IN MEMORIAM

Jean Vanier, čovjek koji je sijao sjeme ljudskosti u sve bezbožnijem svijetu

Iz susreta s križem bolesti i stigmatiziranosti koji su nosili ti ljudi, nastao je plod koji je doveo do tihe i uporne „revolucije“ koja će donijeti utjehu mnogima. Ima li ljepše i dublje pouke od te epizode iz života Jeana Vaniera?

jean vanier

Foto: L’Arche

Sveti Ivan od Križa rekao je kako ćemo u sutonu života biti suđeni po ljubavi.

Život prekjučer preminulog Jeana Vaniera bio je velika posveta toj misli karmelićanskog mističara.

Osnivač zajednica „Arka“ i „Vjera i svjetlo“ ostat će zapamćen kao čovjek Ljubavi. Kao onaj koji je služenjem toj Ljubavi promijenio sudbine milijuna ljudi, konkretnije ljudi s poteškoćama u razvoju. Ljudi koje je društvo osuđivalo na puko preživljavanje na njegovim marginama, a koje Vanier i njegove zajednice vraćaju tamo gdje im je i mjesto – među nas i u naša srca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Njegovo svjedočanstvo, jer to je njegov život bio, započelo je odlaskom na jedno mjesto koje ga je šokiralo bijedom i tugom. Podsjetimo – Vanier je te 1960. i neke posjetio jednu ustanovu za mentalno oboljele i ostao zapanjen načinom na koje su te osobe tretirane.

Iz susreta s tom bijedom i križem bolesti i stigmatiziranosti koji su nosili ti ljudi, nastao je plod koji je doveo do tihe i uporne „revolucije“ koja će donijeti utjehu mnogima. Ima li ljepše i dublje pouke od te epizode iz njegova života?

Ovih su dana mnogi katolički mediji u inozemstvu pisali o njemu, objavljujući opsežne nekrologe, opisujući ga kao „jednog od najvažnijih proroka naših dana“. U Hrvatskoj postoje puno bolji poznavatelji njegova rada od mene, tako da ovaj tekst nema nakanu biti dubljom analizom njegova duhovna nasljeđa. Ja bih jednostavno htio opisati kako je to nasljeđe, koje sam upoznao radeći još nedovršeni tekst o hrvatskoj „Arci-Korablji“ (ekipa, tekst uskoro dolazi, obećavam) djelovalo na mene kao vjernika. Ili čovjeka.

Mislim da među ljudima postoji jedna pogrešna predodžba o tome što „Arka“ zapravo jest. Većina je doživljava kao neku vrstu karitativne organizacije u kojoj „zdravi“ i „normalni“ ljudi pomažu osobama koje to, kako se tvrdi, nisu. I ja sam, prije nego sam prvi put otišao u „Arku“, imao nejasnu predodžbu kako ću tamo zateći velike „humanitarce“, volontere posvećene pomaganju osobama u potrebi.

A ono što sam zatekao bilo je nešto potpuno drugačije. Vidio sam, naime, kako zapravo osobe s intelektualnim poteškoćama pomažu tim volonterima. Uče ih biti kompletnijim osobama i vjernicima, uče ih otvoriti srce za otajstvo malenosti i jednostavnosti, otajstvo u kojem se krije sam Isus Krist. Uče ih, jednostavno, upoznati Boga. Čista evangelizacija.

Kako mi je jedan od volontera jasno rekao:

„Došao sam tu misleći da oni trebaju mene, a nakon nekog vremena shvatio sam da jednako snažno ja trebam njih“.

Jer, „Arka“ vam nije neka humanitarna organizacija gdje dolazite kako bi volontiranjem smirili savjest ili „odradili“ svoje korizmene zadatke milosrđa. Tražite li samo to, došli ste na pogrešno mjesto. „Arka“ vas mijenja, potpuno i duboko, kako to može učiniti samo susret sa živim Bogom u licu čovjeka pored vas u potrebi. „Arka“ je zajednica u istinskom smislu te riječi, mjesto gdje ljudi mogu rasti u vjeri i dobroti jedan s drugim, zajedno sa svojim slabostima koje bivaju oproštene, ali ne i tolerirane te vrlinama kojima se radujete.

I u tome je bio duhovni genij Vaniera. U njegovu prepoznavanju pravoga mjesta i vremena za intenzivno upoznavanje Boga u drugome. U rušenju zidova koji postoje u nama i oko nas, okružuju nas lažnom snagom sebičnosti i konformizma i odvajaju jedne od drugih. Ovaj francuski Kanađanin, doktor filozofije koji je napustio akademski svijet da bi bio među svojim voljenim osobama u potrebi, shvatio je kako „Arka“ može postati sjeme ljudskosti u sve dehumaniziranijem i bezbožnijem svijetu. Jer taj je čovjek znao ono o čemu je govorio i Rich Mullins – kako je kršćanstvo nešto puno više od “malog sigurnog utočišta u svijetu, gdje možete živjeti sa svojom savršenom ženom i svojom savršenom djecom, u svojoj prekrasnoj kućici…”.  Kršćanstvo vas tjera da se „zaprljate“, da se odvažite doista voljeti sebe i bližnjega, bez straha od ljubavi i Ljubavi. Da preskačete ili rušite zidove.

Misao Karla Rahnera da „kršćanin XXI. stoljeća mora biti mistik ili ga neće biti“ već je postala općim mjestom analiza o trenutačnom stanju u Crkvi u vremenu koje živimo.

Nisam do konca siguran kako je Rahner zamišljao mistično iskustvo. Ali, moje skromno mišljenje jest da se najsnažnija i najvažnija mistika koju možemo danas iskusiti krije u osmijehu našeg bližnjeg.

To je, usuđujem se napisati, mislio i Jean Vanier. Mislio i živio.

Hvala mu na tome. I u ime nas „zdravih“ i „normalnih“.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 9. svibnja 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi