Prije par dana Telegram je ekskluzivno objavio „važno istraživanje“ prema kojem čak 81% ispitanika podržava „pravo na izbor kad se radi o trudnoći, rađanju i pobačaju“, dok je samo 7% protiv tog prava. Ujedno, 62% ispitanika misli da se vjerske zajednice ne trebaju petljati u pitanja zdravstvene politike oko pobačaja (20% misli suprotno), dok 63% ispitanih smatra da prekid trudnoće za ženu mora biti besplatan (18% je protiv).

Sugestivna pitanja

Svatko tko se bavi istraživanjima zna da ona mogu biti lako manipulirana, a jedan od najboljih načina za „usmjeravanje“ rezultata je način na koji se postavlja pitanje.

Npr. na pitanje „jeste li za pravo na izbor kada se radi o pobačaju“, čak bi i netko tko se zalaže za zaštitu života od začeća, mogao odgovoriti potvrdno, naravno podrazumijevajući da je za pružanje širokog raspona alternativa pobačaju koji će ženama omogućiti stvarni izbor. Ovo će još više biti slučaj ako se pitanje uputi prosječnom građaninu koji nije posebno zainteresiran za temu ili informiran o njoj. Pa tko živ bi bio protiv izbora! Naravno, postoji tu i mnogo nijansi: puno onih koji su „za život“ dopustilo bi pobačaj kao izbor u slučajevima ugroženosti života majke, neki i u slučaju silovanja itd.

Isto tako, ako pitanje glasi treba li bilo što biti besplatno, pa tako i pobačaj, veća je vjerojatnost da će odgovor biti pozitivan (tko još želi plaćati za javne usluge). No ako bi pitanje glasilo „Smatrate li da svi, uključujući i one kojima je pobačaj neprihvatljiv, trebaju financirati pobačaje?“ rezultati bi sigurno bili puno drukčiji. Ili ako bi se pitalo „Jeste li za ubijanje nerođene djece?“, rezultati bi također bili drastično različiti nego kad pitanje glasi „Jeste li za izbor?“.

Zanimljivo je i kako se u prvom pitanju pita o pravu na izbor u tri stvari: trudnoći, rađanju i pobačaju. Te tri stvari mogu biti prilično različite i pravo na izbor može značiti različite stvari u svakoj od njih. Primjerice, što znači pravo na izbor kad se radi o trudnoći: pravo da žena ostane trudna kad i ako to želi ili pravo da uopće ne ostane trudna? S time da žena treba imati pravo odlučiti želi li ostati trudna i kad to želi, vjerujem da nitko neće imati problema. No, očigledno je to pitanje u bitnome različito od pitanja vezanog uz izbor pobačaja. Ipak, u Ipsosovom istraživanju ona su stavljena skupa pa ispitanik treba dati jedan odgovor na dva bitno različita pitanja.

Pitanja su, dakle, sugestivna i ovako formulirana ne mogu nam puno reći o odnosu snaga između tabora „za izbor“ i onoga „za život“, iako članak na Telegramu želi to tako prikazati. Kvalitetno istraživanje treba težiti tome da postavlja pitanja koja su što manje opterećena i sugestivna, a ovo istraživanje očito to nije.

Bikini statistika

Poznata je poslovica da je statistika kao bikini, dosta toga otkriva, ali skriva najvažnije detalje. Slično je i s ovim istraživanjem. Naime, već sama sugestivnost pitanja trebala bi biti dovoljan poticaj da se istraživanje detaljno analizira, provjeri njegova vjerodostojnost, točna formulacija svakog pitanja i sl.

No, to nije moguće učiniti jer istraživanje nije dostupno, što je priznao i sam novinar Telegrama koji je pripremio članak. Osim toga, uredništvo Bitno.net-a je od agencije Ipsos zatražilo da im dostavi istraživanje, ali to do objave ovog teksta nije učinjeno. Netko bi mogao reći da je suvišno inzistirati na ovolikoj transparentnosti, ali osim samih sugestivnih pitanja, istraživanje budi sumnju i zbog svojih vrlo radikalnih rezultata, s obzirom da su neka druga istraživanja o sličnim pitanjima dala vrlo različite rezultate. Možda ovi rezultati i jesu točni, no to ne možemo utvrditi, s obzirom da – osim zaključaka koji se spominju u medijima – istraživanje nije dostupno.

Europsko istraživanje vrednota iz 2017. provedeno na uzorku od 1488 ispitanika, došlo je do rezultata da 47,6% ispitanika nikad ili gotovo nikad ne može opravdati pobačaj, 29,7% ga uvijek ili gotovo uvijek može opravdati, dok je 22,8% neodlučno.

