Prvi put sam sreo Antu Čaljkušića u jednoj molitvenoj zajednici na Jarunu. Njegova hiperaktivnost i radost naveli su me na pomisao kako je taj čovjek „lud“… Tek sam kasnije shvatio kako je on zapravo „duhovno lud“ tj. lud za Kristom i željom da mu služi… Prošlo je od tada nekoliko godina i nekoliko molitvenih kampanja za život te je danas Ante ipak malo drugačiji čovjek… I dalje je „lud“, ali ta ludost ispunjena je, na jedan paradoksalan način, mirom. To je mir osobe koja je prepoznala i prihvatila Kristov poziv, koja zna što želi u životu i čiji je jedini cilj Kraljevstvo…

Ime Ante Čaljkušić postalo je zadnjih godina poznato na katoličkoj sceni. Inicijativa 40 dana za život, koju su u Hrvatskoj pokrenuli on i njegova žena Sara (čija su mirnoća i nježnost potpuna suprotnost Anti), uključila je tisuće ljudi u molitvu za život, ponovno je pokrenula raspravu o pobačaju u Hrvatskoj te je, vjerujem, bila jedan od ključnih razloga što je Ustavni sud, nakon 25 godina hrvatske samostalnosti, odlučio razmotriti ustavnost Zakona o pobačaju iz 1978.

Temeljni razlog našeg razgovora s Antom bila je nova korizmena kampanja 40 dana za život koja se od sutra održava u 21 hrvatskom gradu, s naglaskom na posvojenje i osobe koje pate od Downova sindroma. Međutim protresli smo još neke teme, od spomenute odluke Ustavnog suda, kontroverzi koje je pobudila pjesma „Želim živjeti“, počecima same inicijative u Hrvatskoj te kako je ona utjecala na njegov i Sarin privatni život.

– Ante volio bih kad bismo krenuli od početka. Uvijek me fascinirala tvoja priča o tome kako si pokrenuo inicijativu 40 dana za život. Volio bih kad bi tu priču podijelio sa širom javnosti. Ispričaj nam, molim te, kako je sve započelo.

Nedugo nakon što sam upoznao svoju sadašnju ženu Saru, oboje smo u srcu osjetili poticaj da učinimo nešto za nerođene i općenito apostolat za život. Budući da smo znali za p. Marka Glogovića (osnivač udruge Betlehem koja se brine o ženama koje nisu htjele pobaciti svoju djecu, op.a.), odlučili smo mu se javiti s idejom da napravimo dokumentarni film o udruzi Betlehem. Njemu se ideja jako svidjela te nam je dao zeleno svjetlo za realizaciju projekta. Tako sam počeo hodati po župama, tamo gdje su mi župnici dopustili, i predstavljati udrugu Betlehem skupljajući pritom donacije za snimanje filma.

Vrlo brzo, budući da je interes bio velik, a ljudi oduševljeni, počeli smo sa snimanjima. Film se zvao ‘Zagrli život‘ te je mnogo ljudi na njega reagiralo pozitivno. Tada sam zavolio apostolat za život te se počeo njime baviti. Ponovno sam krenuo po župama sa svojim suradnicima, šireći vijest o udruzi Betlehem, skupljajući donacije i potrepštine za djecu: hodalice, nosiljke, pelene… Tada je jedna osoba, prepoznavši moj rad, predložila da pokrenem inicijativu 40 dana za život u Hrvatskoj. Ali zanimljivo je što se događalo prije no što mi je taj prijedlog upućen.

Dva mjeseca prije Božića 2013. počeo sam moliti Gospodina da me na neki način iskoristi za širenje radosne vijesti i evangelizaciju, jer sam, premda zahvalan na dotadašnjem poslu u školi, snažno osjetio poticaj u srcu kako mogu učiniti još nešto za hrvatsko društvo. Rekao sam Sari za svoju molitvu te sam tražio od Gospodina da mi odgovori, ako je njegova volja, do Božića inače ću nastaviti dotadašnjim putem.

Nekoliko žena nam se obratilo i posvjedočilo o svojem pobačaju te su nam zahvalile za ovo što radimo, neke od njh zatražile su i razgovor jer njihova rana pobačaja još uvijek nije zacijelila te smo im duhovno i moralno pomogli

Na sam Božić 2013., za vrijeme večernje mise, Sara i ja sreli smo zajedničke prijatelje te ih pozvali kod nas… Bio je to jedan spontan i dirljiv susret. Negdje na polovici te večeri, prijatelj mi je predložio da pokrenem 40 dana za život, s obzirom da sam se već bavio apostolatom za život. Ja nisam znao što je 40 dana za život, čime se bavi niti kakav utjecaj ima ta inicijativa… Tada sam mu rekao kako je to jedan veliki projekt i da bih morao dati otkaz na poslu kako bih se posvetio tome do kraja. Prijatelj mi je odgovorio – Ante, ako je to Božji poziv za tebe, ne moraš se brinuti. On će sve osigurati.

