Promjene koje se proteklih godina događaju u Crkvi i svijetu očite su. I dok se neki ograničavaju na predviđanje ili zazivanje katastrofičnih scenarija, ono što je uistinu potrebno je pomno promatranje procesa koji se događaju i aktivan angažman nadahnut razmatranjem Evanđelja. Rodrigo Guerra López profesor je filozofije iz Meksika, osnivač tamošnjeg Centra za društvena istraživanja CISAV i čovjek koji pomno i aktivno prati kretanja u Crkvi i svijetu.

Njegov rad prepoznao je i Vatikan, te mu je iskazana vrlo rijetka čast imenovanja u dvije papinske akademije.  Još od 2017. godine član je Papinske akademije za život, a početkom ove godine imenovan je članom Papinske akademije za društvene znanosti. Guerra López, možemo slobodno reći, prijatelj je Hrvatske u kojoj je boravio nekoliko puta, a svoje prijateljstvo potvrdio je i spremnim odazivom na razgovor za naš portal.

Gospodine Guerra, nedavno ste imenovani redovnim članom Papinske akademije za društvene znanosti, možete li nam reći čime se Akademija bavi?

Prije svega, moram reći da sam bio uvelike iznenađen kada sam saznao za imenovanje, budući da sam već član Papinske akademije za život, a nije uobičajeno da netko bude imenovan članom dvaju Papinskih akademija. To je velika i nezaslužena čast jer ova papinska akademija ima samo 25 članova. Riječ je o malenoj znanstvenoj zajednici vrlo visokog nivoa koju sačinjavaju ugledni stručnjaci iz cijeloga svijeta, uključujući dobitnike Nobelove nagrade poput Josepha Stiglitza.

Misija Papinske akademije za društvene znanosti sastoji se od pomaganja društvu i Crkvi da budu u toku s posljednjim dostignućima u četiri područja: ekonomiji, politici, pravu i filozofiji, poglavito društvenoj filozofiji. Naša uloga nije u prvom redu pastoralna, nego znanstvena. No, članovi koji su katolici poput mene pokušavaju doprinijeti i razvoju socijalnog nauka Crkve. Kao što je poznato, socijalni nauk Crkve nije statični niz definicija, nego se svaka generacija treba suočiti s izazovima suvremenog svijeta kako bi uz pomoć vjere promislila o dužnostima koje vjernici imaju. Jedna od mojih prvih zadaća bit će pred kolegama u Akademiji održati predavanje o neopopulizmu i enciklici Fratelli Tutti, odnosno njezine važnosti za nadilaženje izazova neopopulizma.

Kad smo već kod neopopulizma, kako biste definirali taj pojam i gdje ga danas uočavate?

Neopopulizam je bolest demokracije, njezino izvrtanje. Demokracija je sagrađena na određenim institucijama, poput političkih stranaka, parlamenta, diobi vlasti i tako dalje. No, kao što su Joseph Ratzinger i Jürgen Habermas zaključili u svojem slavnom dijalogu, demokraciji treba nešto više od nje same kako bi funkcionirala. Drugim riječima, vrijednosti koje omogućuju da demokracija ispravno funkcionira ne dolaze od demokracije nego od obitelji, škole i religije. Temeljni izvori povjerenja, poštovanja, pravde, ljubavi, praštanja, pomirbe nisu u demokraciji, nego u iskustvu življenja u domu, crkvi, školi. Manjak pozornosti prema ovim pretpolitičkim pretpostavkama demokracije urušio je neke demokracije. To su iskoristile nedemokratske stranke koje su se odlučile natjecati u demokratskoj areni, no nakon pobjeda su nastojale dekonstruirati njezine temeljne elemente.