Naravno, ovdje je pitanje drukčije formulirano nego u Ipsosovom istraživanju. Gotovo polovina ispitanika koji ne mogu opravdati pobačaj možda bi ga ipak zakonom dopustila, a i ne zna se u kojim slučajevima bi ga dopustili kako oni, tako i ispitanici koji pobačaj gotovo uvijek mogu opravdati.

Stajališta ispitanika po ovom pitanju često znaju biti nekonzistentna pa tako prema istraživanju Vjera i moral u Hrvatskoj iz 1998., 80.6% ispitanika smatra kako se pobačajem prekida već započeti život, ali istovremeno tek 24,8% smatra da bi ga trebalo zabraniti, dok se 55,2% ne slaže sa zabranom. Slično je i vani pa tako gotovo polovina Amerikanaca smatra da je pobačaj moralno pogrešan, dok 61% smatra da treba biti legalan.

Istraživanje Pew Research centra provedeno između 2015. i 2017. na uzorku od 1400 osoba, ispitivalo je upravo stavove oko zabrane pobačaja i došlo do rezultata da je 60% građana protiv zabrane, dok je 37% za zabranu, a 3% neodlučno. Ovo bi moglo biti u širem smislu konzistentno s rezultatima iz 1998., ako se uzme u obzir da je sve manje ljudi neopredijeljeno oko ovog pitanja te da je rastao broj onih i za i protiv zabrane. Naravno, treba uzeti u obzir i to da su stavovi za mijenjanje postojećeg stanja uvijek manje popularni od održavanja statusa quo, kao i činjenicu da bi dio onih koji su „za život“ dopustio pobačaj u iznimnim situacijama, pa ovaj rezultat ne treba gledati kao omjer snaga tabora „za život“ i „za izbor“.

Ako bi rezultate Ipsosovog istraživanja tumačili kao da bi 81% opće populacije u Hrvatskoj podržavalo liberalizaciju Zakona o pobačaju, to bi značilo da je opća populacija u Hrvatskoj sličnog vrijednosnog opredjeljenja koje prema istraživanjima imaju uvjereni glasači Demokratske stranke u SAD-u. To je inače stranka koja se diči svojim progresivizmom i koja u zadnje vrijeme među prioritetima ima i liberalizaciju pobačaja do rođenja djeteta. Ni stavovi uvjerenih Demokrata nisu reprezentativni za opću populaciju SAD-a zbog sve veće ideološke podijeljenosti oko ovog pitanja (tek 36% Republikanaca smatra da pobačaj treba biti legalan u većini slučajeva). Stoga, je li opća populacija u Hrvatskoj istog svjetonazora kao i uvjereni progresivci u SAD-u, nije teško zaključiti.

Dakle, s obzirom na neka relevantnija i transparentnija istraživanja, rezultati Ipsosovog istraživanja ne čine se reprezentativnima s obzirom na stvarno javno mnijenje. Zato bi bilo još važnije da se ono javno objavi kako bi se mogla analizirati metodologija, pretpostavke, zaključci, uzorak itd.

Čini se i kako ovo što se prikazuje kao istraživanje je zapravo tek telefonska anketa, čija reprezentativnost, metodologija, obrada rezultata i sl. teško da bi zadovoljila kriterije pravog sociološkog istraživanja.

Sumnja u vjerodostojnost

Daljnje sumnje u vjerodostojnost istraživanja budi i činjenica da je agencija Ipsos puls poznata po naručenim anketama za krugove oko SDP-a i HNS-a. Primjerice, ta agencija je prognozirala uvjerljivu pobjedu Josipovića nad Kolindom već u prvom krugu predsjedničkih izbora 2014., a za slučaj drugog kruga, Josipović bi dobio gotovo 60% glasova. Njihovim istraživanjem pohvalila se i Vesna Pusić početkom 2019. koji su govorili da je Amsterdamska koalicija treća politička opcija u zemlji s 12,5% podrške (dok su na EU izborima završili kao šesta opcija s 5,19%).

Mnogi su već pisali o naručenim istraživanjima krugova oko SDP-a i lijevih političkih opcija, koje bi ove stranke dok su bile na vlasti Ipsosu plaćale unosnim poslovima s državom. U pravilu bi Ipsos dobivao natječaje preko javne nabave na koju bi se javio kao jedini ponuditelj, a takvih slučajeva je bilo preko nekoliko.