Tad sam predložio da se pomolimo te smo nas četvero sjeli pred jaslice i ušli u duboku molitvu. Svi smo osjetili jedan mir, jednu prisutnost Duha Svetoga. Tada sam po nadahnuću Duha rekao prijatelju – „Evo otvori Bibliju da vidimo što nam Bog želi reći.“ Nije to bilo puko otvaranje Biblije, ajmo sad otvarati Bibliju radi neke senzacije, to uostalom nije nešto što bi se trebalo stalno raditi, već bih htio naglasiti da je to bilo u najdubljem trenutku molitve. Prijatelj je otvorio Sveto pismo na Drugoj knjizi ljetopisa, poglavlje 7., redak 12. gdje piše – „Uslišao sam tvoju molitvu i izabrao to mjesto da mi bude Dom žrtve“ – kao i 14. redak koji kaže – „I ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju“. Pa dobro, pomislio sam, nije to nešto vezano uz pobačaj, međutim kako tu ipak postoji neko obećanje odlučili smo da ćemo od sutra krenuti s ozbiljnim radom na inicijativi. Htjeli smo dati sve od sebe, ne želimo zabušavati ako je to Božja volja, te smo se posvetili molitvi i radu.

Dan poslije prijatelj me zove skroz uzbuđen i kaže da brzo pogledam mail s promotivnim videom inicijative 40 dana za život koji mi je poslao. Otvaram mail, uvijek se ježim kad to pričam, otvaram video i na samom početku vidim upravo onaj citat koji smo mi otvorili. Tada smo saznali da je to glavna misao vodilja cijele inicijative. To sam smatrao direktnim znakom te sam Sari rekao kako ću dati otkaz na poslu. Međutim, jedna prijateljica kojoj sam povjerio tu vijest rekla mi je da, budući da sam čovjek, imam pravo tražiti još znakova, da ne razmišljam još o otkazu.

Odlučili smo moliti te smo krenuli i s prvim sastancima, odmah je bilo zainteresiranih ljudi, a na njima sam vidio jednu volju i radost i znaš što je najbolje? Molili smo i molili te slušali savjete međunarodnih koordinatora svjetske inicijative 40 dana za život koji su nas uputili u daljnji rad. Oni su tu bili vrlo profesionalni te su nam praktički dali gotov projekt.

Htjeli smo vidjeti jesmo li sposobni za ovaj projekt te smo kao test organizirali bdjenje pred Vinogradskom bolnicom na Dan života, 2. veljače 2014. Taj dan došlo je toliko ljudi iz raznih zajednica da i sad plačem od sreće kad se sjetim toga…

– Je li to bio drugi znak?

Bila su dva druga znaka. Na dan bdjenja, nazvala me sestra Hedviga koja pripada klarisama, s molbom da udruga Betlehem pomogne jednoj trudnici koja je prisiljavana na pobačaj. Isti čas nazvao sam trudnicu, rekao sam joj da ne brine, da je Isus voli i stavio u kontakt s udrugom koja joj je sutradan pomogla. Tu je bio još jedan znak, a to je da se taj dan naša prijateljica upoznala sa svojim sadašnjim mužem na klanjanju pred Presvetim te su se nakon 7 mjeseci vjenčali. Dakle imamo znak spašavanja života i znak svetosti obitelji i braka.

I na prvi dan, kad je počela prva kampanja 40 dana za život Bog mi je opet progovorio i otada više nisam tražio znakove. Imali smo bdjenje u 6 i 30 ujutro, volonteri uplašenih lica, nismo znali kako će ljudi reagirati; i sam sam, priznajem, došao u jednom strahu te sam i zakasnio prvi dan. Kad sam došao počeli smo moliti i u trenutku molitve zavapio sam u sebi – „Bože moj, hoće li ovo uspjeti?“ Upravo u tom trenutku, iza mojih leđa, spustila se bijela golubica ispred bolnice. Kad sam ju ugledao znao sam da će sve biti u najboljem redu. Svi molitelji osjetili su radost: Božja volja je bila da se 40 dana za život pokrene u Hrvatskoj. Ono što se dogodilo na rijeci Jordan u Isusovo vrijeme, mislim da se dogodilo i nama. To je bio neki običan golub, ali u tom trenutku nama je to bilo važno.