Ako ga shvatimo kako sam naveo, neopopulizam danas možemo pronaći u mnogim autoritarnim režimima, kako lijevim tako i desnim. Vrlo je jasno primjerice da je Donald Trump neopopulist. Iako je imao neke dobre stavove u pro-life području, imao je tendenciju prema autoritarnoj uporabi vlasti i ograničavanju elementarnih sloboda. Događaji od 6. siječnja na Kapitolu bili su simbol da su postojali ozbiljni nedostaci u njegovom razumijevanju “kako Ameriku ponovno učiniti velikom”. Istovremeno, na iskustvu Meksika možemo vidjeti isti model, ali od strane ljevice. Iznenađujuće, jedan od najdesnijih predsjednika SAD-a postao je vrlo blizak prijatelj jednog od najljevijih predsjednika Meksika. To je zato što su jedan drugog prepoznali kao blizance, kao braću u ideološkom smislu. Ako stavimo po strani to što jedan sebe naziva desničarem, a drugi ljevičarem, oni se snažno podudaraju u uvjerenjima o ljudskim pravima, slobodi, po tome što smatraju da tzv. nevladine organizacije trebaju nestati itd. Vrlo je tužno vidjeti kako populističke vlade uništavaju ono što zovemo participativnom demokracijom. Onom demokracijom koja je utemeljena u sudjelovanju građana ne samo na dan glasanja, nego u uobičajenom demokratskom životu.

No, nije li upravo to obećanje koje daju populisti: da će vratiti moć u ruke naroda jer ostali političari ne čine ono što obećavaju, djeluju udaljeno i nedodirljivo, dolaze iz istih povlaštenih skupina i kružoka itd.?

Svakako da postoji velika kriza demokracije svugdje u svijetu, na različitim razinama i u različitim kontekstima. Problemi demokracije su na stolu, svi ih mogu vidjeti, ali to ne znači da je jedina preostala mogućnost populizam. Rješenje nije ukinuti ili umanjiti slobode ili demokraciju, nego izgraditi istinsku demokraciju. Pozvao bih se na riječi pape Pija XII., 24. prosinca 1945., koji je rekao da demokracija mora biti kršćanska. To ne znači da treba stvarati vjerske države ili političke modele, nego da dobra vijest evanđelja mora ući u politiku i u demokraciju. Trebamo otkriti politički život nestavljajući katoličku vjeru u zagrade, nego prepoznajući da mi katolici sa svojim vrijednostima u jedinstvu s drugima trebamo otkriti ono što zovemo demokracijom.

Osim nepovjerenja u demokraciju čini se da je u proteklih 12 mjeseci snažno ojačalo i nepovjerenje u znanost, kako u vjerskim krugovima, tako i u onima koji nisu povezani s vjerom. Koji je uzrok rasta tog nepovjerenja?

Mislim da postoji udaljeni uzrok i bliski uzrok. Udaljeni uzrok je promjena epohe. Racionalistička paradigma koja je više stoljeća vladala svijetom u procesu je kritičkog preispitivanja, ne samo od strane učenjaka nego od strane običnih ljudi koji možda nemaju preciznost akademskog jezika, ali imaju iskustvo života koje je uvijek veće od naših koncepata. U određenim okruženjima to preispitivanje racionalizma proistječe iz neracionalnosti, odnosno manjka povjerenja u razum. U manjku povjerenja u institucije, u zakone, u istinu. Ovi nihilistički i iracionalni trendovi unutar postmoderne imaju posljedice. Ponovo, ne prvenstveno u akademskom području, nego među običnim ljudima. Kada pogledamo što se događa među mladima svugdje po svijetu, možemo otkriti da razum gubi na važnosti, a emocije dobivaju. Da se razumijemo, emocije su bitna čovjekova dimenzija, no ako svrgnemo razum u ime emocija, možemo završiti u društvu određenom strastima, moći, hedonističkim ponašanjem i nasiljem.

