Ávilu mnogi smatraju gradom “kamenja i svetaca” (la ciudad de “Cantos y de Santos”). Opasana je impozantnim zidinama i jedan je od gradova s najvećim brojem crkava i možda je mjesto najobilježenije zlatnim stoljećem španjolske duhovnosti (16. st.). Uspomena na svetu Tereziju od Isusa (Avilsku) prisutna je na svakom koraku. Tu je Bog ispisao najljepše stranice svoje ljubavi u njezinu životu, ali tu je i Terezija ispisala najljepše stranice svojih djela koja snažno svjedoče o milosrđu Boga koji “jedini dostaje” te su svjetionik mnogima u duhovnom životu. Tu je boravio i sv. Ivan od Križa, Terezijin prijatelj i suradnik. Tu je prije 450 godina započela obnova Karmelskoga reda osnivanjem samostana sv. Josipa za kojeg je u jednom mističnom iskustvu Gospodin Isus sv. Tereziji rekao da će biti “zvijezda koja će ižaravati velikim sjajem” (Moj život 32,11). Danas Ávila dijeli sudbinu velike suvremene krize kršćanske vjere u Španjolskoj i svetački žar je umnogome zamijenjen tek kulturnim, povijesnim i turističkim ponosom. Međutim, samostan sv. Josipa (San José) jedna je od oaza koje, uz sjajnu uspomenu, ljubomorno čuvaju i sadašnji žar, pravu strast za Bogom. Ondje svoje zaručničko prijateljstvo s Kristom žive i tri karmelićanke Hrvatice: sestre Mihaela od Raspete Ljubavi, Gabriela od Svetoga Lica i Edita Marija od Križa, s kojom smo imali priliku porazgovarati.

– Hvaljen Isus i Marija, sestro Edita! Hvala ti na spremnosti da podijeliš svoje iskustvo Boga i duhovnog poziva s čitateljima našeg lista. Mnogima si bila poznata kao kazališna glumica, a možda još većem broju si poznata zbog svoje odluke da napustiš glumački poziv i potpuno se posvetiš Bogu redovničkim zavjetima, i to ovdje u Ávili, u prvom samostanu obnovljenih karmelićanki koji je osnovala sv. Terezija od Isusa. Čitateljima će sigurno biti drago upoznati se pobliže s tvojim svjedočanstvom. Možeš li nam za početak reći što te općenito nosilo u životu: da ideš naprijed, da otkrivaš nove stvari, baviš se glumom? Što ti je tinjalo u srcu i dovelo te do umjetničkog ostvarenja kao glumice?

Iz današnje perspektive znam da je ono što me kroz život nosilo bio Bog, uvijek je to bio On. U svakoj situaciji života, u svakome mom traženju je bio On. Njegova prisutnost je bila tu i bio je sa mnom i On me vodio, no u ono vrijeme nisam ga poznavala i nisam znala da je prisutan. U srcu bih osjetila želju za učenjem, za stvaranjem, za umjetnošću, za ljepotom, za ljubavlju, za istinom, za smislom… Svi ti moji putovi bili su zapravo traženje svega toga. Na koncu, bili su traženje samo Njega jer tek u Bogu sam pronašla odgovor na sva ta pitanja. Ne samo na ova koja sam spomenula, nego uopće na sva postojeća, koja će itko ikad postaviti i koja je itko ikad postavio.

