Vjerojatno nije bilo teksta za čije sam pisanje podnio više muke od ovoga jer je osim uobičajenog i uvijek prisutnog napora pretakanja misli u rečenice ovoga puta bila više riječ o duševnom naporu odupiranja stanovitim raspoloženjima tjeskobe, ljutnje i zgražanja, koja obično čovjeku ne čine dobro. Naime, u sklopu pisanja teksta poslušao sam desetak epizoda Vortexa. Ne, ne brinite se, nisam tapkao s Anom Bučević, iako u intelektualnom pa i duhovnom smislu nisam više profitirao slušajući kako Michael Voris, jedan od šampiona alternativne ‘katoličke’ scene u SAD-u (pa i šire), tumači što se zapravo događa u Crkvi i svijetu. 

No, valja mi objasniti što me je navelo na takav duhovno rizičan potez. Krajem prošlog tjedna pomoćni biskup Los Angelesa i najpopularniji apologet društvenih mreža, biskup Robert Barron, napisao je tekst u kojem se osvrnuo na kritike upućene biskupima da nisu učinili dovoljno kako bi utjecali na obuzdavanje nasilja koje se proteklih mjeseci odvija u SAD-u koje je uključivalo i rušenje svetačkih kipova. Ukratko, pomoćni biskup Los Angelesa u svom je tekstu ustvrdio da iako biskupi imaju određene ovlasti i dužnosti vršenja pritisaka na političare, primarna domena djelovanja u svjetovnim stvarima pripada laicima, te pozvao njih da istupe.

Barron pri tome nije otkrio nikakvu toplu vodu, budući da je primarno mjesto laika u svjetovnim stvarima naglasio još Drugi vatikanski koncil, čiju je konstituciju Lumen Gentium Barron citirao, ali još i prije toga javljali su se glasovi poput onog utemeljitelja Opusa Dei, svetog Josemarije Escrive, koji su se obraćali upravo laicima i naglašavali njihovu ulogu i odgovornost u obrani kršćanstva u svjetovnim stvarima. 

Sad, možete se s naglascima koje je u svom tekstu stavio Barron složiti ili ne složiti, možete reći da su i u okviru onoga što jest njihova domena američki biskupi učinili premalo. Na to pitanje ne znam odgovor jer u SAD-u prema službenim brojkama služi 266 (nad)biskupa i u njihovu pojedinačnu odgovornost ne planiram ulaziti. No, ono što nikako ne možete reći jest ono što je za Barrona rekao u uvodu teksta spomenuti Michael Voris, naime da je Barron „kukavica“. Takva prozivka pokrenula je vojsku internetskih trolova koju je Voris ‘galvanizirao’ godinama, posvetivši najmanje osam videouradaka (Vortexa) i gomilu tekstova ‘raskrinkavanju’ i otvorenom vrijeđanju Barrona. Duhovni plodovi Vorisove agende dozreli su u tome da je pomoćni biskup L. A.-a morao angažirati četiri čovjeka da tri dana brišu grube uvrede i klevete na svoj račun.

Zašto kažem da je epitet kukavice posve neprikladan za Barrona, posebice kada ga izriče Voris? Zato što je Barron kao pionir evangelizacije društvenih mreža, već preko 10 godina u izravnoj komunikaciji s mnoštvom ateista, agnostika, onima koji su prema kršćanstvu nezainteresirani i onima koji ga mrze. Barron je davno prije Papina poziva izlazio na periferije, na nerijetke uvrede uzvraćao argumentima, stotinama sati snimljenih materijala i ponajboljih dokumentarnih uradaka o katoličkoj vjeri i njezinim velikanima. Izlazio je daleko izvan svojih obaveza kao svećenik i daleko ‘na pučinu’ prema nevjernicima, i tzv. ‘neopredijeljenima’ koji su postali posebno područje njegova rada. Kada se uzme u obzir koliko su se domaći katolički intelektualci nevoljni izložiti svijetu makar i u pretežno katoličkoj zemlji, onda Barron uistinu može poslužiti kao uzor hrabrosti.

