“Svi zajedno zahvalimo Bogu za prekrasnu priliku u kojoj svi zajedno možemo razglašavati radost što širimo mir, radost što jedni druge volimo, i radost priznavanja da su najsiromašniji među siromašnima naša braća i sestre.

Ovdje smo se okupili da Bogu zahvalimo na daru mira. Svima sam Vam dala molitvu mira koju je sv. Franjo Asiški molio prije mnogo godina i pitam se je li osjećao istu potrebu koju mi danas osjećamo – da molimo za mir. Mislim da svi imate taj papir. Izmolit ćemo zajedno.

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvrjeda, da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, učini da ne tražim
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život! Amen.

Bog je svijet volio tako jako da je dao svoga Sina; i dao ga je jednoj djevici, Blaženoj Djevici Mariji, i ona je – u onom trenutku u kojem je On došao u njezin život – požurila da Njega dadne drugima. A što je onda radila? Ona je obavljala posao sluškinje, posve jednostavno. Prenosila je tu radost ljubljenja u svoju službu. A Isus Krist ljubio je i tebe i mene, On je svoj život dao za nas. I kao da to još uvijek za Njega nije bilo dovoljno, rekao je: „Volite onako kako sam ja volio vas, onako kako vas sada volim!” A kako to mi moramo voljeti? Voljeti dok dajemo, jer On je dao svoj život za nas, i nastavlja nam davati. On nam daje upravo ovdje, u svemu u našemu životu, i u životu drugih.

Nije mu bilo dovoljno umrijeti za nas. Htio je da mi volimo jedni druge, da vidimo Njega jedni u drugima. Zato je rekao: „Blaženi koji su čista srca, jer oni će Boga gledati.”

I kako bi bio siguran da razumijemo ono što trebamo raditi, rekao je da ćemo u času svoje smrti biti suđeni po onome kakvi smo bili prema siromašnima, gladnima, golima i beskućnicima. On je sam sebe učinio gladnim, golim i beskućnikom – ne gladnim kruha, nego ljubavi; golim – ne samo bez ijednog komada odjeće – nego lišenim ljudskog dostojanstva; beskućnikom – ne samo jer nije imao gdje živjeti, nego jer je bio zaboravljen, nevoljen, nitko nije za njega mario, nikome nije bio nitko, zaboravio je što je ljudska ljubav, što je ljudski dodir, kako je kada te netko voli. I rekao je: „[…] što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 40; op. prev.)

Tako je divno da zahvaljujući ovoj ljubavi postanemo svetima. Svetost nije luksuz za nekolicinu, nego jednostavna dužnost za sve nas. Zahvaljujući ovoj ljubavi možemo postati svetima. Zbog ove ljubavi jednih prema drugima, danas kada primam ovu nagradu – a ja osobno sam posve nedostojna – zavjetovala sam se na siromaštvo kako bih mogla razumjeti siromahe. Zato sam odabrala siromaštvo naših ljudi. No ja sam zahvalna i veoma sretna primiti je u ime gladnih, golih, beskućnika, sakatih, slijepih, gubavih – svih oni ljudi koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, kao da nikome nije stalo do njih, odbačenima od društva; ljudi koji su postali teretom društvu, i kojih se svatko srami.

Ja nagradu primam u njihovo ime, i sigurna sam da će ova nagrada donijeti razumijevanje i ljubav između siromašnih i bogatih. Na tome je Isus toliko inzistirao, i zbog toga je i došao na ovaj svijet – da bi siromašnima objavio Radosnu vijest. Uz pomoć ove nagrade i uz pomoć nas sviju ovdje okupljenih želimo objaviti Radosnu vijest siromasima: da ih Bog voli, da mi volimo njih, da su i oni nama netko, i da su i oni stvoreni istom rukom Božjom punom ljubavi, da bi voljeli i bili voljeni. Naši siromašni su izuzetni ljudi, i oni su vrijedni ljubavi. Oni ne trebaju naše sažaljenje i suosjećanje. Njima trebaju naša ljubav i razumijevanje. Oni trebaju da ih poštujemo, i žele da poštujemo njihovo dostojanstvo. I mislim da je najveće siromaštvo koje doživljavamo ono koje osjećamo pred njima koji možda umiru jer nemaju ni komada kruha, ali umiru dostojanstveno.

Nikada neću zaboraviti kako sam jednom pokupila jednog čovjeka s ulice. Bio je prekriven ličinkama. Nije ih bilo jedino na njegovu licu. Ja sam ga odvela u naš dom za umiruće, a on je rekao samo jednu rečenicu: „Živio sam kao životinja, na ulici, a sada ću umrijeti kao anđeo, voljen i zbrinut.” I umro je prelijepo. Otišao je kući, k Bogu. Smrt nije ništa drugo do odlazak kući, k Bogu. I to što je doživio tu ljubav, željenost, ljubav, to da je nekome netko u posljednjemu je trenutku donijela radost u njegov život.

Imam jednu misao koju bih rado podijelila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Ako jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koliko još dok ne počnemo i sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” Majka može zaboraviti svoje dijete… Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo brojke o tome gdje je koliko ljudi ubijeno, i što je sve uništeno, ali nitko ne govori o milijunima malenih koji su začeti na život kao vi i ja, život od Boga. A mi ništa ne kažemo, mi to dopuštamo. Za mene su narodi koji su legalizirali pobačaj najsiromašniji i najjadniji narodi. Oni se plaše malenih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer oni ne žele hraniti još jedno dijete, obrazovati još jedno dijete – i zato dijete mora umrijeti.