– Dakle tada je želja za Bogom bila anonimna, nisi je bila svjesna…

Nisam je uopće bila svjesna jer uopće nisam imala pojam o Bogu, nisam ga poznavala. Sjećam se kad sam kao mala djevojčica išla na engleski jezik na Sveučilište u Splitu, možda sam imala devet godina. Jedna druga djevojčica me pitala: “Edita, vjeruješ li ti u Boga?” Nitko me to nikad nije pitao. Nisam mogla reći ni “da” ni “ne”. Rekla sam: “ne znam”. To pitanje od onda je ostalo zauvijek, a možda i od prije, ali je tada bilo postavljeno. I makar sam izvana radila sve ono što je život donio i što sam ja sama izabirala, pokušavala sam u srcu pronalaziti odgovor na to pitanje: “Tko je Bog”, “Postoji li?”, “Tko je On za mene?”, “Vjerujem li ja u Boga?” Ali da bi se u nešto vjerovalo, mora se to poznavati; a da bi se nešto poznavalo, ili netko, najprije se mora voljeti; a da bi se moglo voljeti, najprije se mora primiti ljubav da bismo na nju mogli uzvratiti, jer mi nismo tvorci ljubavi. Samo Bog je ljubav. Puno godina kasnije, možda dvadesetak, Gospodin mi je darovao tu svoju ljubav. Onda sam ga konačno mogla upoznati i ljubiti. Zahvalna sam mu beskrajno na svemu…

– Što te vodilo prema dobru u tom razdoblju? S čime si iz toga vremena zadovoljna? Je li to upravo samo traženje?

Da, evo ispričat ću jedan primjer. Bila sam srednja umjetnička škola. Kod mene je uvijek bilo tako da ono što me jako privuklo, da bih išla prema tome – da li je to bila glazba, umjetnost, strani jezici, jedno vrijeme sam čak trenirala skokove u vodu – sve su to bile kao neke moje ljubavi, neka radost u svemu tome. Međutim, jednom dosegnuto, vidjela bih da nema puno dalje u svemu tome. U svakoj dosegnutoj stvari, pa i u glumi – radost prve premijere, radost prve uloge, nečega što ćeš ti napraviti, radost zato da se daš, da nekom nešto lijepo daruješ – uvijek me to privlačilo. Međutim, nakon jedne uloge, što je poslije toga? Druga uloga. Nakon druge – treća i tako do kraja života, ne ću reći unedogled jer krajem života završava taj slijed. I ovo što sam htjela ispričati, to kad sam imala jedno šesnaest godina, u srednjoj umjetničkoj školi, stajale smo ispred škole, učenice, i pričali smo o tome što bismo bile u budućnosti, kako tko vidi svoj život. Ja ne znam što je meni došlo u tom trenutku, potpuno ozbiljno sam rekla: “Ako ja vidim da sve ovo nema smisla, ja mogu biti časna sestra.” Svi su se počeli smijati, kao: koju glupost sam rekla! Međutim ja sam sama bila iznenađena: kojom sam sigurnošću to rekla i kojim uvjerenjem da je istina to što govorim: čekaj, ovo bi stvarno moglo biti, ali odakle je to?

Život je išao dalje svojim tijekom, da vidim ima li sve smisla (smijeh), razmišljajući puno o tom pitanju…: “Što je život?” “Pravi život…”; “Tko sam ja?”; “Odakle dolazim?”; “Kamo idem?” “Tko je želio da ja budem?” “Upravo sada i ovdje?” “Ja zacijelo ne, jer nemam nikakva sjećanja o tome da sam ikada tražila da budem rođena. Moje postojanje nije plod mojega htijenja; a niti mojih roditelja… U čemu je, dakle, smisao mojega postojanja?… Koji je razlog zbog kojega uistinu vrijedi živjeti? Ako je to samo ovo izvanjsko…, ovih nekoliko godinica proživjeti što ugodnije po filozofiji “u se, na se, i poda se”…, a potom nestati u ništavilu, s tijelom predanim na gozbu crvima u nekom tamo hladnom grobu… onda je bolje uopće ne biti… Ne, moralo je postojati nešto više; nešto uistinu vrijedno truda; nešto što će do kraja i zauvijek utažiti sve čežnje srca; nešto što ne će nestati u nepovrat s koncem ovozemaljskog bivanja, nešto apsolutno, neuništivo, vječno… ili je to bio… Netko?”…  

Ali kako sam već rekla: jedna predstava, druga…; jedna slika, druga… Nikad me to nije uspjelo ispuniti do kraja. Uvijek je nakon predstave ostala praznina. Moja želja da se darujem drugima, da učinim nešto lijepo, ostala je nakon predstave samo na tome da se isplatio sav trud ako se barem jednoj osobi nešto svidjelo, ako se makar jednoj u duši nešto nabolje promijenilo… sve nekako premalo.

