Kada smo u ožujku 2015. objavili reportažu o molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ i naslovili je „Ovo su ljudi koji molitvom mijenjaju lice Hrvatske“, vjerojatno su mnogi čitatelji taj naslov otpisali kao uredničko pretjerivanje koje za cilj ima privlačenje klikova.

Sve ono što se dogodilo u iduće tri i pol godine, međutim, potvrdilo je temeljnu poruku toga naslova.

„40 dana za život“ i ljudi koji je čine, naime, učinili su da nakon dugo vremena pitanje abortusa postane temom javnih rasprava u ovoj zemlji. Inicijativa koja je krenula s molitvenim bdjenjima ispred nekoliko zagrebačkih bolnica u kojima liječnici rade abortuse danas je raširena po cijeloj Hrvatskoj, bez praktično i jednoga većeg grada u kojemu ne bi bila organizirana bdjenja.

Inicijativa je spasila na desetke, možda i stotine života. Za neke od njih znamo, za mnoge pak nikada nećemo saznati. Trijumf života u tim slučajevima ostat će skriven, ali jednako važan. I pri tome nije riječ samo o djeci koja su izbjegla smrt abortusom, nego i o životima svih onih koji su odustali od toga čina i tako izbjegli teret grijeha i krivnje koji ih je mogao uništiti.

Inicijativa uskoro kreće sa svojom jesenskom molitvenom kampanjom. S njihovom kampanjom krenut će, sasvim sigurno, još jedna. Ona u svjetovnim medijima koja će molitelje ispred bolnica prikazivati kao čudake, fanatike ili čak i kriminalce koji „ometaju“ žene ispred bolnica. Međutim, svi u „40 dana za život“ dobro znaju što ih čeka i nimalo se s time ne opterećuju. Oni će i dalje ostati ispred bolnica i biti – kako je u razgovoru za naš portal rekao jedan od njihovih organizatora – „zadnji znak nade za žene koje žele abortirati i prvi znak milosrđa za one koje su abortirale“.

Nova molitvena kampanja imat će i jednu posebnost u odnosu na prethodne. Bit će obilježena premijerom filma „40 dana…“, dokumentarnog uratka koji progovara o dosadašnjoj povijesti molitvene inicijative u Hrvatskoj i „najvećem problemu današnjice“, kako je opisan u traileru, zbog kojega inicijativa i postoji – abortusu.

Zvuči kao nešto predvidljivo, bez ikakvih iznenađenja?

Mogli bi se, međutim, jako iznenaditi.

„Gledaj, to neće biti nekakav ‘aktivistički film’“, priča nam Ante Čaljkušić, voditelj hrvatskog „40 dana za život“ i redatelj i scenarist filma.

„Nije tu riječ o guranju neke određene ideje. Film je o nečemu drugome“, kaže.

Ivan Lovrić, čovjek odgovoran za kameru, ton i montažu filma, odmah upada:

„Jednostavno, činilo nam se kako nam ne treba film koji će biti tek nekakva propaganda.“

Molitelji iz inicijative “40 dana za život”

S Čaljkušićem i Lovrićem, kreativnim duom koji su srce i duša ovoga filma, razgovarao sam početkom rujna u Zagrebu. Našli smo se u  Centru za život, malenoj prostoriji blizu Trešnjevačkog trga gdje Čaljkušićeva organizacija i još nekoliko pro-life udruga imaju neku vrstu „stožera“ i mjesta gdje ih mogu pronaći ljudi koji ih trebaju.

U vrijeme našega razgovora montaža filma bila je u „punome pogonu“, jer rokovi su već pritiskali (premijera filma je predviđena za 20. listopada, pretpremijera dan ranije). Nakon dvije pune godine snimanja nekoliko sati materijala u raznim gradovima, rad na filmu došao je u fazu kada treba montirati uradak koji će biti esencija onoga što se želi reći. Faza koja je kreativno intenzivna, pa možda pomalo i napeta, što sam shvatio iz razgovora s autorima. Iz njihovih riječi vidim da i dalje „bistre“ svoje ideje o pojedinim detaljima filma i onoga što će ostati u njemu.

Ali, glavni smjer je „zacrtan“.

Čaljkušić nam kaže kako je u prvotnim idejama film možda i bio zamišljen kao precizni „dokument“ inicijative kao borbe za život nerođenih. Ono što je, međutim, počeo shvaćati tijekom snimanja i montiranja filma jest da u prvi plan mora izaći ono najvažnije. A to su ljudi – njihove životne priče prepune drame i, najčešće, sretnih završetaka. Ljudi čiji su životi dotaknuti i promijenjeni inicijativom.