No, budući da je za neustrašivog Vorisa kad se podvuče crta Barron oličenje kukavičluka, u želji da saznam što je prava hrabrost i kakav bi trebao biti autentičan katolički pristup crkvenim i svjetovnim pitanjima, odlučio sam pogledati neka njegova 10-minutna videa ili Vortexe. Njegovu sam stranicu odvažnog naziva Church Militant već spoznao kao stanoviti „safe space“, prostor okrenut uvijek istoj publici željnoj (kvazi)katoličke ‘crne kronike’, u kojoj nam novinari, odnosno kroničari, tumače kakva su sva zla zadesila Crkvu taj dan (kad bi vam netko ponudio 100 kuna za svaku pozitivnu vijest o Crkvi koju ondje nađete vjerojatno biste ostali gladni, a još manje bi vam bilo jasno zašto bi itko normalan htio biti katolikom), pa moja očekivanja nisu bila nešto velika, ali bilo bi nepošteno diskvalificirati čovjeka a da ga se prije ne posluša.

Chestertonov neiskreni iskreni prijatelj

Prva stvar koju čovjek zamijeti kada krene slušati Vorisova videa je ogroman nesklad između onoga što se izgovara i držanja samog govornika. Voris iznosi tako zastrašujuće stvari (zapravo klevete) na račun Crkve, Svetoga Oca, biskupa, svećenika da bi one trebale biti izgovarane barem s tugom, ako ne u suzama starozavjetnih proroka, ali nipošto s nadmenim držanjem i samouvjerenim tonom kako on to čini. Uistinu, kad biste bili uvjereni da je cijeli pontifikat Svetog Oca „ništa osim velike marksističke društveno pravaške inicijative“, da su „polovica biskupa i svećenika gejevi“, da bi vanzemaljci koji dođu na Zemlju zaključili da je Crkva ništa drugo nego „lobi za gay prava u haljinama“, zar ne biste barem malo zatitrali? Po njegovom se držanju dade naslutiti kako je on ono što Chesterton naziva ‘neiskrenim iskrenim prijateljem’. „On je čovjek koji kaže: ‘Žao mi je što moram reći da smo propali’, a uopće mu nije žao.“

Osim toga, uvjeren sam da kada bi netko s liberalne svjetovne strane ponovio klevete koje Voris sasipa na račun Crkve, da bi se jamačno našlo uvrijeđenih vjernika koji bi možda i podigli tužbu protiv njega, ali čini se da Voris kod slušatelja uspijeva upaliti neki mazohistički gen koji čini da ljudi rado navraćaju po novu rundu. Da, postoji nešto kao što je uživanje u ponižavanju „naše strane“. Svi smo gledali neki sportski događaj s ljudima koji, kada je postalo očito da će njihova strana izgubiti utakmicu, počnu željeti da poraz bude što veći i uvjerljiviji, po mogućnosti ponižavajući. Vjerojatno se nadaju da će bržim doticanjem dna prije doći do promjene, a u međuvremenu koriste priliku da uživaju kako stvari propadaju. 

Što je točno hrabro?

Druga stvar koja prolazi glavom dok Voris po stoti put gazi po mrskim (proizvoljno definiranim) „liberalima“ jest da u njima nema ništa više hrabrosti i muževnosti, koje tako rado zaziva, od hrabrosti kojom na Frljićevoj pozornici netko gazi po hrvatskoj zastavi. Tu nema ništa osim onoga što se očekuje pronaći, samo su količine ogromne i stvari do kraja zaoštrene, što je točno ono što publika želi. Tako u jednom od svojih posljednjih obraćanja Voris govori svojoj publici da nas ljevičari u Crkvi (u koje se po njemu ubraja i sam Papa) i društvu, žele ni manje ni više nego – mrtve. 

Kao svaki čovjek koji razumije kako ovisnost funkcionira, Voris zna da neprestano mora zaoštravati stvari i da nije više dovoljno samo naglašavati neprijateljstva, nego se s vremenom moraju vući teže riječi. Tako su za njega svi „ljevičari“ u Crkvi (i izvan nje) obični „teroristi“ koji protivnike žele doslovno likvidirati. Vjerojatno je svjestan da je to što govori groteskno, ali poznaje i spomenuti zakon ovisnosti pa zaključuje da mu nema druge nego neprestano zaoštravati. Kad bismo ovoj Vorisovoj prosudi o motivima ljevice dodali i njegov kriterij razvrstavanja na „lijevo“ i „desno“ unutar Crkve, vjerojatno bismo došli do zaključka kako barem pola ljudi na nedjeljnu misu dolazi s prilično crnim mislima, a druga je polovica sretna što je uopće živa.