I onda gomila stvari koja se miješa sa strane, gomila stvari koja te želi odvući od nekih dobrih nastojanja koja su tu jednostavno zato što su u tvome srcu, netko ih je tamo stavio. Međutim svijet, svijet u kojem živimo, trudi se ugušiti u nama svaku iskru svjetla. Svijet u nama želi ugušiti svaku iskru svjetla i dobrote, poziva nas na sebičnost, na hedonizam, udovoljenje našim požudama, nebrigu za drugoga, prezir života, prezir svega što je dobro. Govorim o svijetu u negativnom smislu, ne o svijetu kao Božjem stvorenju, koje je dobro. Govorim o svijetu koji se predao utjecaju Zloga, bezglavo, glupo, jadno i otužno. Govorim o svijetu koji srlja u propast, u vječnu propast. Govorim o dušama koje će umrijeti po drugi put, o dušama koje su se svjesno odrekle Ljubavi u zamjenu za malo prolazne zemaljske radosti koja nije ni zemaljska.

– Kako si ti doživjela da si ljubljena od Boga?

Teško je, zapravo nemoguće to riječima prenijeti… Taj susret s Bogom ljubavi bio je dvojak. Može se reći da se dogodio jedanput kao bljesak, neočekivani dar njegove ljubavi koja se ulijeva u tvoje biće, apsolutno, silovito, odjedanput, nezadrživo i do kraja. Međutim svi ovi detalji o kojima pričam i još puno puno njih, od rođenja do tog trenutka, bili su Njegovi pozivi, nagovještaji Njegova dolaska u Njegovoj ljubavi koju mi je sasvim nezasluženo dao iskusiti, upoznati. Bilo je to poput onoga slijepca od rođenja kojemu su se odjedanput otvorile oči: tjelesne oči, oči srca, oči duše. Odjedanput mi je sve postalo jasno. Sva pitanja koja sam postavljala bila su odgovorena. Preko tog susreta, preko Božje riječi, preko svete mise na koju sam išla svakodnevno – nekad i dva-tri puta dnevno u tome početku, premda nisam znala ni odgovarati na misi – jednostavno On me nosio, On me povukao za sobom, On me uvukao u se. Osjetila sam se obujmljena Njegovom ljubavlju, ispunjenom. Više ništa mi nije bilo važno, samo uzvratiti na to što sam primila. Ona moja želja da se darujem, koja je djelomice bila na razne načine, reklo bi se, ispunjavana, ali ne… ovdje je sada narasla do neizmjernih razmjera. Biti dar, dar za Njega, dar za druge. Živjeti za Njega i za druge. Umrijeti za Njega i za druge. Dati sve Njemu i bližnjemu. Dati sebe, zaboraviti na sebe, biti kao Bog, ne u smislu veličine i slave, nego baš suprotno: u smislu dobrote, poniznosti i te neizmjerne ljubavi. To se jedino može postići ako On u nama zaživi do kraja, kako kaže sv. Pavao: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.”

– Mnogi dožive susret s Gospodinom kao snažni zaokret, obraćenje. Tada ih očekuje dugi put. Potrebno je polako umirati svijetu, tijelu, Zlome i rađati se na novi život, postajati novim čovjekom. Što iz svoga iskustva možeš savjetovati onima koji su doživjeli Božju ljubav. Kako rasti u njoj?

Najvažnije se otvoriti toj Božjoj ljubavi, povjerovati u nju. Za nekoga tko nije poznavao Boga pa ga je odjedanput susreo stvar se može činiti čudnovatom. Nakon prvoga zanosa mogu nam naići sumnje u istinitost… Treba ići naprijed, nikad se više ne vraćati na staro.

– Gdje je duhovni poziv u tom odgovoru na Božju ljubav, što on znači?

