Što se događa u Međugorju? Ukazuje li se stvarno Gospa, Isusova majka ili netko drugi? Ili je sve samo obmana? Ili možda još i gore: zlonamjerna prijevara?

Ova su pitanja stara koliko i međugorska događanja sama. Sumnja u nadnaravnost međugorskih ukazanja sada je, međutim, dobila i svoj jasniji opis koji dolazi iz vrha Katoličke Crkve, ako su mediji doista točno prenijeli riječi pape Franje. Prvih bi sedam ukazanja bilo nadnaravno, ali to još treba dodatno proučavati, a u ostale postoji velika sumnja. To proizlazi iz dokumenta povjerenstva koje je osnovao papa Benedikt XVI, a kojemu je na čelu bio kardinal Ruini. To je dokument koji bi trebao pomoći papi da donese svoj sud. Svoj službeni stav papa Franjo još nije oblikovao, ali on je novinarima u zrakoplovu, na povratku iz Fatime gdje je slavio 100. obljetnicu ukazanja, govorio o dijelovima izvješća Povjerenstva. Dao je naslutiti kako postoje napetosti među različitim strujama u Vatikanu, ali i kako on osobno sumnja u ukazanja i poruke, ponavljajući svoju usporedbu kako Gospa nije poštarica da bi svakoga dana slala poruke i naručivala ukazanja.

Oni koji međugorska događanja smatraju obmanom imat će teškoća s priznanjem prvih sedam ukazanja ako do njih dođe. Oni koji vjeruju da je Međugorje Božje djelo imat će teškoća s nepriznanjem dugih godina ukazanja i poruka, a vjerojatno i s papinom usporedbom Gospe s poštaricom.

Tko nema iskustva sa snagom riječi i papinim autoritetom, može sada svakodnevno uočavati koliko su ljudi pokrenuti onime što je papa rekao u zrakoplovu. Vjerski i  osjećajno. Zasigurno je lako naići i na rasprave i odnose koji zahvaćaju ne samo Međugorje i tamošnja događanja, nego i ljudske odnose, pitanja vjere, povjerenja, sumnje. Moguće je nizati vrlo različite osjećaje uslijed papine izjave: zluradost, ili pak zatečenost, pogođenost, potištenost, strah, razočaranje, srdžbu, bijes, ali i nepoljuljanost, samouvjerenost, sigurnost.

Sada se otprilike može nazirati što će se događati u vremenu pred nama. Međugorje će zbog sklonosti povjerenstva priznanju autentičnosti početnih ukazanja vjerojatno dobiti i legitimnost hodočasničkoga mjesta. Vidioci će pak biti izloženiji sumnjama i negativnim kritikama nego što su sada. A među vjernicima će i dalje biti onih koji su za Međugorje i onih koji su protiv Međugorja. Svatko će dobiti svoje razloge i argumente, ali će moći i dalje nastaviti sa svojim već oblikovanim stavom.

Nisam izravno uključen u međugorska događanja. No, bio sam često u Međugorju i rado se odazivam na pozive za ovim ili onim radom. Nisam ravnodušan prema Međugorju ni prema onomu što se govori o tamošnjim događanjima.

Naravno, najbliža mi je perspektiva braće franjevaca. Među njima nema panike. Oni su se našli u događajima i pastoralno skrbe za hodočasnike. Prihvatili su otvorena srca papina izaslanika, nadbiskupa Henryka Hosera. Zahvalni su da se nakon dugo godina prepoznaje koliko je u Međugorju velika potreba za dobrim radom s vjernicima.