Ja vas ovdje molim u ime malenih. Jer jedno je nerođeno dijete prepoznalo Isusovu prisutnost kada je Marija došla u posjet Elizabeti, svojoj rođakinji. Kako čitamo u Evanđelju, onoga trenutka kada je Marija došla u kuću, maleno je dijete u utrobi svoje majke zaigralo od radosti jer je prepoznalo Kneza mira. I zato danas donesimo čvrstu odluku da ćemo spasiti svako maleno dijete, svako nerođeno dijete. Dajmo im priliku da se rode. Što mi činimo? Pokušavamo se usvajanjem boriti protiv pobačaja. Bog je tako obilato blagoslovio naš rad, tako da smo spasili tisuće djece, i tisuće su djece pronašle svoj dom, u kojem su voljeni, u kojem su željeni, u koji su donijeli radost. Donijeli smo toliko radosti u domove u kojima nije bilo djeteta.

Zato danas pozivam vas, uzvišene ličnosti, ovdje, pred svima vama, koji ste došli iz različitih zemalja svijeta: Pomolimo se da imamo hrabrosti da zaštitimo nerođeno dijete, i djetetu dajmo priliku da voli i da bude voljeno. Mislim da ćemo s Božjom milosti moći donijeti mir svijetu. Ovdje, u Norveškoj, imamo mogućnost za to. Bog je vas ovdje blagoslovio blagostanjem, no sigurna sam da u mnogim našim obiteljima i domovima mi možda nismo gladni kruha, ali možda ima netko u obitelji tko se osjeća neželjenim, nevoljenim, zaboravljenim, i da nikomu nije stalo do njega, jer nema ljubavi. Ljubav počinje kod kuće. A istinska ljubav mora boljeti.

Nikada neću zaboraviti jedno dijete koje me je naučilo nečemu veoma važnome. Djeca u Kolkati su čula da Majka Terezija nema šećera za svoju djecu. I taj je četverogodišnjak, mali hinduist, otišao kući i svojim roditeljima rekao: „Ja neću tri dana jesti šećer, dat ću svoj šećer Majci Tereziji.” Koliko mnogo jedno maleno dijete može dati! Nakon tri dana doveli su ga u našu kuću. To je bio jedan maleni dječak koji je jedva znao izgovoriti moje ime. Volio je s velikom ljubavlju, volio je do bola. To vam želim reći: volite jedni druge do bola, ali ne zaboravite da mnoga, premnoga djeca, mnoge žene i mnogi muškarci nemaju ono što vi imate. I imajte uvijek na umu to da ih volite do bola.

Prije nekog vremena – ovo će vam zvučati neobično – pokupila sam jednu djevojčicu s ulice. Na licu sam joj mogla vidjeti da je gladna. Bog zna koliko dana to dijete nije ništa jelo. Dala sam joj komad kruha, i malena je jela mrvicu po mrvicu. Rekla sam joj: „Pa jedi taj kruh, jedi ga!” Tada me ona pogledala i rekla: „Strah me je jesti, strah me je da ću, kada pojedem, opet biti gladna!” To je stvarnost.

A ipak, siromašni mogu biti veliki, velikodušni. Jedne večeri jedan je gospodin došao u našu kuću i rekao: „Ima jedna obitelj hinduista, s osmero djece, koja već dugo vremena nisu ništa jela. Učinite nešto za njih.” Ja sam uzela rižu i odmah otišla tamo. Tamo je bila majka, a na licima te djece, u njihovim očima, zasjala je glad. Majka je uzela rižu iz moje ruke, podijelila nadvoje i izašla. Kada se vratila, pitala sam je kamo je išla, što je radila. A ona mi je odgovorila: „I oni su gladni”. Znala je da su njihovi susjedi – jedna muslimanska obitelj – također gladni.

Ono što je mene najviše začudilo nije bilo to što je ona dala rižu, nego da je u svojoj patnji, u svojoj gladi, ona znala da je i još netko gladan. Ona je imala hrabrosti da dijeli, da podijeli ljubav.

Hoću reći sljedeće: Želim da volite siromašne. I nikada im ne okrećite leđa, jer ako njima okrenete leđa, okrenuli ste ih i Isusu. On je sebe učinio gladnim, golim i beskućnikom kako bismo vi i ja imali priliku da ga volimo, jer, gdje je Bog? Kako možemo voljeti Boga? Nije dovoljno reći: „Bože moj, ja te volim”, nego: „Bože moj, volim te ovdje.” Mogu u nečemu uživati, ali se mogu i toga odreći. Mogla bih pojesti taj šećer, ali dat ću ga nekome. Kada bih ostala ovdje cijeloga dana i cijele noći, iznenadili biste se koliko lijepih stvari ljudi rade kako bi podijelili radost davanja. Dakle, moja je molitva za vas da istina donese molitvu u naše domove, i da će plod molitve biti to da ćemo vjerovati da je u siromašnima Krist. A ako budemo stvarno vjerovali, počet ćemo ljubiti. A naravno, ako budemo ljubili, pokušat ćemo učiniti nešto. Prvo u svome vlastitome domu, kod svojega prvoga susjeda, u zemlji u kojoj živimo, i u cijelome svijetu. Udružimo se svi u toj molitvi da nam Bog dadne hrabrosti da zaštitimo nerođeno dijete, jer dijete je najveći Božji dar jednoj obitelji, narodu i svijetu.

Bog vas blagoslovio!

Prijevod: Ana Naletilić

*Govor Majke Terezije preveden je i objavljen uz ekskluzivno dopuštenje vlasnika prava © The Nobel Foundation 1979. Prijevod nije dopušteno kopirati, prenositi ili objavljivati u drugim medijima.