Zbog toga je Benedikt XVI. rekao da je jedna od najvažnijih uloga katolika danas ne samo braniti evanđelje i vjeru, nego širiti metafizičko bogatstva razuma. Moramo ponovno otkriti razum. Ne racionalistički razum moderne, nego pravi razum koji možda nije velik kao hegelijanska ideja razuma, ali je zasigurno važan kako bi čovjek otkrio neke aspekte istine. Jedan od najljepših proizvoda razuma je znanost. Ona, naravno, nije nepogrešiva, ali jest najozbiljniji napor koji su ljudi radili stoljećima kako bi razumjeli strukturu stvarnosti. Moramo braniti znanost jer imamo vjeru u Krista i Boga koji nas je stvorio s razumom i sposobnošću da ju stvaramo.

Drugi uzrok ovog problematičnog nepovjerenju u znanost je pandemija koronavirusa i poteškoće vezane uz nju. Pandemija na neki način ima heurističku dimenziju. To znači da nam poput mikroskopa pomaže vidjeti ono što je postojalo već mnogo godina, ali u mnogim slučajevima to nismo mogli primijetiti. Riječ je o stvarima poput pritiska, usamljenosti, nedostatka smislenosti života, nejednakosti, zloupotrebi moći i tako dalje. Sve to sada cvijeta i pojavljuje se u punoj snazi.

Ova pandemija prvi put u povijesti čovječanstva nije vezana samo uz jedno područje nego je postala globalni fenomen. To je nešto što je svima novo. Događaju se određeni procesi nepovjerenja, ressentimenta, nasilnih reakcija koje se mogu vidjeti na društvenim mrežama. S ovim novim izazovima s kojima živimo kao globalno društvo, razumljivo je da postoji mnogo nepovjerenja u znanost, u Crkvu, ali ne bismo trebali sjediti skrštenih ruku. Moramo radosno izreći da je moguće doći do istine, do ljubavi, do pravednosti, i da uvijek imamo mogućnost izgrađivanja drugačijeg svijeta unatoč izazovima s kojima se suočavamo zbog COVID-19.

S druge strane, razvoj i mogućnosti novih tehnologija trebao bi nas držati budnim zbog mogućih zloupotreba i od strane znanosti. Ima li Crkva ikakvu mogućnost utjecanja na te procese?

Takozvana četvrta industrijska revolucija u kojoj živimo također je novi fenomen koji moramo jasnije razumjeti posebice jer postoje rizici kada znanost i tehnologija nisu povezani sa savješću vođenom istinom i prirodnim zakonom. Zato smo u Vatikanu u Papinskoj akademiji za život prošle godine u veljači nakon dvogodišnjih razgovora potpisali važan sporazum s IBM-om, Facebookom, Googleom i mnogim drugim kompanijama uključenim u razvoj tehnologija kako bismo prvi put u povijesti stvorili etički kodeks za umjetnu inteligenciju i robotiku.

Jasno, ovakvi napori su nesavršeni, sadrže mnogo rizika, ali bolje je izložiti se riziku kako bi se postiglo moguće dobro nego samo kritizirati kako velike tehnološke firme kopaju po našim osobnim podacima i govoriti o novom ‘nadzornom kapitalizmu’ koji pokušava uništiti našu privatnost. Vatikan je i u nekim drugim područjima tražio velike poslovne ljude diljem svijeta. Čak i neke od najkontroverznijih poput Rothschilda. Crkva je uvijek raspoložena za dijalog nastojeći ne ispraviti sve pogreške, nego staviti određene granice kako bi očuvala dostojanstvo osobe, poglavito najslabijih i najranjivijih i dala im glas.

Ipak, nedostaje li danas Crkvi društvene moći da bi učinila značajne promjene u globalnom pogledu?

Istina, Crkvi danas treba više moći, ali ne kao nekad u području oružja, bitaka ili novih križarskih ratova. Moć koju Crkva treba je kulturna moć koja proizlazi iz vjere. Trebamo ponovno otkriti bitne elemente kršćanske vjere, jer kada se izbjegavamo suočiti s bitnim lako pretvaramo svoju vjeru u vrijednosti bez Krista. U kulturu bez Krista. U obranu zapadnog svijeta bez Krista. To je velika zamka. Ako ponovno otkrijemo Krista, otkrit ćemo energiju za stvaranje novih mogućnosti utjecaja Crkve.