Vidoice poznajem tek površno. Njihov život u koji je naglo i neočekivano ušla Gospa najbolje sam upoznao u knjizi Mirjane Soldo Moje srce će pobijediti. Pročitao sam ju u jednom dahu. Sa suzama u očima. To je prvi put da sam uopće došao blizu živoga iskustva jedne od vidjelica. Knjiga je napisana jednostavnim jezikom. Uočava se da je pisana čitateljima iz drugih krajeva svijeta. Jezik je čist. Jasan. U knjizi je jako dobro ocrtana Jugoslavija i njezini strahovi pred djecom koja su tvrdila da su vidjela Gospu. Brutalnost ateističkoga sustava i volja da se uništi život jednoga djeteta samo zato jer se nije htjelo podvrći zahtjevima neljudskoga, nevjerničkoga i policijskoga sustava izaziva jezu od pomisli što su ljudi sve u stanju učiniti iz poslušnoga ropstva ideologiji. U njoj ima i sjajnih opisa ljudske dobrote. Mirjana je nalazi posvuda. Budući da je živjela u Sarajevu, susretala se s dobrim ljudima koji nisu ni katolici ni Hrvati. To su biseri u ovoj jednostavnoj i dubokoj knjizi. I još nešto pamtim iz Mirjanine knjige: opise njezine boli kada Gospa odlazi, a posebno kada joj kaže da prestaju ukazanja.

Brutalnost jugoslavenskoga sustava i bez ove mi je knjige bila poznata, ali je ona puno vidljivija na pozadini čistoće jednoga djeteta kojemu se u vremenu odrastanja dogodio neočekivani susret s Gospom. Pronalaženje dobrote u ljudima najdublja je ljudska sposobnost. U njoj se vjera i ljudskost gotovo ne razlikuju. Zato je Mirjanina sposobnost otkrivanja dobrote u nepoznatim ljudima posve u skladu s Isusovim pogledom koji traži dobrotu u čovjeku i Gospinim opisom nevjernika kao onih koji još nisu upoznali Božju ljubav. Bol zbog Gospina odlaska mogu samo naslutiti uspoređujući ju s boli koja ostaje u duši kada iz našega života ode netko važan.

Kako se odnositi prema iznenadnomu papinu dizanju zavjese s izvješća povjerenstva o međugorskim događanjima i na njegovu oštru razliku, za sada rečenu kao osobno mišljenje, po kojoj ona koja dolazi s porukama u Međugorje nije Isusova majka?

Čini mi se da se najprije može uteći Božjoj Riječi i u njoj pronaći mudrost farizeja Gamalijela (Dj 5, 34-40). Ako je Međugorje Božje djelo, ono neće propasti. Ako je ljudsko, za sve je bolje da to što prije bude sasvim jasno.

Ali Gamalijelov stav više nije dovoljan. Sada se čini da je Međugorje i Božje i ljudsko djelo. A da bi bilo jasno što je jedno, a što drugo, trebat će puno vremena, strpljenja i mudrosti. Izvješće koje u sebi kaže da je to dijelom Božje djelo, a dijelom ljudsko, ne može donijeti željenu jasnoću. Ono će nastaviti hraniti podjele između onih koji su za Međugorje i onih koji su protiv njega.

No čini mi se da je sumnja u Međugorje dobro došla. Tim više što ta sumnja dolazi s crkvenoga vrha. Time nešto postaje jasnije. Prije svega, međugorska događanja nisu ograničena samo na Međugorje. Mnogima je to jasno odavna, ali sada je nemoguće o Međugorju uopće misliti samo u mjesnim okvirima. Meni djeluje kao čudo to što je Međugorje tako brzo preraslo mjesto, zemlju, kontinent, jezik i katoličanstvo. Potom, Crkva sada i službeno misli da u početku događanja, u samom temelju, ima nešto nadnaravno. To znači da je na sebe preuzela zadatak pokazati koja je razlika između prvih i kasnijih ukazanja, a time otvoriti i mnoštvo drugih važnih pitanja. Među njima već znamo koliko je težak zadatak razlučiti što je u riječima koje se pripisuju nadnaravnom izvoru doista nadnaravno, a što je samo ljudsko i podložno pogrešci.