Politički mesijanizam ili tko se hoće obratiti

Ako ste dosad stekli dojam da je Voris čovjek izrazito stroga morala, vrijeme je da vam pokažem kako on ima i svoju mekšu stranu, a ona je okrenuta prema predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu. Teško je nazvati ono što Voris govori o sadašnjem predsjedniku ikako drugačije osim političkim mesijanizmom koji nije primjeren katoličkoj vjeri.

Naime, on je uvjeren da je Trumpa za predsjednika odredila nitko drugi nego Majka Božja. Trump je suvremeni Konstantin o kojem ovisi kako zapadna civilizacija, tako i budućnost Crkve i kršćanstva. Ovo ne govorim paušalno, nego prenosim Vorisove misli: „Da je Makscencije pobijedio u bitci kod Milvijskog mosta, nemoguće je reći kakva bi bila budućnost Crkve ili naposljetku zapadne civilizacije. Da, bitka je bila toliko važna. Sve je ovisilo o tome. Tisuću sedamsto godina nakon toga, jedan drugi Konstantin juriša prema glavnom gradu kraljevstva, a žestoka sila koja želi obraniti i proširiti izopačenost vlastitog svijeta želi ga ukloniti“, govori Voris o Trumpu.

Duh Sveti možda jest napustio Crkvu, ali možemo odahnuti, njezina sudbina, kao i sudbina cijele civilizacije, sada je u Trumpovim rukama i razloga za pretjeranu brigu nema. Da Vorisov hvalospjev Trumpu ne bude do kraja groteskan, on njemu pronalazi samo jednu manu: to što nije katolik, no ubrzo nakon toga ublažava svoj prigovor rekavši da je i kao nekatolik veći katolik od većine američkih biskupa, i čovjek koji uvijek ide za istinom (čime Voris pokazuje i da posjeduje dar čitanja srca). Taj problem Trumpova nekatoličanstva Voris planira riješiti tako što mu šalje javnu poruku da se obrati (!). Iako nije poznato da je takav model ‘javnog osobnog apostolata’ ikada doveo i do jednog obraćenja (posebno ako druga strana zasigurno neće ni poslušati poruku), može dovesti do klikova na YouTubeu, što nije za odbaciti.

Kako izgleda manipulacija ili tko se neće obratiti

Kako bih se što bolje upoznao s Vorisom, prijavio sam se i na mailing listu Church Militanta, i od tada redovito svaki dan dobivam nekoliko mailova. Nisam imao vremena otvoriti svaku poruku koju mi je navodno osobno Voris uputio, ali za oko mi je zapeo mail pomalo zastrašujućeg naslova (kao i sve što ima veze s Church Militantom) – „Oni se neće obratiti“. U tom mailu Voris objašnjava kako se američki biskupi više brinu za društvenu pravednost negoli za spas ljudskih duša, te da presudu o tome pitanju ne donosi on, nego 93,3 posto njegovih pratitelja (zapravo je pravo pitanje kako je uopće bilo 6,7 posto s drugačijim mišljenjem). 

Anketa po kojoj se došlo do takvog šokantnog zaključka temeljila se na pitanju „Mislite li da bi se biskupi trebali više usredotočiti na spašavanje duša negoli na promicanje klimatskih promjena, društvenu pravednost i rasizam?“. Manipulativnost pitanja je evidentna, ako ste čovjek koji smatra da bi se biskupi načelno trebali više baviti spasenjem duša, zaključak ove ankete je da istovremeno smatrate da se biskupi tim pitanjem ne bave dovoljno. Odnosno, pitanje je postavljeno dvoznačno, tako da se može odnositi ili na kritiku onoga što biskupi (ne) rade ili na načelan stav o onome što je njihovo poslanje da rade. No, ono što je još važnije, odvajati borbu za društvenu pravednost, kao i borbu protiv rasizma, od rada na spasenju duša znači tvrditi da 10 socijalnih enciklika od Lava XIII. naovamo (i još gomila drugih crkvenih dokumenata), nema nikakve veze s poslanjem Crkve. O samom zaključku iz naslova da se biskupi „nikada neće obratiti“, dok će Trumpa, čini se, obratiti Vorisova videoporuka ne treba trošiti previše riječi.