– Sjećam se kad je bilo prvo molitveno bdjenje, nadao sam se da će život barem jednog djeteta biti spašen. Je li tijekom prve kampanje bila spašena ijedna beba?

Mislim da nije, barem koliko mi znamo.

– Je li te to potreslo?

Mi smo molili Boga da nam da te plodove, ali On daje kad je to potrebno. Sigurni smo da je molitva djelovala. Međutim, naravno da čovjeku dođu svakakve misli… Mi, kada govorimo o plodovima kampanje, ne želimo da nas obuzme nekakva ljudska emocija tj. da je naša zahvalnost samo na razini emocije. Ne želimo od inicijative napraviti neku statistiku niti želimo da se uspješnost mjeri po broju spašenih života.

Zbog toga nas ovo nije pokolebalo, znali smo da je pitanje vremena kada ćemo saznati za mnoge plodove i to se u međuvremenu dogodilo. Nama su se pred bolnicom obratile neke osobe te smo vidjeli da već sama naša prisutnost pred bolnicom na neki način djeluje i da su ljudi prepoznali našu miroljubivost.

– Koji su još plodovi nakon četiri održane kampanje?

Tu je 20 gradova koji su sudjelovali u inicijativi, također okupili smo više od 6000 molitelja pred bolnicama, a preko 500 000 ljudi se medijskim osvješćivanjem ponovno zainteresiralo za temu pobačaja… Vjerojatno i više… Tijekom ove kampanje obznanit ćemo vijest i o tri nova spašena života za koja smo saznali u Puli, Požegi i Sisku. Za sada je spašeno 30 beba za koje znamo. Kad vidiš roditelje s djetetom koje je ipak rođeno, tvoj apostolat poprima jednu novu dimenziju, prepoznaješ koliko Bog zaista utječe na ljude.

Također, nekoliko žena nam se obratilo i posvjedočilo o svojem pobačaju te su nam zahvalile za ovo što radimo, neke od njih zatražile su i razgovor jer njihova rana pobačaja još uvijek nije zacijelila te smo im duhovno i moralno pomogli. Također kao veliki plod bih htio spomenuti da smo oformili Poslužiteljski tim, s osobama različitih profesija koje pomažu majkama, očevima i njihovoj djeci koja su rođena premda su trebala biti pobačena. Imamo odvjetnike, javnog bilježnika, majstore za kuću, zatim imamo jednu stomatologinju, jednu kozmetičku tehničarku i psihologinju. Zašto to? Zato što želimo da naše majke budu radosne majke, a čim su radosne, tad će biti i bolje majke. Kad majka dobije pomoć, kozmetičku, pravnu, psihološku, ona će biti bolji i radosniji roditelj, a njena djeca će biti odgajana u većoj ljubavi.

Također, napomenuo bih kako se uvijek treba vraćati na tri temelja inicijative: 1. molitva i post; 2. miroljubivo bdjenje; 3. osvješćivanje lokalne zajednice. Jedan veliki plod je što imamo puno edukativnih tribina po Hrvatskoj na kojima osvješćujemo i educiramo ljude o životu i prevenciji pobačaja.

– Kakva je suradnja s drugim vjerskim zajednicama s obzirom na to da je 40 dana za život ekumenska inicijativa?

Ovo je kršćanska inicijativa te se ne širimo na druge religije… Dakle okupljamo protestante, pravoslavce i katolike. Jako smo dobru suradnju ostvarili osobito s Reformiranom crkvom te njegujemo ekumenizam koji je u našem odnosu sve jači. Ima tu pojedinaca i iz drugih crkava. Na neki način je tu Bog uslišao moju molitvu s obzirom na to da sam tijekom studija teologije htio raditi na jedinstvu kršćana.

– Kako je inicijativa i činjenica da si zbog nje dao otkaz i ušao u financijsku neizvjesnost, utjecala na tvoj i Sarin privatni život?

Bilo je neizvjesno, ali ja vjerujem da je Evanđelje uvijek aktualno. Posebnu snagu dale su mi Abrahamova i Mojsijeva vjera kad su se uputili u neizvjesno. I sve stvari u povijesti, kada je Božja volja bila u pitanju, bile su praćene neizvjesnošću. Znam da je Bog uvijek prisutan. Međutim i dan-danas ta neizvjesnost stanuje u nama s obzirom na to da ovisimo o donacijama dobrih ljudi… ali jako me drže riječi našeg sadašnjeg duhovnika, grkokatoličkog svećenika Danijela Hranilovića – Bog te nikada neće napustiti.

