Hrvatski franjevac komentirao krštenje osmero Filipinaca u Zagrebu: ‘Vidim da se stvara histerija…’

Vidim da se u Hrvatskoj stvara opća histerija oko činjenice da je u jednoj crkvi u Zagrebu danas kršteno 8 djece čiji su roditelji useljenici s Filipina. Naslovi sa svih medija vrište gotovo jednaku poruku: “U jednoj crkvi u Hrvatskoj je kršteno više filipinske nego hrvatske djece.” Nitko pak ne govori pozadinu ove priče.

Naime, Crkva uvijek ima obvezu skrbiti za svu svoju djecu. Tako i Crkva u hrvatskom narodu ima obvezu služiti ne samo Hrvate, nego sve ljude koji joj pripadaju, bez obzira na jezik, rasu, kulturu ili nacionalnu pripadnost. I Crkva to – bolje ili lošije organizirano – čini. Župa sv. Blaža u kojoj su u Zagrebu krštena sva ova filipinska djeca župa je koja je od strane nadležnih crkvenih vlasti određena za crkvu u kojoj će se odvijati pastoral useljenika. Za tu posebnu misiju Zagrebačka nadbiskupija je dodijelila i svećenika. Taj svećenik ovu useljeničku zajednicu služi na engleskom jeziku upravo u ovoj crkvi svake nedjelje.

Dakle, s razlogom je u ovoj crkvi kršteno toliko filipinske djece. Broj krštenih je tako jako koncentriran na ovu župu i to samo na ovu župu. Ono što je u člancima često preskočeno kazati je da ovo nije slučaj u drugim župama i drugim crkvama. Ovo je tako iznimka, a ne pravilo.

Barem bismo mi Hrvati ovoga trebali biti svjesni. Naime, diljem svijeta nalaze se crkve u kojima je kršteno više hrvatske djece, nego djece onoga naroda koji je većinski u toj državi. Tako u Beču postoje crkve u kojima je kršteno više hrvatske nego austrijske djece, u Berlinu crkve u kojima je kršteno više hrvatske nego njemačke djece, u New Yorku crkva u kojoj je kršteno više hrvatske nego američke djece, a u Melbournu crkve u kojima je kršteno više hrvatske nego australske djece itd. Jednu takvu crkvu u Chicagu služim i ja.

Nadalje, u Bogu nema razlika među Hrvata, Filipinaca, ili nekih trećih. Za Boga smo svi mi njegova ljubljena djeca. Jedna od najvećih zamki u koje hrvatski katolici mogu upasti je da svoju braću i sestre u vjeri ne prihvaćaju jer pripadaju drugom narodu. Upravo radi naše vjere, mi svim useljenicima, a osobito vjernicima, moramo biti dobri domaćini.

Služeći naše iseljenike naučio sam da gotovo nitko od tih ljudi nije napustio svoj dom iz obijesti ili avanturizma. Svi ti ljudi koji su u Hrvatsku došli posljednjih mjeseci i godina došli su u potrazi za nečim boljim. Usto su u ogromnoj većini došli zakonito. Nije njihova krivica što su oni nama potrebni. Nisu oni krivi za iseljavanje naših mladih. Nije njihova krivica što nema dovoljno radne snage, što je sustav često loš i zakržljao, što su poslodavci spremni iskoristiti svaku rupu u zakonu i platiti manje onog jadnog useljenika od domaćeg radnika koji onda mora odlaziti negdje drugdje. Budući da nisu krivi, ne trebaju ni snositi posljedice. Osobito ne u našoj mržnji, prijeziru ili odbacivanju. Nadam se da će vjernici u Hrvatskoj pokazati kršćansko lice Crkve prema braći i sestrama koji nam dolaze izdaleka i pomoći im uklopiti se u naš svijet i našu kulturu. To bi bio ponajbolji način svjedočenja evanđelja. Neki od komentara koje sam čitao na portalima, pa i onim vjerskim, nisu pak evanđeoski.

Jesu li sve ove migracije stanovništva, ove moderne seobe naroda, dio nekog većeg plana? Moguće. Ne bi to bio prvi put da veliki i moćni slažu kockice onako kako njima odgovara. Ipak, zadaća Crkve nije krojiti svjetsku politiku, nego služiti misiji koju joj je Krist ostavio. Vjernici i svi drugi hrvatski građani trebaju promišljati uzroke i posljedice ovih velikih useljeničkih valova, ali nikad nauštrb prava drugih da ispovijedaju svoju vjeru, krste svoju djecu i žive dostojanstveno ondje gdje su zakonito došli raditi i stvarati svoj dom. Mediji se ne bi trebali koristiti ovu vijest za stvaranje podjela u društvu i naslađivati se nad činjenicom da vijesti poput ove pokazuju određene trendove. Upravo suprotno, u duhu istraživačkih vrijednosti, mediji bi trebali promišljati moguće uzroke i ponuditi rješenja, istovremeno stvarajući atmosferu povjerenja među različitim grupama.

Umjesto histerije zbog filipinske djece krštene u Hrvatskoj, bilo bi dobro da svi: politika, akademija, mediji pa i Crkva – razmišljaju o hrvatskoj djeci koja nisu krštena u Hrvatskoj, nego diljem svijeta. I da zajedno rade na izgradnji nacionalnog demografskog programa i sustavnom, organiziranom i jasnom modelu povratka hrvatskih iseljenika. Tada nam drugi narodi koji dolaze u našu domovinu neće biti ugroza, nego prigoda za rast.