Duhovni poziv je uvijek poziv od Boga. Duhovni poziv je kao i vjera, nezasluženi dar. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao želja da bi se Njemu potpuno pripadalo, da bi se Njemu jedinom služilo, da bi se Njega vječno i savršeno ljubilo, da bi se Njemu u svemu ugodilo. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao pitanje: “Želiš li me uza se?”, kao poziv da mu se do kraja povjeruje, da se u Njega pouzdamo. Za duhovni poziv duša nema snage. Duhovni poziv je Njegovo djelo, kao sve u nama. On sve čini. Naše je jedino malo, ali Njemu značajno “da” ili “ne”. Sloboda nam je isto tako darovana. Uvijek mu možemo reći “ne”, ali onoj duši koja je uistinu susrela Božju ljubav, usudim se reći, nemoguće je reći “ne” na Božji poziv.

– Kako si ga ti doživjela?

Nakon prvoga susreta s Gospodinom, prvih mjeseci nakon početka obraćenja – koje je inače dugotrajan proces – u meni se pojavila pomisao i neizmjerna želja da budem redovnica, i to odmah karmelićanka. U molitvi sam razumjela da bih u životu mogla ostati bez svega, ali apsolutno bez svega, osim bez Boga, bez Gospe. Oni su najvrjednije što imamo. Kad imamo Boga, onda imamo sve, jer ako nešto jest, jest samo zato što je u Bogu. Da nije, ne bi ni postojalo. Ta želja u meni bila je iz dana u dan sve veća i veća i nisam bila sigurna da li je to uistinu Božja volja ili je to samo moja tlapnja, moj umišljaj nakon toga susreta s Njime. Cijela moja situacija kao glumice bila je pomalo osobita jer mi se činilo teško vjerojatnim da bi Bog želio pozvati u svoju službu nekoga tko je živio životom tako drugačijim od onoga koji živi jedna Bogu posvećena osoba… Uglavnom, te sumnje su mi zadavale najveću muku. Kad bih povjerovala u sumnje, da me Bog ipak ne zove, moja duša je bila neizmjerno tužna. Kad sam vjerovala u pomisao da nemam zvanje, to su bile najteže muke. I u trenutcima kad bih povjerovala da postoji mogućnost da me Bog zove, osjećala sam se kao u nebu. Tako je to trajalo, kroz molitvu, pet godina. Uz to sam radila u kazalištu, obavljala sve kao do tada. Međutim, od susreta s Gospodinom moj se život promijenio: više ne bih ostajala po noći u kazalištu, prestala sam izlaziti, zabavljati se na razne načine, prekinula sam s nekim navikama koje mi nisu donosile nikakva dobra, posvetila sam se nekim stvarima koje sam možda trebala ranije napraviti… Zapravo, postavka moga života se potpuno promijenila. Ako sam i glumila, glumila sam za Isusa. Sve što sam činila, činila sam za Boga. Tako i taj posao koji me više nije uopće zanimao, u okviru toga da sam radila za Boga, imao je svoju neizmjernu vrijednost, kao i sve ostalo jer nije toliko važno što se radi, nego da se to čini iz ljubavi prema Bogu. U duši sam nekako znala da će mi Gospodin dati sigurnost da me uistinu On to zove, da ta moja želja nije samo moja, nego da je i Njegova. Puno sam se preporučivala Gospi (u Zagrebu sam s Njome svakodnevno u molitvi razgovarala na Kamenitim vratima) i sv. Josipu (meni najdražem svecu). Oni su mi pomagali u tom traženju Božjeg odgovora. I na kraju, po posebnom zagovoru Gospe Međugorske, Bog mi je dao razumjeti da me stvarno pozvao u samostan, u Karmel, onako kako sam u prvom trenutku bila i osjetila u duši.

– Kako to Bog progovori duši da ga ona može jasno razumjeti?

(smijeh) Pa Bog ima svoje načine. Bog svakoj duši progovara onako kako ga ta duša može najbolje razumjeti. Bog ne govori samo na jedan način. Bog je beskrajan. Načini Njegova govora duši su beskrajni, neiscrpivi. U svakom trenutku Bog govori onako kako On želi i kako ga duša može najbolje razumjeti.

– Govori li i preko drugih osoba?

