ADVENTI U GRADOVIMA

Stjepan Lice o Adventu s kobasicama i kuhanim vinom: Ne zaboravimo, Bog može iskoristiti sve da sije sjeme u ljudske duše

Da, netko će reći da sanjam. Da sam naivan. Da sam do kraja prolupao. Ali u svemu tome sam samo ne odviše dobar učenik Onoga koji već tisućljećima ne prestaje sanjati…

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Reći će i ne samo ponetko da sanjam. Ili da sam naivan. Moguće i da sam prolupao. Dodatno prolupao. Ali ne mogu protiv sebe…

Jedan sam od onih kojima došašće, baš kao i Božić, traje čitavu godinu. I duže. I tako uvijek iznova… I radujem se kad vidim ljude kako se raduju Božiću. I prije toga došašću. Radujem se i kad mi je jasno da ne razumiju baš posve čemu se raduju. Zbog čega.

Radujem se kad vidim da se došašće – oprostite: Advent – sve izraženije, sve razrađenije slavi u sve većem broju hrvatskih gradova. Da se razumijemo: pripadnik sam onih naraštaja kojima su se tada nadležne državne vlasti i njihovi izvršitelji trudili uskratiti doživljaj, napose radost došašća i Božića. Nekima uspješno, nekima neuspješno. Jer Bog je kroz svu povijest u svim okolnostima nalazio put do čovjeka. I čovjek do Boga. Ako se dovoljno prepoznao pozvanim. Ako se dovoljno odlučio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Reći će netko: Kakav je to doživljaj došašća – Adventa, kakva je to radost koja se iscrpljuje u kobasici sa senfom, čaši kuhanog vina, svjetlećim ukrasima? Ne bi bilo dobro previdjeti da u svemu tome ima još nešto dobro: čitave se obitelji zajedno šeću gradom, prijatelji se susreću, u dušu im se ulijeva božićna glazba. I mnogi – i ne htijući – osjete da u svemu tome još nešto nedostaje. I to ono što svemu daje važnost.

U vrijeme došašća tolika se zamagljivanja, jednostavno, rasplinu. Razotkriju u svojoj ispraznosti. Sva ona izvještačena tumačenja takozvanih izbora, osobnosti… koja su u svojoj biti samo bijeg od života, od odgovornosti, od smisla… sve ono što je tek otužno izrugivanje ljepoti, dobroti… sve to gotovo se bez imalo napora prepoznaje kao utvara.

Naši gradski Adventi i nehotice govore o tome. Ljudi se kreću pojedinačno… u skupinama… obiteljski… ususret jednog jednostavnog događaja koji je odredio povijest svega svijeta. Koji je svemu svijetu darovao povijest.

U srcu toga događaja je obitelj. Jedna obična, neugledna, skromna obitelj. Muškarac, žena i dijete. Ljubav koja ih povezuje. A ta ljubav dovoljna je da poveže čitav svijet.

Što će ostati kad se pogase svjetleći ukrasi? Kad se ispije kuhano vino? Kad se ohlade kobasice? I utihne glazba? Kad se sivilo vrati u prostore koji izvorno nisu sivilu namijenjeni? Što će ostati?

Imam povjerenja u sjemenje koje Bog sije u ljudske duše i na očekivane i na neočekivane načine.

Da, netko će reći da sanjam. Da sam naivan. Da sam do kraja prolupao. Ali u svemu tome sam samo ne odviše dobar učenik Onoga koji već tisućljećima ne prestaje sanjati… Onoga koji je sve ovo s ljudskom povijesti i tom običnom, neuglednom, skromnom obitelji započeo… Onoga koji kroz svakovrsne ispraznosti svih ljudskih vjekova nalazi put za čovjeka tako sklonog lutanju… Onoga koga je u ludosti nemoguće nadmašiti jer zna da ili ljubiš… i sanjaš… i vjeruješ… Ili si odustao.

A na to – dok gledam tu tako jednostavnu obitelj… ali i na ljude uz koje prolazim gradom, ne mogu, ne mogu pristati. I zato ću se stisnuti uz vola i magarca, kako bih bio što bliže. Zauvijek.

Stjepan Lice | Bitno.net

Objavljeno: 17. prosinca 2017.

Možda vam se svidi