nas se u konačnici optužuje zbog toga što smo kao kršćani baštinici obećanja da će nam tako biti.

Preneseno na razmišljanje o potencijalnim lažnim optužbama klerika za seksualno zlostavljanje maloljetnika, to bi značilo da bi svaki klerik u Crkvi našeg vremena, toliko obilježenoj seksualnim skandalima, trebao biti svjestan da se lažna optužba za seksualno zlostavljanje može dogoditi bilo kome, pa i njemu samome. Ako se ona doista i dogodi, on bi trebao biti miran, svjestan da je to mogao očekivati i svjestan da je optužba lažna. Pored toga, ne bi mu trebao ni biti problem dobrovoljno javno obznaniti da je lažno optužen ili barem prihvatiti da to učini njegov poglavar – posebno ako je svjestan da ovaj to čini nastojeći nadoknaditi stoljetnu štetu koju je Crkvi nanijela klerikocentrička paradigma. Takvo držanje klerika, slobodno i dobrovoljno, ne samo da bi bilo u potpunom skladu s kriterijima Evanđelja, ne samo da bi pomoglo Crkvi u procesu postupnog oporavka i doprinijelo stvaranju pravednijih i pouzdanijih procedura, ne samo da bi služilo kao trajno svjedočanstvo cijeloj Crkvi ako bi se doista dogodila lažna optužba – primjerice, kao u nedavnom primjeru kardinala Pella – nego bi zasigurno moralo djelovati i na potencijalne lažne prijavitelje od kojih toliko strahujemo. Zapitajmo se, tko bi trebao biti lakši plijen tako opakog čina kao što je lažna optužba za seksualno zlostavljanje maloljetnika: profil svećenika koji se ne plaši lažne optužbe i dio je Crkve koja javno svjedoči da se ne plaši lažnih optužaba – ili profil svećenika koji se užasava mogućnosti takve optužbe i dio je Crkve koja se ne samo kao on toga užasava, nego ovu temu u javnosti izbjegava po svaku cijenu.