Govori i preko drugih osoba, preko događaja, okolnosti, preko toga kad zapnemo, zaželimo nešto i to se ne ostvaruje… ili se ostvaruje (smijeh). Govori preko, naizgled, slučajnosti. Govori preko određenih znakova, nečega što duši može značiti. Progovara duši kroz molitvu, kroz čitanje Svetog pisma, duhovnog štiva, preko svete ispovijedi, duhovnog razgovora, za klanjanja Presvetom sakramentu… može govoriti čak i svojom tišinom…, šutnjom… U svemu tome Neprijatelj je aktivan. Nastoji imitirati znakove Božjeg govora duši. Zato je tu važno razlučivanje, puno molitve i duhovno vodstvo – da bi se moglo raspoznati Božji glas od onoga drugog koji te žele skrenuti s puta, Božje znakove od onih drugih koji su im gotovo nalik.

– Koja je glavna razlika između jednih i drugih?

Glavna je razlika: kad Bog govori duši, kad ti želi dati neki znak svoje prisutnosti, svoje volje, onda je u duši mir, radost, nebo, u duši je ljubav prema svima i prema svemu, u duši je snaga neizmjerna, u duši je polet. Iz duše nestaje svaki umor. Duši je sve moguće. A kad se radi o Neprijatelju onda nastaje: tjeskoba, strah, nezadovoljstvo, nervoza, muka, teškoća, tvrdoća, gluhoća, malaksalost, tuga, tuga i tuga, što se ne mora otkriti baš na samom početku.

– Kakvo značenje ima klauzura za osobu koja osjeti potrebu da na Božje darivanje uzvrati čitavim životom?

Znači puno, znači sve. Klauzura je Božja želja. Klauzura su “Kraljeve odaje” u koje On dovodi duše posebno odabrane da budu potpuno i samo Njegove i za Njega. Božji poziv na život u klauzuri je poziv na posvemašnje ostavljanje svega…, pa i nas samih – iz ljubavi prema Bogu. Poziv na život u klauzuri je radikalan. On se mora neizostavno živjeti do kraja i bez polovičnosti.

U ovom frenetičnom svijetu koji nezasitno želi sve više i više imati, posjedovati… radost života u klauzuri je jedno od najsnažnijih dokaza kako je “samo Bog dovoljan”.  

U obraćenju, životu s Bogom, pozivu… prevladava samo želja da se vrši volja Božja do kraja. Čudno je, netko bi pomislio: “Pa Bog je negdje velik, dalek, nedostižan, tamo negdje u nebu. Što On ima misliti gdje ćemo mi i kako? Da li ovaj ili onaj prostor?” U konačnici svejedno je, ali ako Bog nešto želi, onda nije svejedno. Bog se brine o nama, malim bićima, svojim stvorenjima, svojoj ljubljenoj djeci, tako da nam ni vlas s glave ne padne, a da On to ne zna i ne želi. Kako onda ne bi mislio na prostor koji nam želi. Uostalom, stvoreni smo kao tjelesna, duhovna i duševna bića. On misli o svakoj našoj dimenziji i ako smo u prostoru on zna zašto taj prostor, on zna zašto to vrijeme. On zna zašto odvojenost od svijeta, a meni je dosta da On zna. Meni je dosta da On čini. Sviđa mi se ono što je rekao Ivan Krstitelj: “Na meni je da se umanjujem, a On da raste.” Vršenje volje Božje je uvijek i samo na Božju slavu. Tako bi trebalo biti. Ako On misli da će moj život iskoristiti za svoju slavu u tom prostoru ili u drugom, tako neka bude. Međutim, stavlja nam u srce i želju za upravo tim prostorom, za upravo tim životom. Stavlja nam jasnoću o mjestu na kojem nas želi, o vrsti života koju želi od nas. Brine se o svakom najmanjem detalju i ako ga znamo čuti i ako smo u neprestanom kontaktu s Njime – a kad kažem “neprestani kontakt” ne mislim samo petnaest minuta molitve, svetu misu, nego dvadeset četiri sata razgovora s Bogom, prijateljevanja s Bogom, života s Bogom i u Bogu, On nam je bliži od nas samih, bliži od najbližeg prijatelja, obitelji, oca, majke – zašto nam je tako teško njega pitati što On o svemu misli, što On želi?