„Shvatili smo u jednome trenutku da svjedočanstva moraju biti ta koja guraju cijelu priču. Željeli smo pokazati koliko su ta bdjenja plodonosna, koliko je važna nazočnost na mjestima gdje čovjek pati, gdje je u muci“, priča nam redatelj filma.

Ivan Lovrić na snimanju

Lovrić se nadovezuje kako je takav pristup potpuno logičan.

„Ako pričaš priču o ’40 dana za život’, onda moraš pričati priču o konkretnim ljudskim životima koje je ta inicijativa promijenila. Pa, zašto smo svi tu ako ne radi tih žena, te djece i njihovih sudbina. Tu smo radi njih“, kaže on.

U prvome planu filma su, dakle, životne priče žena koje su zbog pritiska okoline razmišljale o abortusu, ali su potaknute inicijativom odlučile roditi svoju djecu. Tema koja svakako nije laka za svjedočiti, zbog intime i emotivne težine koju takva svjedočanstva nose. Čaljkušić ponavlja kako nikada neće moći biti dovoljno zahvalan hrabrim ženama koje su odlučile stati pred kameru.

„Za dijeljenje intime potrebna je hrabrost. Imale su jako iskustvo susreta s Bogom, susreta s ljudima i sada žele svojim primjerom, svojim svjedočanstvom ljubavi, spašavati živote. Ali, dok smo snimali, osjetio sam taj ljudski obzir, taj strah ‘što će drugi reći’. Ali, išli smo otvoreno, bez maski i zato je film bolji“, pojašnjava i daje jedan primjer:

„Zabilježili smo svjedočanstvo jedne majke koja je opisala te trenutke prije ulaska u bolnicu u kojoj je trebala napraviti pobačaj. Bila je očajna, čupala kosu od muke. Pristupila je našem štandu i netko od naših joj je rekao: Nemoj to učiniti. Rekla je kako je to u tome trenutku osjećala kao napad na sebe, kao pristup koji joj je tada zasmetao. Ali poslije vidimo da je ona zbog tih trenutaka donijela odluku za život. Ostavili smo to tako svjesno, željeli smo imati iskreno svjedočanstvo o tome.“

Ekipa iz “40 dana za život” u Vatikanu

Jedno od zabilježenih svjedočanstava jest i ono žene koja uopće nije u vjeri, ali je odustala od pobačaja zbog molitelja. Ili ono žene koja je 40 godina patila zbog počinjenog pobačaja, a potom je upoznala molitvenu inicijativu koja joj je promijenila život. I mnoga druga.

Kada pitam je li te žene trebalo „nagovarati“ na svjedočenje, Lovrić odmah odgovara:

„Ne možeš nikoga natjerati da svjedoči. Tvoje je da samo budeš na pravom mjestu s kamerom kada je ta osoba spremna progovoriti.“

A oni su bili tu. Kao što su i bili na molitvenim bdjenjima diljem Hrvatske, snimajući te ljude koji izlaze svakodnevno pred bolnice i mole se za nerođene.

Ivan Lovrić mi kaže jednu zanimljivu stvar.

„Znam da ima puno ljudi, pa i vjernika, koji se užasavaju tih molitvi pred bolnicama, smatraju da su ona neka vrsta banalizacije vjere. Ja sam i sam pomalo takav – ne volim javne manifestacije, izbjegavam masovna okupljanja. Međutim, ono što sam vidio tijekom snimanja bili su ljudi koji možda imaju drugačiji izraz vjere nego ja, ali bilo je dovoljno vidjeti žar u njihovim očima i shvatiti koliko su iskreno u tome. Ne možeš vidjeti to i ne osjetiti se motiviran. Neki smatraju da su neprikladni za takav vid angažmana. Ali, to je onaj prostor za osobni napredak, ono gutanje ponosa koje ti pomaže napredovati“, pojašnjava.

Ante Čaljkušić kaže kako je dobar dio filma posvećen i tome – duhovnom iskustvu molitvenih bdjenja koje je mijenjalo molitelje, činilo ih predanijima i čvršćima u vjeri.