Privatni život počeo nam se polako oblikovati u apostolat za život. Jednostavno smo toliko to zavoljeli. Veći nam je gušt pogledati neki dokumentarni ili igrani film na temu pobačaja nego film druge tematika. Također, veća nam je radost otići na kavu s nekim i razgovarati o pomaganju ženama nego o nekim drugim životnim temama… Što se tiče Sare i mene, bilo mi je teško rasporediti vrijeme na početku i tu su naš privatni život i zajedništvo patili. Bogu hvala, kad su se stvari uhodale, uspio sam odrediti prioritete: prvo Bog, pa obitelj pa tek onda apostolat. Sara je to blagoslovila i ona mi je velika potpora u svemu

Od Zakona o pobačaju iz 1978. u Hrvatskoj je pobačeno više od 900. 000 tisuća djece. Ako dodamo ilegalne pobačaje i abortivna sredstva dolazimo do broja od par milijuna pobačaja…

– Zbog čega su majke, kojima ste dosad pomogli, htjele napraviti pobačaj? Je li im itko pomagao prije vas? Imali smo priliku čuti Sanju Sarnavku iz udruge B.a.b.e. kako izjavljuje da su i oni za život, ali čine li išta konkretno za taj život?

Mi smo pričali s udrugom B.a.b.e. nekoliko puta te oni pomažu tim ženama. Imaju svoje sigurne kuće i paletu pomoći, a surađuju i s centrima za socijalnu skrb, premda uvijek ostavljaju tu mogućnost da žena pobaci. Nedavno su mi javili i rekli da su spasili život jednog djeteta, rekavši njegovoj majci da rodi i ponudivši joj pomoć.

Pravi problem je što u Hrvatskoj vrijednosni sustav nije postavljen na ispravan način, nekima su važniji komfor, sigurnost, putovanja i automobili pa tek onda djeca. Zbog tog vrijednosnog sustava cijeli mentalitet je drugačiji… I onda žena koja i može roditi, misli da ne može.

Najčešći razlozi za pobačaj su strah, ljudski obziri i materijalna situacija. Mnoge žene boje se što će drugi reći, kako će ju prihvatiti ili hoće li moći skrbiti za dijete. Najčešće nam trudnice zahvale, ne jer smo mi njima konkretno materijalno pomogli, već zato što smo bili tu uz njih, što su osjetile ljubav, a ne osuđivanje i što su u nama vidjele iskrena srca koja se daju za njih. I tada one kroz nas spoznaju koliko su zapravo vrijedne jer nose novi ljudski život. Svaka trudnica za koju znamo da je rodila nije nikada požalila… Najveći uspjeh je kad žene osjete da su ljubljene.

Međutim, nažalost ima i onih koje priznaju da je to ubojstvo, ali se ipak odlučuju za pobačaj…

– Znaš li možda koliko je djece pobačeno u Hrvatskoj od njezine samostalnosti?

Od Zakona o pobačaju iz 1978. pobačeno je više od 900 000 djece, ali to je službena statistika, još su tu i ilegalni pobačaji, abortivna kontracepcija, umjetna oplodnja i sl. Ako dodamo ilegalne pobačaje i abortivna sredstva možemo doći i do par milijuna pobačaja. Od 1991. mislim da ih je napravljeno više od 250 000, ali ovdje pričamo samo o kirurškim zahvatima. Jedna neslužbena statistika pokazala je kako je u Hrvatskoj od donošenja Zakona o pobačaju abortirano više ljudi nego što je stradalo Hrvata u svim ratovima kroz povijest.

– Koji je razlog što je pobačaj toliko široko rasprostranjen u Hrvatskoj unatoč snažnom katoličkom mentalitetu?

Mislim da je tu problem ipak komunističko nasljeđe, zapravo jedan komunistički mentalitet. To bezvjerstvo učinilo je svoje. Nažalost u 25 godina samostalnosti ni svećenici nisu bili hrabri govoriti s oltara o pobačaju kao što sada govore. Zašto je to tako stvarno ne znam.

– Molio bih te da opišeš svoj najbolji i najgori trenutak tijekom rada u ovoj inicijativi…

Osim svih onih znakova koje sam naveo mogu izdvojiti dva susreta. Radi se o dvije majke koje su odlučile zadržati svoju djecu.

