Nedavno je na Bitno.net-u objavljen članak Nikole Bolšeca o knjizi Benedict option koja je od svoje objave u ožujku prošle godine podignula jako mnogo prašine među kršćanima koja se još uvijek nije spustila. I premda će neki reći da se za dobrim konjem prašina diže, a drugi da je riječ o klasičnom primjeru dizanja panike upozoravanjem na apokaliptičke scenarije, činjenica da je riječ o djelu koje je postalo bestseller New York Timesa dovela je do toga da se mnogi u Americi nisu odoljeti osvrnuti se na nju, iako su, sudeći prema nekim tumačenjima njezinog sadržaja, uspjeli odoljeti da ju pročitaju.

Ne čudi stoga da je pojava Bolšecovog članka i kod nas izazvala prve kritike na račun Benediktinske opcije koje joj je u svojoj kolumni za T-Portal uputio Boris Beck. U njegovu obranu, moram priznati da sam i sam kada sam prvi puta čuo za knjigu i pročitao neke od njezinih recenzija odmah reagirao s odbojnošću prema ideji da bi se kršćani trebali povući iz svijeta i na neki način ‘zamonašiti’ u svojim odvojenim zajednicama. No nakon čitanja knjige sam došao do uvjerenja kako takve kritike promašuju smisao onoga što to djelo uistinu poručuje.

S obzirom na to da je u već spomenutom Bolšecovom članku dan pregled knjige, nema smisla da ga ovdje ponavljam pa ću se u svome osvrtu koncentrirati ponajviše na prigovor koji je gospodin Beck spomenuo u svome komentaru u kojem je naveo kako je knjiga:

“Nacrt povlačenja iz društva i svijeta u vlastite zatvorene zajednice, sa školama u kojima će se djeca odgajati u vjerskom duhu… Bila bi to zajednica strogih i pravednih iz koje će promptno biti izbačen svatko tko kiksne u ispunjavanju najviših kriterija. Drugim riječima, to više neće biti Crkva nego sekta.“

Sad, prva logična stvar koju mogu učiniti jest citirati Drehera koji kaže kako Benediktinska opcija upravo „nije plan za izgradnju zajednice čistih, odvojenih od stvarnog svijeta“, te upozorava na to kako će “zajednice koje su zbijene previše čvrsto zbog straha od nečistoće ugušiti vlastite članove i istisnuti radost zajedničkog života“, navodeći kako je ideologija „neprijatelj života u zajednici, a najdestruktivnija ideologija je vjerovanje da je određena utopija moguća”

No, ako nije ono za što je optužena, što onda Dreherova knjiga zapravo jest? Riječ je, prije svega, o pozivu na poduzimanje „dugačkog i strpljivog rada“ na promjeni kulture za koji autor daje određene skice i naputke, podupirući ih ukazivanjem na primjere ljudi koji već žive ono što on smatra uspješnim modelima Benediktinske opcije. Naglasak je puno više na predlaganju određenih primjenjivih principa, a puno manje na davanju gotove definicije izgradnje zajednice u koju se svi mogu ukalupiti.

Ti principi ugrubo se mogu svesti na nekoliko osnovnih: 1) kultura i religija važniji su za život društva od politike 2) usmjerenost prema lokalnome učinkovitiji je i sigurniji način za promjenu klime od usmjerenosti prema globalnome 3) obitelj je središte društva, a jedna od njenih primarnih zadaća je pružiti djeci obrazovanje u skladu s vrijednostima 4) ne odbacujmo olako tradiciju i istine do kojih su došli oni koji su živjeli prije nas, možda možemo nešto vrijedno naučiti 5) nemojmo naivno misliti da ljudi kojima smo okruženi, tehnologija i mediji ne utječu na nas samo zato što imamo ‘čvrsta uvjerenja’. Mi nismo tek duhovi zarobljeni u tijelo, i mnoge stvari upijamo ponekad i bez svjesnog i voljnog pristanka samim time što smo u njih uronjeni.

Da, u skladu s nekoliko navedenih načela, Dreher savjetuje roditeljima da djecu upišu u dobre kršćanske škole ili da se, ako takvih nema, okrenu homeschoolingu, no nema ničega isključivog u želji da se djecu obrazuje u ispravnome duhu, ili životnoj filozofiji, jer će u nekome duhu nužno biti obrazovana. Primjerice, ako živite u Hrvatskoj taj duh obrazovanja će dobrim dijelom kreirati stranka ljudi koji su pogazili riječ gdje god su stigli i koju trenutno podržava 1% birača.

