LJUDI UMIRU ILI TKO SU MOJI NACISTI?

Nedavno sam se posvađao s prijateljem oko cijepljenja.

On je bio na strani znanosti.

Ja, cijepljen i u poštovanju spram znanstvene metode, pokušavao sam braniti tezu da pitanje korona mjera i cijepljenja nije samo znanstveno nego i društveno-političko (moglo bi se dodati i pravno, moralno, psihološko, komunikacijsko itd.). Time sam između ostalog želio reći da je teško, ako ne i nemoguće, govoriti o nekoj unificiranoj STRUCI koja ima nepatvoreni uvid u sve dimenzije stvarnosti koje samo trebamo kopi-pejstati i staviti u algoritam i sve će biti riješeno.

On je to doživio kao pseudoznanstvenu relativizaciju za koju nema mjesta jer LJUDI UMIRU. Izjednačio je moj stav s ravnozemljaštvom i isključio bilo kakvu mogućnost rasprave.

Ja sam to doživio nepravednim.

Ljudi umiru, da. To je činjenica.

Iživciran, htio sam dodati: „Pa što? Jesu li ikada ne umirali? Znači li to da ne smijemo misliti?“

Na kraju nisam to rekao. I meni bi iz usta nekog drugog zvučalo grubo i nepametno umanjivati problem ljudske patnje i umiranja.

Filozof Hildebrand je 1920-ih i ’30-ih govorio slično: nadolazeća opasnost nacizma ne ostavlja prostor za „liberalnu bezazlenost“ i akademsku „nezainteresiranu objektivnost“. S nacizmom nema rasprave. Jedino rješenje je: 𝘤𝘦𝘵𝘦𝘳𝘶𝘮 𝘤𝘦𝘯𝘴𝘦𝘰…

Ja sam s tom pozicijom simpatizirao: zlo nacizma je trebalo sasjeći u korijenu, a ne analizirati njegove dobre i loše strane.

Prijateljeva pozicija je u srži jednaka, iako se tiče drugih stvari.

„Ljudi umiru“ i „nacisti dolaze“ su dva apsoluta koja u očima onih koji ih izgovaraju predstavljaju nešto što je grijeh relativizirati.

I još bi se dopustila relativizacija da je stvar samo intelektualna, teoretska. Ali nije, ona ima praktične posljedice i zato nas emotivno angažira.

Sjećam se da su i ljudi unutar kršćanstva opravdavali inkviziciju s argumentom da heretici truju druge svojim neistinama i krivim tumačenjima. Zbog toga je trebalo zaštiti društvo od neistina. I to ima smisla: neistina je nešto loše čega se treba riješiti.

Poznata je i ona liberalna „nema tolerancije za netolerantne“. A liberali su u načelu pluralisti. No, i za njih nema rasprave s nekima.

Problem nije u samom načelu. Problem nastaje kad načelu trebamo dodati sadržaj. Tko je netolerantan? Samo rasisti ili svi čija mišljenja doživljavam kao ugrozu? Tko će odrediti? I kako?

I ja koji se smatram pluralističnim i otvorenim različitim mišljenjima, imam svoje apsolute oko kojih ne dopuštam raspravu. Samo me možda emotivno angažiraju neki drugi apsoluti, a ne ovi gore.

Bez apsoluta se ne može, oni su nužni. Ako je rečenica „sve je relativno“ točna, onda bar ona sama vrijedi apsolutno. Pobija samu sebe.

Hildebrandu je uvid prave apsolute (osobu, vrijednost, istinu) omogućio da prozre zlo nacizma vrlo rano, prije nego što su se dogodile najveće grozote.

Svi mi živimo prema nekim apsolutima.

No, postoje pravi apsoluti i idoli koji samo izgledaju kao pravi apsoluti.

Ključna borba je između Boga i idolâ.

Ako apsolut nije pravi apsolut nego idol, dolazimo u situaciju da kastriramo protivnike bez pravog razloga. Žrtvujemo mišljenje, slobodu, živote, zdravlje idolima. Žrtvujemo ljude idolima.

Jesu li zdravlje i život pravi apsoluti? Je li znanost apsolut? Očuvanje prirode? A različita prava i slobode (i ako da, koje)?

Kako znati?

Reći da je na jednoj strani Bog, a na drugoj idoli, ne rješava problem za one koji se smatraju religioznima.

Koliko tek idola stvaraju religiozni!

Je li Bog kojem se klanjam okružen moj vlastitim idolizacijama i zlatnom teladi od koje se pravi Bog jedva vidi?

Mogu li se u jednoj stvari klanjati Bogu i istodobno u drugoj stvari robovati idolu?

Nedvojbeno mogu.

Kako znati služim li Bogu ili idolu? Kako to znati u svakoj pojedinoj stvari?

Tko može biti toliko kritičan u mišljenju i prema svom prosuđivanju da to uvijek razluči? Kome je dan toliki um?

Nikome.

Borba između Boga i idola događa se u meni svakodnevno.

No, ja ne znam za koga se odlučiti, čak i ako se želim odlučiti za Boga.

U čemu je rješenje onda?

U vapaju više nego u mišljenju.

U poniznosti više nego u nadimanju.

U molitvi više nego u osuđivanju.

U (samo)kritičnosti više nego u kritiziranju.

U razlučivanju vlastitog uma i srca više nego tuđeg.

U pozivu Bogu da me on izvuče iz moje tame kad se ne mogu izvući sam.

I molitvi da to učini i za druge.

Vidio sam nekidan ovu molitvu Jordana Petersona. On je ovo spoznao i izrekao bolje nego ja.

„God lift me from the intolerable burden of my ignorance, arrogance, wilful blindness, bitterness and resentment

As I pray that others rise above the same faults and temptations

(…)

And may we pray

Fearful of the hell we could so easily and carelessly create

Deliver us from evil

Shine a light into the corners of our dark hearts

For thine is the Kingdom

The Power and the Glory

For Ever and Ever

Amen.“

Molitvu Jordana Petersona u prijevodu na hrvatski možete pronaći ovdje.

LJUDI UMIRU ILI TKO SU MOJI NACISTI?

Nedavno sam se posvađao s prijateljem oko cijepljenja.

On je bio na strani…

Objavljuje Hrvoje VargićSubota, 6. studenoga 2021.