Sjećam se, jedan dan bio sam jako izmoren i pitao sam se, Bože moj, ima li ovo sve smisla. Zaista sam se osjećao iscrpljeno, a nosio sam hranu i potrepštine za jednu majku u Zagrebu. Kad sam došao do te majke bila je jako zahvalna jer su ona i njena obitelj napokon dobili hranu. Dočekali su me u mraku jer nisu imali električne energije. Po povratku sam zahvaljivao Bogu na svemu, ali sam kao čovjek bio iznemogao, osjećao sam jednu fizičku i psihičku iscrpljenost i pitao se ima li se smisla iscrpljivati dok neke stvari izgledaju kao da stoje na mjestu.

Kad sam krenuo prema doma ta majka me nazvala nekoliko puta i zahvaljivala za pomoć, premda sam joj govorio kako sam ja samo posrednik. Na putu kući ona me opet zvala te sam sam se pitao – Dobro, zašto me opet zove. Javim se, a ona kaže kako mi se želi ponovno zahvaliti, na što sam ju pitao zašto mi stalno zahvaljuje. Tada mi je odgovorila – Zato što sam nakon cijelog dana vidjela kako moje dijete jede, zato sam ti opet htjela zahvaliti.

Meni su tada krenule suze na oči te sam zahvalio Bogu što je ponovno uslišao moju molitvu.

Drugi susret koji me oduševio dogodio se kada je osnivač međunarodne inicijative 40 dana za život, David Bereit, gostovao u Hrvatskoj. Išli smo u Vukovar gdje smo pripremili iznenađenje za njega te ga upoznali s jednom majkom koja je zahvaljujući inicijativi rodila kćer. Nisam znao da će i mene taj susret obuzeti takvim emocijama. Jednostavno kad sam uzeo to malo dijete u naručje, tu curicu, ne znam kada sam zadnji put osjetio takvu blaženost, pogotovo znajući što je majka sve prošla. U tom trenutku osjećao sam kao da je to i moja beba. I ti trenuci su toliko snažni, oni te potiču da radiš dalje i kad ti je najteže.

Također dirljiv je i svaki susret s majkom koja je učinila pobačaj i koja od radosti plače ili se smije jer može s nekim o tome razgovarati, znajući da je taj netko uz nju 0-24.

Što se tiče loših iskustava, s druge, duhovne strane često sam se teško osjećao. Prije velikih, ključnih stvari osjećao bih tako veliku iznemoglost, za koju znam, budući da sam barem donekle duhovno sazrio, da nije bio u pitanju fizički ili psihički umor. To je bila jedna neopisiva težina, teret koji osjećaš, kao da je na tvojim leđima, u tvojoj glavi i u tvom tijelu pritisak. Znao sam u tim trenucima pomisliti hoću li to moći izdržati.

Kad bih se taj pritisak dogodio otišao bih na misu te osjetio veliku potrebu za sakramentom pričesti, a nakon mise osjećao bih se kao da se ništa nije dogodilo – još sam snažniji i mogu raditi dva dana bez stanke. Ovo je jedan duhovni boj u kojem čovjek ne može sam, već mu je potreban molitveni život, a nama katolicima i sveta misa tj. sakramentalni život…

– Koja su tvoja očekivanja za novu kampanju?

Nekih zacrtanih očekivanja nemam, jer vidim da sve što se odvija, odvija se bolje nego što mislimo ili smo mislili. Ono što mogu kao čovjek pretpostaviti jest da će u novoj kampanji sudjelovati najveći broj ljudi do sad, da će novi gradovi pristupiti inicijativi i da ćemo biti prisutniji u medijima i osvijestiti još veći broj ljudi.

– Kako komentiraš odluku Ustavnog suda da napokon razmotri pitanje pobačaja?

Bilo je pitanje vremena, tužno je što se toliko čekalo, ali nije slučajno što se to događa u ovoj godini. Mislim da će sudska odluka pokrenuti još snažniju raspravu o temi pobačaja i potrebnoj brizi za nerođenu djecu, njihove majke i očeve. Potrebno je ljubavi… Kakva god bude odluka nastat će lavina… Ako oni kažu da je zakon u skladu s Ustavom, to će izazvati probleme, ako kažu da nije, to će također izazvati probleme.