„Svako obrazovanje podučava određenu filozofiju, ako ne dogmom onda barem sugestijom, impliciranjem, atmosferom. Svaki dio obrazovanja je povezan sa svakim drugim dijelom. Ako svi ti dijelovi skupa ne tvore neki opći pogled na život, onda to uopće nije obrazovanje“, zapisao je Chesterton i vjerujem da će malo tko imati problema s prihvaćanjem toga stava. Ako tome pribrojimo i utjecaj vršnjaka, koji prema izjavama nekih roditelja s kojima je Dreher razgovarao već u 5. razredu puštaju jedni drugima hardcore pornografiju, tražiti svaki mogući način za pronalazak zdravije obrazovne okoline od one koju možda pruža najbliža škola po mjestu stanovanja teško da zvuči ekstremno.

Da, budući da nisu centralno planirane, budući da kreću od lokalnoga i budući da je za zajednicu bitno zajedništvo, Benedict Option zajednice nužno će krenuti kao manji pokreti, ali ne zato što žele biti isključive ili jer imaju nedostižne kriterije za 99% stanovništva, nego jednostavno zato što je riječ o uistinu organskim pokretima.

Riječ zajednice sam stavio u kurziv kako se pojam ne bi shvatio u duhu kakve amiške ili sličnih zatvorenih zajednica. Ovdje se zajednica temelji na duhovnome jedinstvu ljudi koji su tu jedni za druge i zajednički rade na stvaranju okruženja poticajnog za život u vrlini. Osobno mi kao jedan zanimljiv primjer nečega u duhu Benediktinske opcije djeluje program koji je odnedavno dobro zaživio i među mladim vjernicima u Hrvatskoj (iako je usmjeren samo prema mladićima) pod nazivom Exitus.

Knjigu Benedict Option, također, valja smjestiti i u trenutak u kojemu je nastala, a nastala je nedugo nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima u SAD-u, koju su poneki doživjeli kao ključnu točku prevrata nakon koje će doći do drastičnog poboljšanja za kršćane u SAD-u. Dreher odbacuje takve snove i nema nikakve iluzije niti prema Trumpu niti prema ikojem političaru ili političkom sustavu.

U tom duhu Dreher citira i Vaclava Havela i njegovo djelo Moć nemoćnih u kojem češki disident kaže „bolji sustav neće automatski osigurati bolji život. Zapravo, suprotno od toga je točno: samo stvaranjem boljeg života možemo razviti bolji sustav.“ Ono što se na prvi pogled može činiti kao uzmicanje pred politikom kao nečim na što kršćani nisu pozvani, zapravo je promjena načina političkog djelovanja, koji je više usmjeren prema stvaranju određenih modela koje će ljude privući radije negoli rad na prebrojavanju saborskih ruku.

Možemo diskutirati oko toga koliko je Dreherov pesimizam oko mogućnosti da se danas nešto promjeni na strogo političkoj razini opravdan ili ne, ali mislim da bismo takvom raspravom skrenuli pogled s bitnog. Nije Dreherova nit vodilja da je politika uzaludan, ili još gore nečastan posao, nego da 1) nipošto nije dovoljna 2) nije primaran oblik djelovanja za promjenu kulture. „Vjernici moraju izbjeći uobičajenoj zamci razmišljanja da politika može riješiti kulturalne i religijske probleme“, kaže autor, a misao se čini prilično prikladnom i za situaciju kod nas.

Često se kršćane proziva da umjesto da neprestano kritiziraju svijet pokušaju ponuditi nešto svoje. Benediktinska opcija želi odgovoriti na taj izazov. Obzirom da je znatno zahtjevnije graditi nešto novo nego kritizirati postojeće, smatram da čovjeku koji se uputi u pozitivnom smjeru izgradnje trebamo dati određeni krediti i ne treba svako neslaganje s njime proglašavati potpunom različitosti u razmišljanju, niti preuveličavati nedostatke.

Na kraju, istina je da ideja gradnje putem „kreativnih manjina“ nije nešto što je izmislio Rod Dreher, ali ono čime je zasigurno znatno doprinio toj ideji jest pronalaženje tih kreativnih manjina i pokazivanje na primjeru živih ljudi kako nije riječ o znanstvenoj fantastici, te da oni koji su uspjeli u tome nisu čudaci zatvoreni u svoje malene svjetove, nego znatno otvoreniji i širokogrudniji od velike većine ljudi koje ćete susresti u današnjem atomiziranom svijetu, u kojem svi jedni druge ‘toleriramo’ i ‘uvažavamo’, ali ni s kime ne želimo graditi zajedništvo.

Ivo Džeba | Bitno.net