„Osobno sam također osjetio to duhovno djelovanje. Kontemplativnost molitve pred bolnicama pomogla mi je doći do novih spoznaja vjere. Ja sam bio čovjek koji je bio dobar za motivaciju, za vodstvo. Na koncu sam ja od molitelja dobio poticaje da uđem dublje u to otajstvo borbe života protiv smrti. I to me je promijenilo.“

Ove Čaljkušićeve riječi i otvorenost kojom odišu tipične su za njegovu osobnost i svatko tko je s njim proveo malo vremena ili ga slušao zna o čemu pišem. Njegova zarazna gorljivost i predanost jedan su od glavnih razloga zbog kojega je inicijativa „40 dana za život“ u Hrvatskoj tamo gdje je sada.

Ivan Lovrić potpuno je drugačiji tip. Čovjek s dugogodišnjim snimateljskim iskustvom (radio je u “Novoj Evi” i na Laudato TV-u, među ostalim), ipak je odmjeren i oprezan („Ja nisam dio inicijative, to treba znati, ovdje pomažem kao filmski djelatnik“, rekao mi je). I kao takav suprotnost je Anti. Dok razgovaram s njima, jasno uočavam razlike u senzibilitetima između njih dvojice.

„Mi surađujemo iako smo potpuno različiti. Zato što postoji nešto važnije od nas“, pojasnit će mi kasnije Ivan.

Ono što je jasno jest da su, ma koliko različiti, dvojica prijatelja i vjernika predanih istom cilju. Upravo iz njihove različitosti nastaje kreativna i idejna dinamika koja će ovaj film učiniti zanimljivim.

Lovrić je možda suzdržan, ali potpuno je jasno da je i on ovaj film i njegovu poruku doživio jako osobno, uložio dio sebe u njega. Prepričava mi jednu scenu iz Rijeke, dok je snimao jednog molitelja koji je ostavio jak dojam na njega.

„Došli smo tamo i snimali ljude kako mole. Nakon toga Ante je imao kraći govor, ja to zovem ‘budnica’, gdje je ljudima pričao o plodovima inicijative. Promatrao sam jednoga od tih ljudi dok je slušao o svim dobrim stvarima koje se zbog molitve dešavaju. Oči su mu zasuzile, pojavio se neki žar u njima. Promatrao sam ga i osjetio kako bih i ja volio tako gorjeti za nešto“, priča.

„To je bio trenutak koji je definirao tvoj angažman u ovom filmu?“ pitam ga.

„Gledaj…“, zastaje Lovrić i potom nastavlja:

„Svatko od nas, bio vjernik ili ne, mora imati nešto u životu za što je spreman dati se. Ničiji život ne može biti sveden na recipročno davanje i primanje usluga. Postoje pitanja na koja svatko od nas mora dati odgovor. Moraš za nešto gorjeti.“

„Netko mora gorjeti za tu nerođenu djecu, za njihove živote“, zaključuje.

Podsjećam Antu na naš susret prije tri i pol godine kada smo razgovarali o inicijativi i kada smo predosjećali da će postati tako važna.

„Možda će čudno ili bahato zvučati“, kaže, „ali ja sam tada imao jasnu viziju da će se ovo raširiti po cijeloj Hrvatskoj. Ono što tada nisam znao, što nisam očekivao, jest da ću upoznati toliko ljudi koji će tako snažno djelovati na mene. Taj trenutak kada držiš u rukama dijete za koje je postojalo opasnost da će biti abortirano, to je nešto nevjerojatno. Moja suradnica Petra Milković opisuje te trenutke u filmu.“

Nakratko se zamisli, pa potom nastavlja:

“Ima u filmu jedan trenutak koji smatram iznimno bitnim. Jedna od majki kaže: Mislila sam da sam sama. Jednostavne riječi, a u njima se čuje toliko toga. Najgora stvar koju čovjek može osjetiti jest da je napušten, da je osamljen. To je ta drama kroz koju žene koje tjeraju na abortus prolaze. I mislim da je to nešto što film želi prenijeti. Poruku o susretu koji se dogodio. Susretu čovjeka i čovjeka. Susretu Boga i čovjeka. To je ono što obogaćuje.“

Kaže kako jasno osjeća da im je uspjelo zabilježiti u filmu nekoliko takvih snažnih trenutaka.

„Bez pretjerivanja, to su trenuci i svjedočanstva koji su sposobni čovjeku promijeniti život. Nešto je u njima što ima sposobnost da svima nama koji promišljamo nad tome promijeni život.“

Prihvatimo priliku koja nam se pruža i promislimo nad tim svjedočanstvima koje ćemo moći vidjeti u filmu „40 dana…“.

Više o datumima prikazivanja filma pročitajte OVDJE.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Foto: Privatni arhiv