Jedan od načina na koji Papa to nastoji učiniti jest promicanjem sudjelovanja sviju u Crkvi, čak i u području odlučivanja, odnosno sinodalnosti. Sinodalnost je bitna dimenzija Crkve koja je bila stoljećima izgubljena iz naše svijesti. Istočne Crkve imaju nešto više nalik sinodalnosti, ali mi kao rimokatolici smo izgubili važnost zajedničkog hoda, osjećaja odgovornosti za opće dobro Crkve, koja je povjerena ne samo biskupima nego i nama laicima. Papa nam ovim novim naglaskom u procesu reforme Crkve pomaže ponovno otkriti kulturnu moć Crkve i nove načine na koje trebamo hodati kako bismo stvarali ne samo snove nego i stvarnosti.

Jedna od najčešćih kritika na račun Pape jest da se Crkva treba baviti vjerskim naukom, a ne toliko društvenim pitanjima. Nakon enciklika Laudato si’ i Fratelli Tutti mnogi su prozvali Papu da pokušava biti ‘ekološki aktivist’ ili promicatelj ‘univerzalnog bratstva’, umjesto da se bavi vjerom. Kako biste ‘obranili’ Papu od tih napada?

Problem osoba koje kritiziraju Papu, poglavito kada to čine zbog Laudato si’ i Fratelli Tutti, jest što upadaju u vrlu staru herezu iz četvrtog stoljeća. Ta se hereza zove doketizam. Doketizam tvrdi da je ljudska narav Isusa Krista puka iluzija, da utjelovljenje nije stvarno i da je Bog tako čist da se ne bi trebao miješati s krhkošću. Za doketista evanđelje je puka duhovna poruka, a Crkva se ne smije uključivati u ekonomiju, u politiku, u biotehnologiju. To je heretički stav jer je u središtu naše vjere to da je Bog u svojoj čistoći došao u ograničenom tijelu u osobi Isusa Krista. Kao što je Hans Urs von Balthasar rekao: Cjelina je u dijelovima. U Isusu Kristu, u euharistiji, u sakramentima, u Crkvi, kroz krhko stanje ljudskih bića, kroz krhko stanje Svetog Oca, Bog je prisutan neprekidno u povijesti. To je središte naše vjere: da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek i da je neprekidno prisutan među nama u našem vlastitom tijelu i zato je Crkva istinsko univerzalno sredstvo spasenja. Kada se Papa u Laudato si’ ili Fratelli Tutti zalaže za zaštitu okoliša i univerzalno bratstvo, to nije zato što je, kako neki kažu, mason ili ‘zeleni’, nego zato što je učenik Isusa Krista.

Spomenuto pitanje univerzalnog bratstva dobro je objasnio Joseph Ratzinger. U jednoj knjižici koja se bavi tim pitanjem Ratzinger kaže da zato što smo mi katolici, krštenici, braća Kristova, naše bratstvo mora uključivati sve, čak i nekršćane. Ono što papa Franjo čini jest da na dublji način objašnjava to što je Ratzinger prije njega napisao o temi kršćanskog bratstva.

S druge strane, po pitanju ekologije papa Franjo samo slijedi i razvija glavne uvide Ivana Pavla II. koji je pozvao sve kršćane, cijelu Katoličku Crkvu, da razvije novu ‘ljudsku ekologiju’ kao važnu dimenziju socijalnog nauka. Laudato si’ duboko istražuje ono što je poljski papa pisao o ekologiji i proširuje horizont, poglavito potvrđujući vrlo katoličku misao da je ‘sve povezano’. To je vrlo sažet izričaj misli svetog Tome Akvinskog koji naučava da Bitak obuhvaća sve što jest i da svako biće ima različite modalitete. To je takozvana analoška struktura stvarnosti. Novi način da se ova stvarnost izrazi jest reći da je sve povezano jer je sve ovisno o istom izvoru koji je Bog. Dakle, kada papa Franjo u Laudato si’ objašnjava da moramo biti odgovorni u odnosu prema ekonomiji i ekologiji, politici i društvu, kulturi, vjeri… on govori da su sve te stvarnosti povezane. Kada branimo nerođenu djecu u utrobi majke, kada se molimo u crkvi, ta dva ponašanja povezana su s našim ekonomskim životom, s našim kulturnim životom, s našim političkim izazovima, i ako otkrivamo ove povezanosti, možemo pronaći cjelovita rješenja u skladu s evanđeljem i naravnim zakonom.