Zanimljivo je i da ovo istraživanje dolazi baš „kao naručeno“ u trenutku kada Bojan Glavašević, Vesna Pusić i Sabina Glasovac iz SDP-a održavaju press konferenciju usmjerenu protiv klinika za krizne trudnoće koje, kako tvrde, šire „lažne informacije“ o pobačaju. Upravo zbog ovog poklapanja dvaju akcija bilo bi u duhu transparentnosti objaviti tko je naručio istraživanje Ipsosa.

Ovo pitanje postaje još zanimljivije ako se uzme u obzir da je navedena pressica služila za promociju “istraživanja“ Soroševe platforme Otvorena demokracija. Ova platforma je povezana i s Europskim parlamentarnim forumom za spolna i reproduktivna prava (EPF), udrugom koje je najpoznatija po „istraživanju“ njena tajnika Neila Datte u kojem „razotkriva“ religijske ekstremiste koji žele mobilizirati Europu protiv seksualnih i reproduktivnih prava (čitaj: sve one koji se protive bezgraničnom progresu tzv. „prava na pobačaj“). Ni ovaj ogledni primjerak istraživačkog novinarstva nema jasno objašnjenu metodologiju istraživanja, valjda zato što je nastao tako da su „istraživači“ ukrali hard disk jednog konzervativnog aktivista i u njemu pronašli šokantnu spoznaju da se i „pro-liferi“ umrežavaju.

U izvršnom odboru EPF-a sjedi i naš Bojan Glavašević koji je Dattu znao dovesti u Hrvatsku kako bi „brifirao“ zastupnike o svojim istraživačkim otkrićima. Valjda po toj liniji, Datta je od nedavno pod svoju „komandu“ uzeo i našeg eurozastupnika Freda Matića, koji je od vukovarskog branitelja, došavši u Brisel postao ni više ni manje nego promotor tzv. „seksualnih i reproduktivnih prava“ u Europi. Nakon što je Otvorena demokracija objavila svoje istraživanje, Fred Matić ga je među prvima pozdravio, a Bojan Glavašević organizirao pressicu. Zatim je Ipsos paralelno objavio svoje „istraživanje“, a njegov je najveći promotor opet bio Fred.

Aktivizam, a ne istraživanje

Sve ovo nije neka teorija zavjere, nego tek sugerira kako je sve ovo čista lobistička strategija prema udžbenicima Otvorenog društva i EPF-a te da se ne radi o otkrićima naših domaćih istraživača i zastupnika.

Sugestivna pitanja u Ipsosovom istraživanju, očigledna povezanost njegova objavljivanja s drugim akcijama lobista „za izbor“ te netransparentnost u objavljivanju cijelog istraživanja, sve to sugerira da ovdje nije posrijedi nikakvo istraživanje javnog mnijenja koje bi nam objasnilo kako Hrvati dišu po pitanju pobačaja. Već sama činjenica da je Fred Matić tumačio rezultate istraživanja kao da podupiru sve ono za što se on zalaže u pogledu spolnih i reproduktivnih prava, kao i da su članovi SDP-a te rezultate stavili u kontekst podrške svom prijedlogu Zakona o pobačaju (iako se ni jedno ni drugo nikako ne može jednoznačno zaključiti iz istraživanja), svjedoči da namjera istraživanja nije ni bila objaviti ga u potpunosti kako bi nam ono eventualno rasvijetlilo stavove naroda po ovom pitanju. Namjera je bila kroz medije plasirati strogo kontrolirane zaključke koji bi dali „pokriće“ daljnjem zagovaranju liberalnijih politika vezanih uz pobačaj, od financiranja pobačaja na teret HZZO-a, zabrane centara za krizne trudnoće, zabrane moljenja pred bolnicama, ukidanja priziva savjesti, itd.

Ovakav inžinjering javnog mnijenja tipičan je pristup kada se želi provući neka nova politika koja nema širu podršku naroda i koja će u javnosti izazvati kontroverze. Jedno naručeno istraživanje može biti dovoljno kako bi „progresivna“ manjina mogla tvrditi da je ono što promovira ujedno i ono što većina želi. S druge strane, činjenica da se iz Ipsosovog istraživanja po svemu sudeći ne mogu izvući zaključci o tome kakav zakon o pobačaju bi Hrvati htjeli imati, nije niti bitna. U vremenu post-istine i alternativnih činjenica nitko ionako neće tražiti da se objavi cijelo istraživanje te detaljno analiziraju njegove pretpostavke i zaključci. Ako se neistina i poluistina dovoljno puta ponove, one će ionako u percepciji javnosti postati istina. I tako se u društvu mijenjaju norme i stvaraju zakoni: uz par poluistina i puno ponavljanja.

Hrvoje Vargić | Bitno.net