Ipak najljepši dio maila obično je pri kraju. Budući da su se biskupi odmetnuli od stada, stadu sada ne preostaje ništa drugo nego da svoje donacije preusmjere na Vorisa, koji će ih rado primiti. (Prestao sam brojati koliko mi je zahtjeva za donacije u samo nekoliko dana poslao.) Pripazite, dragi čitatelji, uvijek kada naiđete na ljude koji agresivno i sustavno svoje djelovanje temelje na sotonizaciji drugih, uplatnice su negdje pri kraju maila, a često su raspoređene i na nekoliko mjesta unutar njega. Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da ljudi traže pomoć za svoj rad, ali agresivnost i manipulativnost s kojom se to čini obično je proporcionalna agresivnosti s kojom se napada druge.

Majčine riječi ili kako se Voris obratio

Onima koji prate Vorisov rad nije nikakva nepoznanica da je on sam obraćenik, a godine 2016. javnosti je obznanio da je prije obraćenja živio kao spolno aktivni homoseksualac, nakon što je dobio dojavu da bi ga netko mogao ucjenjivati tim podatkom. Ne spominjem ovo kako bih ga pred bilo kime diskreditirao (te su stvari ionako poznate), nego jer smatram vrijednim navesti riječi koje mu je uputila njegova majka koje su, kako sam priznaje, odigrale ključnu ulogu na putu njegova obraćenja. Voris kaže kako mu je majka u jednom trenutku rekla: „Nikada nisam vjerovala da si homoseksualac ili gay, vjerovala sam da si djelovao iz reakcije prema situaciji koju sam ja stvorila kod kuće, a ti nisi znao kako se nositi s time.“

Pred kraj ovog teksta, pitam se razmišlja li Voris kada iznosi svoje nebuloze o tome da je konačni cilj ljevičara (što je i sam bio) da nas sve pobiju o majčinim riječima. Prisjeća li se da je na njegovu putu prema vjeri jedna rečenica razumijevanja učinila znatno više nego sve osude s kojima je sigurno bio suočen, te zahvaljuje li Bogu što u to vrijeme nije naišao na video obraćanja današnjeg Michaela Vorisa.

Zašto ovo pišem ili hoćemo li se i mi obratiti

Oni kojima dosad nije bio poznat Michael Voris možda će se zapitati zašto se toliko uzbuđivati oko ove teme. Kao prvo, sadržaji koje Church Militant proizvodi dolaze do puno većeg broja ljudi u Hrvatskoj nego što biste mislili. Kao drugo, i možda važnije, opisani pristup Crkvi koji se ondje njeguje proširio se posrednim i neposrednim utjecajima na velik broj naših vjernika. Vjerojatno ste i sami primijetili normalizaciju grubih, neartikuliranih i nimalo evanđeoskih napada koje na društvenim mrežama katolici nerijetko upućuju jedni drugima u želji da pokažu svoju superiornost, ostavljajući tako grozan primjer drugim vjernicima i nevjernicima.

Osim toga, čini se da smo u velikoj mjeri preuzeli i način shvaćanja Crkve, primarno kao jednog velikog poprišta agendi, utjecaja, političkih interesa. Spremni smo odmah zaključivati o motivima i trpati u kategorije bez dopuštanja da druga osoba radi iz dobre nakane, pa i ako se ne slažemo s njom. Ne želim reći da unutar Crkve ne mogu postojati ljudi čiji ciljevi nisu plemeniti, ali dok samouvjereno iz udobnosti naslonjača tvrdimo da smo uspjeli ‘raskrinkati’ različite motive, valja nam se zapitati jesmo li zapravo postali puko oruđe nečijih financijskih, političkih, pa i otvoreno protucrkvenih agendi te dobrim dijelom izgubili pogled na Crkvu kao nešto nadnaravno. 

U tom smislu, završit ću ovaj tekst događajem koji mi je ispričao čovjek koji je član Papinskog vijeća za pravdu i mir. Jednom je boraveći u Rimu uspio dobiti nekoliko minuta razgovora s Papom i pokušao Svetog Oca ukratko ‘brifirati’ tko sve radi protiv njega u Crkvi i s kojim motivima. Franjo ga je ubrzo prekinuo i rekao mu: „Prijatelju, premalo vjeruješ Duhu Svetomu.“ Čovjek mi je rekao da mu je to bila jako vrijedna lekcija, neka bude i nama.