U SPOMEN

Antun Cvek: Skromni Isusov učenik koji je podsjećao našu savjest na izgubljene i ostavljene

Pročitao sam negdje da se u našem narodu za čovjeka velikog srca za bližnjega u potrebi sve više koristi sintagma „On je naš pater Cvek!“. S pravom, jer je životom nasljedovao Svjetlo i sam postao svjetlo mnogima

Foto: Slavko Midžor/24sata

Isusove riječi iz Matejeva evanđelja: „Vi ste svjetlost svijeta! Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega Oca na nebesima” najbolje opisuju život isusovca p. Antuna Cveka, koji je noćas preminuo u 86. godini života, 52. redovništva i 45. svećeništva.

Na vijest o njegovoj smrti, ne toliko iznenađujućoj s obzirom na bolest koja ga je svakim danom sve više približavala Očevu zagrljaju, prva pomisao mi je bila: „Umro je svetac!“

Jer kako drugačije nazvati ovog skromnog, poniznog Isusova apostola, koji je još od vremena priprave za svećeništvo pa sve dok su ga noge služile, neumorno sve dane posvetio služenju bolesnima, nevoljnima, starijima i usamljenima?! U njima je istinski prepoznavao trpećeg Krista, onog istog kojeg je sv. Majka Terezija iz Calcutte motrila na križu dok vapije: „Žedan sam!“, žedan ljubavi brata čovjeka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svetačka životna priča patera Cveka počinje 1934. godine u njegovom rodnom Bizeku, zagrebačkom prigradskom naselju, a Bog ju je već počeo režirati njegovim rođenjem, 10. veljače, istoga datuma kada je hrvatski narod blagoslovljen životom bl. Alojzija Stepinca. Mnogo toga dobroga, Božjega, povezuje ovu dvojicu velikana Crkve našega naroda, osobito ljubav prema najpotrebnijima. Obojica su rođeni u predivnom prirodnom okruženju tolikih Božjih stvorenja, daleko od gradske vreve, rastući u roditeljskoj ljubavi i posvećeni Bogu i radu.

Nakon završene osnovne škole u Bizeku i Vrapču, a potom i Škole učenika u privredi, poput bl. Stepinca, svećenički poziv patera Cveka polako je s godinama sazrijevao u svakodnevnom mukotrpnom stjecanju kruha svagdašnjega. Sve do ulaska u novicijat Družbe Isusove 1967., radio je kao autolimar u ZET-u i kao mladić upoznao mnoge gubavce naših dana, one od kojih mnogi okreću glave, koji pate i umiru sami u četiri zida, oni koji vape za stiskom ruke, toplim zagrljajem i riječju utjehe. Stoga i ne čudi da je i prije svećeničkog ređenja 1974. organizirao braću isusovce u grupu koja neće samo iščitavati teološke i filozofske spise, već se nadahnjivati evanđeljem u konkretnom služenju patnicima.

Kasnije je njegov sustavan rad prerastao u osnivanje Katoličke udruge „Kap dobrote“ i Zaklade „Biskup Josip Lang“. Pješice ili na biciklu, s torbom u rukama u kojoj se uvijek našao komad kruha, odjeće ili pak alata, put ga je vodio do adresa na kojima su živjeli za društvo nebitni ljudi, oni koji nikome više ne trebaju. A Isusu su najpotrebniji da nas sve nauče što je istinska ljubav i kako po primjeru p. Cveka ljubiti svoga bližnjega.

Osobno ga nisam nikada upoznao, a kao da sam ga znao cijeli život; nikad s njime nisam razgovarao, a njegova djela ljubavi prema bratu čovjeku progovorila su mi mnogo toga. Nikada nije previše iskakao iz „medijske paštete“, jer ono što je on činio, imajući savršeni uzor u Isusu, kao najboljem mediju, dotaknulo je moju i savjest mnogih promatrača koji se ne sjetimo tako često potražiti one izgubljene, zaboravljene, ostavljene same po vlažnim kućercima, gledajući u prazne hladnjake ako uopće imaju struje, skrivajući se pod pokrivačem zbog hladnih zidova. Još više, zbog naših hladnih srdaca.

Pročitao sam negdje da se u našem narodu za čovjeka velikog srca za bližnjega u potrebi sve više koristi sintagma „On je naš pater Cvek!“. S pravom, jer je životom nasljedovao Svjetlo i sam postao svjetlo mnogima, onima u mraku koji nasušno trebaju primiti ljubav i onima koji tu ljubav mogu dati. Jednom je rekao: „Čovjeku je uvijek najpotrebniji – čovjek. Možete mu dati štošta materijalnog, no čovjek najviše želi da se njemu osobno posveti pažnja, da ga se sasluša. A ljude s kojima provodim vrijeme najviše ljuti nepravda, najviše ih muče materijalni problemi i najviše se boje samoće.“ Njegov glas upućen svima: „Imajte suosjećanja jedni prema drugima, zdravi prema bolesnima, mladi prema starima i bogati prema siromašnima“, morao bi trajno odzvanjati u našim ušima, te prijeći u naša djela, kako bismo i sami radosno nasljedovali Isusa Krista, upravo onako kako ga je vjerno slijedio p. Cvek.

Stoga bismo u četvrtak, 30. svibnja, u 15,50 sati svi trebali biti na Mirogoju na njegovu posljednjem ispraćaju, a poslije toga i na misi zadušnici u bazilici Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj, ne samo iz poštovanja prema njemu već kako bismo nad ovim svetačkim primjerom zapečatili svoju odluku da ćemo više biti bližnji jedni drugima, tražiti one koje dugo nismo vidjeli ni čuli, napuniti svoje torbe hranom i robom kako bismo uvijek imali što dati onima u potrebi koje susretnemo na ulici ili još bolje – koje krenemo potražiti na kolodvorima, napuštenim zgradama, vagonima koji nikamo ne idu, derutnim stanovima, ubožnicama…

fra Siniša Pucić | Bitno.net

Objavljeno: 28. svibnja 2019.

Možda vam se svidi