Nasuprot tome, ako upadnemo u napast da fragmentiramo različita područja stvarnosti u nepovezane zatvorene sustave: politički, ekonomski, kulturni…, možda možemo stvoriti zanimljive modele za papir, ali oni ne predstavljaju ono što se događa u stvarnom životu. U stvarnom je životu moj privatni život povezan s javnim životom, moja je ekonomska situacija povezana s mogućnostima za obrazovanje i zdravstvenu skrb i čistim okolišem. Papa kroz Laudato si’ pokušava reći da trebamo biti realisti poput Tome Akvinskog bez ikakve cenzure prema bilo kojem čimbeniku stvarnosti.

Što mi kao vjernici možemo konkretno učiniti da bismo se odazvali na Papin poziv stvaranja boljeg svijeta?

Sile koje uistinu mijenjaju svijet su sile koje mijenjaju srca. Pogreška je misliti da trebamo strateško planiranje ili marketing kako bismo poboljšali uspjeh Crkve u svijetu. Ne. Ono što trebamo više nego ikada jest promijeniti sebe. Glavni neprijatelj Katoličke Crkve danas nisu vanjski neprijatelji, nije LGBT kultura, nego ja, moji grijesi. Ako ne vidim jasno da su moji grijesi neprijatelj, izgubili smo pravi cilj bitke. Bitka je u našim srcima i ako, uz Božju pomoć, pobjeđujemo u ovoj bitci, doprinosimo pravoj promjeni svijeta.

Nažalost, često ne vjerujemo u ovo. Mislimo da je to puki metaforički način govorenja sladunjavih riječi. Ali to nije tako jer nadnaravna učinkovitost našeg obraćenja ima ogromnu empirijsku moć. Veću od velikih političkih strategija otvorenih ili tajnih skupina. Zato trebamo ponovno otkriti osobni odnos s Kristom i s tim kao temeljem biti prisutni usred svijeta kako bismo svima doviknuli da ljudska bića trebaju spasenje, ali da ono ne dolazi od političkih moćnika nego od Krista. To ne mora uvijek biti izraženo riječima, nego u prvom redu odlukama, prisutnošću, kulturnom kreativnošću.

Danas je Crkva po pitanju svjetovne moći slabija nego ikada. U renesansi bi pape uzimali svoje konje i vojske i išli u bitke, tako su osvajali i gubili neka područja. Danas smo unaprijedili svoje razumijevanje evanđelja. Naravno da trebamo nove ratnike, ali ratnici koje trebamo nisu križari, nego sveci. Sveci koji vjeruju u radikalnost milosrđa, praštanja, bratstva. Točke u kojima trebamo biti radikalni su milosrđe, praštanje, stvaranje mira, stvaranje bratstva, ljubav. Način da otkrijemo važnost ljubavi jest da prvo otkrijemo da smo u potrebi, da smo grešnici. Bojim se da neki koji se žele uključivati u velike bitke protiv gejeva i pobačaja i mnogih drugih neprijatelja, pa čak i protiv Pape, nisu svjesni svojih vlastitih grijeha. Jer kada otkriješ vlastite grijehe otkrivaš da si u velikoj potrebi. Ako primaš nezasluženo oproštenje od Boga, odmah postaješ ljubazniji prema ljudima jer si svjestan da Bog ima ogromno strpljenje prema tebi.