Uz to, postaje jasno kako Crkva postupa sasvim racionalno i služi se zdravorazumskim pristupom i onda kada raspravlja o nadnaravnim stvarima. Tu ulogu u današnjemu svijetu ne ispunja više nitko. Raspravlja se ili zdravorazumski pa se a priori isključuje nadnaravno, ili se bavi nadnaravnim i zaboravlja na zdrav razum. Jedino Crkva smatra svojim zadatkom voditi računa i o nebu i o zemlji. Zbog takva je autoriteta Crkva važna. Tko je mislio da papa samom svojom službom ima neko uliveno znanje o svemu što se u svijetu naziva religioznim, sada s papom Franjom zna da to nije tako. Nije loše da Međugorje pomaže i u boljemu sagledavanju papine uloge, dogme o papinoj nezabludivosti, papine ljudske pogrješivosti i osebujnosti svakoga pojedinoga pape.

Najvažnije mi se, međutim, čini sljedeće. Ništa se veliko ne događa bez velika otpora. Gdje njega nema, nije moguće ni da se iskristalizira što je dragocjeno. To je stara mudrost izrečena na bezbroj različitih načina. Zlato se u vatri kuša. Potrebna je velika vatra da se iskuša nešto tako veliko kao Međugorje. Nikada izabranomu narodu ne bi postalo jasno koliko je Bogu odvratno žrtvovanje ljudi da praotac Abraham nije upravo Božjom kušnjom bio doveden do trenutka kada je podigao nož na svojega sina jedinca. Tek je tamo zapravo naučio slušati Nevidljivoga i odreći se onoga kojega najviše ljubi. Nikada Božja ljubav i volja da spasi svijet ne bi postala toliko jasna da Krist nije umro na križu, suočio se sa smrću i izišao iz njezinih pandža na uskrsno jutro.

Ni Međugorje neće biti važno ako se ne može onom istom snagom kojom je sve započelo suočiti i sa sumnjom najvišega crkvenoga mjesta. Kako dobro u tomu kontekstu zvuči naslov Mirjanine knjige: Moje srce će pobijediti.

Za Katoličku Crkvu Međugorje nije kamen temeljac. On je samo i jedino Krist. U njegovoj se riječi može slutiti važnost Međugorja. Ako se ono ne može ogledati u njoj, onda i nije važno. Za Katoličku Crkvu Kristov se namjesnik ne ukazuje u Međugorju, nego živi u Vatikanu, osim kada iz pastoralnih razloga putuje po svijetu. Tko se sjeti kako se Božja riječ u Ivanovu evanđelju ophodi s Kajfom (Iv 11, 49-52), kada mu odaje priznanje kao velikomu svećeniku u trenutku kada njegovo nesvjesno prorokovanje znači Kristovu osudu, neće olako oduzimati papi njegov vrhovni autoritet u pitanju međugorskih događanja.

Nije potrebno, čini mi se, bojati se za Međugorje. Valja skrbiti za svoj život i živote drugih ljudi. Crkva valja skrbiti za evanđelje u svijetu. Ništa od dobrote koja se dogodila u Međugorju ili zahvaljujući Međugorju neće nestati. Tko je tamo doživio susret s Bogom i promijenio život, neće to izgubiti, niti će mu to itko oduzeti.

Možda baš u tomu leži tajna Međugorja: od ukazanja su važniji ljudi koji traže Boga.  Od vidilaca su važniji izgubljeni ljudi koji traže kako osmisliti svoj život. Oko svega toga skrbi pastoralni rad. A Crkvi je, to je sada više nego očito, najviše stalo do dobre pastoralne skrbi i do ljudskih srdaca. I konačno, od suda povjerenstva o međugorskim ukazanjima važniji je Božji sud. A pred njega će stati i papa i povjerenstvo, i vidioci i svećenici, i oni kojima je Međugorje draže od vlastitoga doma i oni kojima je ono trn u tijelu. I tu dobro zvuče Gospine riječi koje je Mirjana stavila za naslov svoje knjige: Moje srce će pobijediti. Srce ne pobjeđuje konačnim sudom. Ono pobjeđuje kad može ljubiti u slobodi.

fra Ante Vučković | Bitno.net