Radio sam u Apostolskoj nuncijaturi u Obali Bjelokosti, u zapadnoj Africi. Jedan je mladić često dolazio na naša vrata tražeći milostinju. Nakon što sam mu više puta pomogao i saslušao ga, pomislio sam da me možda iskorištava, a nisam imao načina  provjeriti je li istina ono što govori pa sam ga poslao u Caritas, govoreći mu: „Gle, tamo mogu vidjeti što ti treba, a možda ti mogu i pomoći u potrazi za poslom.”

Prihvatio je moj savjet, ali se ponekad i vraćao jer mu nije bilo dovoljno ono što mu je Caritas mogao dati. Jednoga je dana došao u Nuncijaturu. Vidjelo se da ga boli zub i da je otekao u licu. Shvatio sam da mu odmah treba pomoći. Predugo bi trajalo da sam ga poslao u Caritas. Odlučio sam otići s njim do zubara, gdje su mu odmah izvadili zub.

Bio je to čin ljubavi, koji se pretvorio u priliku za evangelizaciju. Zapravo, dok sam ga vozio kući, sav mi je sretan rekao: „Zahvaljujem ti na tome što si učinio za mene, ali kladim se da nemaš hrabrosti doći i vidjeti gdje živim: to je najsiromašnija četvrt u čitavom Abidjanu” (glavnom gradu Obale Bjelokosti).

Prihvatio sam poziv i dogovorili smo se da posjetim njegov dom. Bila je to koliba: prostirka na podu bio je njegov krevet, nekoliko čavala na zidu njegov ormar, a grijalo s lončićem njegova kuhinja.

Kada sam odlazio, rekao mi je: „U ovoj četvrti živi oko 8000 ljudi, svi su doseljenici iz raznih dijelova zemlje, a mnogi su i stranci. Svi smo siromašni, živimo iz dana u dan, ali siguran sam da nema barake u kojoj nema Biblije ili Kurana. Nažalost, nema nikoga tko bi nam ih došao pojasniti.”

Iskoristio sam priliku i rekao mu: „Ako želiš, mogu ja doći.” Tako sam počeo odlaziti k njemu, svake nedjelje poslije podne.

Bilo je predivno. Pozivao je svoje prijatelje i susjede. Dolazili su katolici i kršćani iz raznih drugih crkava i sekti, muslimani i pogani. Pročitali bismo odlomak iz Evanđelja, a zatim bi počeli postavljati pitanja ili razmjenjivati mišljenja o onome što su razumjeli.

Nakon nekog vremena bio sam premješten u Sjedinjene Američke Države i tu raznoliku i siromašnu zajednicu povjerio sam ravnatelju dijecezanskog Caritasa koji je uvijek išao sa mnom.

Nedavno sam u svom računalu pronašao pismo koje sam mu napisao iz Washingtona, 2. travnja 1999., tri godine nakon što sam otišao iz Obale Bjelokosti. Nažalost, nisam mogao pronaći pismo koje mi je on napisao, ali iz onoga što mu govorim u svom pismu moći ćete razumjeti o čemu se radilo:

„Dragi Alfrede, Tvoje pismo od 8. studenoga, koje sam upravo primio jako me razveselilo. Uvijek se molim za tebe i sretan sam jer vidim da Gospodnja milost i dalje djeluje u tebi. Krštenjem ćeš primiti oproštenje svih grijeha tvog prošlog života. Svi će biti izbrisani, a istodobno ćeš dobiti snagu da svaki dan živiš u Božjoj prisutnosti.

Vidim koliko te je Gospodin ljubio. On nas uvijek neizmjerno ljubi (…).

Sretan sam što si pronašao novog prijatelja koji te prati na putu kojim slijediš Isusa.

Oh, kako bih volio biti prisutan na tvojem vjenčanju i krštenju! Javi mi kada budeš slavio te sakramente. Pokušat ću na neki način biti prisutan.

Želim ti da s Angelom budeš svjedok Božje ljubavi, da ljudi koji vas budu gledali mogu reći: “Ako se Alfred i Angela, unatoč tome što su siromašna stvorenja, toliko ljube, koliko me više ljubi Bog, koji je beskrajna ljubav!“

*Cijelu propovijed nuncija Lingue možete pročitati OVDJE