Možda izvođači pjesme ‘Želim živjeti’ sada nisu svjesni, ali to je jedna od najboljih pjesama u njihovoj karijeri, jedan od najsjajnijih trenutaka u njihovoj karijeri, jer će upravo ovaj spot spasiti nekome život.

– Imaš li kakva očekivanja od nove vlade, vezano uz pitanje pobačaja?

Hrvatsku neće spasiti ni Orešković, ni Chuck Norris, ni Superman, već molitva i post te ljudi s ispravnim moralnim i ljudskim vrijednostima, ponizni… Međutim, razdoblje koje slijedi bit će jako zanimljivo. Premda se mi ne bavimo politikom, nadam se da će se, bez obzira na to tko je na vlasti, ove i iduće godine na političkoj razini promišljati o osiguravanju konkretne pomoći trudnicama i nerođenoj djeci.

Svaki ljudski život počinje začećem, svako ljudsko biće ima pravo na život, svako nerođeno dijete je neprocjenjivo, originalno, neponovljivo u povijesti i veliki, veliki, veliki dar za našu zemlju, za cijeli svijet. A majke te nerođene djece stoga moraju biti na povlaštenom mjestu u hrvatskom društvu. Svaka majka, svaka trudnica zavrjeđuje poseban status…

– Kako komentiraš pjesmu ‘Želim živjeti‘ oko koje se digla cijela medijska hajka?

To je službena pjesma naše inicijative, dapače to je dar nama od grupe Emanuel i ostalih izvođača. Vjerujem da će taj spot sigurno spasiti barem jedan ljudski život… Poruka je spota afirmativna, nikoga ne osuđuje i jako mi je žao što su u javnosti krenule uvredljive poruke na osobnoj razini. Svaki čovjek ima pravo po Ustavu reći svoje mišljenje i ne smije zbog toga biti diskriminiran. Ova pjesma želi ohrabriti majke koje imaju dvojbu hoće li pobaciti ili roditi. Pjesma slavi život i fokusirana je na život nerođenog djeteta…

Medijska hajka se digla, iako je puno više pozitivnih komentara.

– Reci mi jednu stvar. Je li to pjesma protiv pobačaja?

To je pjesma za život. Za ljudski život i obitelj.

– Može li netko/nešto biti za život, a da nije protiv pobačaja?

Kada biramo te riječi – ‘za život’, ‘protiv pobačaja’ – naravno da smo po toj definiciji mi koji smo za život i protiv pobačaja, a oni koji su za pobačaj, protiv života. Činjenica je da ova pjesma nije aktivistička, na način da ide protiv nekoga, već je za nekoga, a to je za ženu i za nerođeno dijete.

– Kako onda komentiraš nastup Alana Hržice i Marije Husar u emisiji na jednoj hrvatskoj televiziji, gdje je praktički izjavljeno kako oni nisu protiv pobačaja već za život?

Oni su radosno progovorili o ljubavi za život, ali su se ovdje jednostavno krivo izrazili. Nisu očekivali da će se, uz toliko pozitivnih komentara, medijski fokus usmjeriti na one negativne, koji su bili stvarno neopravdani i ispod svake razine pristojnosti. Nisu imali osobu koja bi ih uputila kako govoriti. Međutim u prijašnjim medijskim istupima govorili su dobro.

Njih su napali na osobnoj razini, slali im poruke pune mržnje. Oni su izmučeni jer nisu očekivali takav napad. Ja od srca zahvaljujem svima koji su sudjelovali i znam da su učinili pravu stvar. Možda sada nisu svjesni, ali to je jedna od najboljih pjesama u njihovoj karijeri, jedan od najsjajnijih trenutaka u njihovoj karijeri, jer će upravo ovaj spot spasiti nekome život.

Opet ističem da ta pjesma nije nikakav napad na žene koje su učinile pobačaj. Mislim, svako djelo koje netko napravi druga osoba može krivo protumačiti. B.a.b.e su rekle da smo mi indirektno napali žene koje su pobacile… Nismo. Ako ja sjedim za stolom na određen način, netko to može protumačiti kao nešto nepristojno, a možda sjedim tako jer sam jednostavno umoran, uvijek se može krivo protumačiti.

– Poruka za kraj?

Pozivam sve da se uključe u novu kampanju naše inicijative. Posjetite naše web i facebook stranice, uključite se… Također želim zahvaliti svima koji su nam do sada pomogli, osobito hrvatskim biskupima i nekim političarima koji su prepoznali naš rad i borbu za život.

Razgovarao Tino Krvavica | copyright Bitno.net (Sva prava na ovaj tekst su pridržana)