Mnogi bi rekli da ste kukavica ako ne ulazite u izravne konflikte…

Da, istina je da sam u mnogim aspektima svojeg života kukavica, ali moram biti hrabar kako bih vjerovao u milosrđe, u praštanje, u strpljivost, više negoli u naglu reakciju protiv drugoga. Strpljivost treba više samokontrole od spontane reakcije. Kada reagiramo slijedeći samo svoje strasti, bez strpljenja, iznoseći istinu silom svoje volje, odmah gubimo bitku. To sigurno nije rad za Boga. Pravi rad za Boga je utemeljen u nježnosti i milosrđu, ne u pseudohrabrosti.

Kršćanska hrabrost u govorenju istine uvijek uključuje ljubav kako bismo izbjegli uništavanje drugoga u ime istine. Jedini način da ne uništimo drugoga istinom jest govoriti istinu s ljubavlju. Poveznica između istine i ljubavi mora biti uvijek očuvana kako bismo kulturološke bitke vodili na kršćanski način. Kako se ne bismo borili u ime istine bez ljubavi, bez nježnosti, bez stvaranja mostova. Stvarati zidove prema našim neprijateljima iznimno je glupo jer mi kršćani nemamo neprijatelja. Možemo se ne slagati, ali nismo neprijatelji jer je naše bratstvo važnije od naših ideja.

Prošlo je godinu i pol od Sinode o Amazoniji čiji ste rad pratili, vide li se prvi plodovi Sinode?

Amazonska sinoda bila je iznimno važan događaj u Katoličkoj Crkvi. Plod Sinode je postsinodalni dokument koji je Papa napisao, kao i stvaranje nove Amazonske crkvene konferencije. To nije biskupska konferencija, nego konferencija svih katolika amazonskog područja: biskupa, svećenika, laika i domorodačkih zajednica. Ovo novo iskustvo u povijesti Crkve razvit će nove pastoralne strategije za domorodačke kulture u tim područjima.

Govoreći o Sinodi ne možemo izbjeći kontroverzu oko tzv. ‘Pachamame’, možete li nam objasniti cijeli kontekst tog ‘slučaja’?

Prije svega, valja reći da je za mnoge Europljane teško osvijestiti da postoje različiti načini na koje se može biti katolikom jer se stvorila navika poistovjećivanja katoličke vjere s njezinom europskom inkarnacijom: u području glazbe, arhitekture, crkvene umjetnosti, liturgije i tako dalje. No, evanđelje nije povezano samo s jednom kulturom. Ivan Pavao II. je objasnio da misterij utjelovljenja mora biti shvaćen kao glavni primjer za inkarnaciju evanđelja u različitim kulturama. Na isti način i istom radikalnošću kojom Bog u Kristu prihvaća ljudsko stanje, Crkva u širenju evanđelja mora prihvatiti ljudsku stvarnost sa svim njezinim simbolima, jezicima i ponašanjima. Navedeno je korijen različitih obreda, različitih načina da se izrazi ista vjera u drugačijim kulturološkim kontekstima.

U Latinskoj Americi primili smo dar da možemo ovo jasno razumjeti. Zato sve ove kontroverze oko Pachamame i Sinode o Amazoniji nisu ovdje proširene. Meksiko je taj dar primio putem Gospe Guadalupske koja se 1531. ukazala Indijancu Juanu Diegu. Gospa je pokazala metodu koja se sastoji od inkarniranja evanđelja uzimajući u obzir jezik, simbole i religioznost poganskih kultura. Indijanci u Latinskoj Americi bili su jako religiozni. Ta je religioznost bila mješavina vrlo nasilnih elemenata, ali i izraza nježnosti. To se i danas osjeti u govoru kroz korištenje umanjenica. U Meksiku uvijek kažemo ‘Daj mi malo kavice’, ili ‘malo šećerića’. Svojim majkama se obraćamo s mnogo nježnosti nazivajući ih ‘mamicama’. Gospa je obuhvatila sve te načine govorenja i življenja kako bi nam pokazala pravog Boga.

Isto se dogodilo na Sinodi o Amazoniji. Indijanci koji su sudjelovali na Sinodi izložili su sve znakove i plodove svoje zemlje i kulture. Primjerice, jedan je Indijanac u bočici donio malo vode iz Amazone i prikazao je u trenutku molitve na kojoj je sudjelovao Papa. Neki drugi su donijeli cvijeće, drugi voće, drugi rukotvorine. Jedna od tih rukotvorina bila je žena s nerođenim djetetom u svojoj utrobi. Odmah su oni koji ne razumiju koliko je velika Latinska Amerika rekli da je to Pachamama. Pachamama je ime koje se koristi u peruanskoj kulturi, ali se ne koristi u kulturama Amazonije. U vrlo općenitom smislu ako kažete da je ta figurica Pachamama, možda netko može razumjeti što govorite, ali ova je figurica opći simbol plodnosti. To je vrsta metaforičkog prikaza ljepote nerođenog života i života majke koja ga štiti. To je vrlo pro-life simbol.

Za našeg ‘dragog prijatelja’ Tschugguela [mladića koji je bacio skulpturu Pachamame u Tiber], člana skupine TFP koju su brazilski biskupi proglasili sektom, to je poganska božica. Tu se vidi da on ne razumije što se smatra božanskim u Latinskoj Americi, poglavito zato što nije proučavao Tomu Akvinskog prema kojem svaka stvar na svijetu ima božansku dimenziju. Kada sam bio vrlo mlad pročitao sam prekrasnu knjigu koju je napisao poznati svećenik Opusa Dei naslova “Božanska vrijednost ljudi”. Ta mi je knjižica objasnila vrlo latinoameričku svijest da je Bog prisutan posvuda u različitim stupnjevima, oblicima, modalitetima u skladu s analoškim principom. Tschugguel je, s druge strane, agnostik, racionalist koji ne prepoznaje analošku strukturu prirodnog svijeta i zato su on i njegovi prijatelji napravili skandal tvrdeći da su Papa i kardinali štovali poganske bogove.

Koliko je to sve skupa besmisleno govori činjenica da u mom gradu Querétaru još od 16. stoljeća svake godine na blagdan Uzvišenja Svetog Križa Indijanci prikazuju svoje simbole, rukotvorine, plodove i plešu uz glazbu okićeni perjem kao nekadašnji Indijanci ovih područja. Sva ta poganska glazba, svi ti poganski simboli i rukotvorine, možda izrađeni za poganske bogove, prinose se Kristu kako bi ih on očistio. Svećenici i biskupi neprekidno već 500 godina primaju sve te darove kako bi dali slavu Bogu. Prema tome, rekao bih da je ovaj skandal oko Pachamame bio vrlo umjetan, vrlo politički i iskorišten kao sredstvo da se napadne Papu i nijedan dobar katolik ne bi ga trebao podržati.

Znam da ste nekoliko puta posjetili Hrvatsku, koje je Vaše najljepše sjećanje na našu zemlju?

Moje najljepše sjećanje na Hrvatsku su moji prijatelji s kojima sam se upoznao tijekom svojih boravaka, kao i na ljetnoj školi u Beču koju su pohađali mladi iz Hrvatske. Upoznao sam katolike koji vole zemlju i ne boje se biti Kristovi svjedoci usred suvremenih izazova. Otkriti takav život u Hrvatskoj, tako udaljenoj od Meksika, ogroman je dar na kojemu ću uvijek biti Bogu zahvalan. Nadam se da ću se vratiti u vašu zemlju jer uistinu volim nju i svoje prijatelje koji tamo žive. Također, spomenuo bih iskustvo koje sam doživio s isusovcima na malenom poluotoku Modravama. Iskustvo na Modravama bilo je kratko, samo 4-5 dana, ali bilo je jako duboko i vrlo sam zahvalan onima koji su mi omogućili da ga doživim.