– Kad se Božja želja prepozna i prihvati, u slobodi predanja i uzvrata na njegovu beskrajnu ljubav, što duša tada osjeća?

Mir, lakoću, širinu, radost, sreću koja nikad ne završava. Sve što sam maloprije već rekla i još puno puno toga. Uglavnom sve dobro, makar na površini bjesnile oluje, što se isto može dogoditi.

– Kako se nositi s tim olujama? Kako ići naprijed kada si pritisnut?

Pouzdati se, vjerovati, pustiti da te On vodi, biti siguran da je On uvijek s tobom, makar ti to ne osjećaš, znati da je On to u konačnici, zbog tvoga dobra, i dopustio. Biti spreman na trpljenje, biti spreman na borbu, biti spreman ponijeti križ, biti spreman učiniti upravo suprotno od onoga što ti svijet govori, a to je da ti stalno mora biti ugodno, da ti stalno mora biti dobro, da moraš uvijek biti zdrav, da moraš biti privlačan i mlad, da moraš imati sve, da moraš biti najbolji, naj, naj, naj, i da si najvažniji… I ako ti je malo zima, ako ti je malo teško, onda treba sve učiniti da to prođe. Jednostavno, neprestano ti ponavlja: “Siđi s križa!” Treba biti spreman učiniti potpuno suprotno prihvatiti patnju; zagrliti križ. Uostalom, Isus je s nama, On s nama trpi. Naša patnja i njegova patnja, sjedinjene, imaju veliku snagu, pročišćujuću, otkupiteljsku snagu; jer nije patnja zbog patnje, nego je patnja iz ljubavi. Prema Njemu, prema dušama. Mjerilo ljubavi je onoliko koliko smo spremni žrtvovati se za ljubljenoga. Uostalom, On nam daje snagu za sve i, prije ili kasnije, opet nas daruje svjetlom. I onda je trenutak za donošenje odluke… u vrijeme mira, naravno, jer tek se onda jasno vidi.

– Što znače ljudi na tom putu, prijatelji, članovi zajednice?

Mislim da su ljudi koje Bog stavi na naš put veliko bogatstvo. Svako stvorenje, svaka osoba, sve što nam Bog daje veliki je dar. Prema svakoj osobi koju Bog stavi kraj nas trebala bi se ćutjeti neizmjerna zahvalnost za dar života toj osobi, za dar mogućnosti da se ljubi, da se voli Boga kroz tu osobu, da Bog voli tu osobu kroz nas, da volimo tu osobu u Bogu i da ga tako tražimo, da mu se tako približavamo. I svaka, svaka osoba koju Bog stavlja na naš put je za naše dobro i da nas njemu približi, posebice osobe koje su naša zajednica… Makar ima osoba koje nas žele spriječiti u našem putu iz raznih razloga. Međutim onima koji Boga ljube, Bog sve okreće na dobro, pa i susrete s tim osobama. Ovdje pričam općenito o ljudima koje Bog stavlja na naš put. Određeno, što se tiče sestara u mojoj zajednici: svaku volim na poseban način i svaka od njih je za mene dar od Boga, jedinstven i neponovljiv i isto tako ja želim biti za njih i za Boga u njima. I uistinu se pomažemo na tom putu u vječnu domovinu, na putu k Njemu.

– Jedan normalan, zdrav mladi čovjek ima velike želje, ideale. Želi mijenjati svijet, popraviti ono što je pokvareno, ono što ga je opterećivalo i opterećuje u njegovu odrastanju. Kako se spaja želja za promjenom svijeta s duhovnim pozivom?

Mislim da se na promjenu svijeta na najbolji način može utjecati ako se odgovori na Božji poziv. Kad se radi o redovničkom pozivu redovnik, redovnica svega sebe daruje Gospodinu. Znači sve svoje potencijale, što jest, što je mogao biti, što je bio, što će biti, sve, sve, sve je za Boga. Bogu je darovano do kraja i Bog time raspolaže. Ja mislim da nikome nije više stalo da svijet bude Božji, nego što je to Bogu. Bog može sve učiniti sam. On nas ne treba, ali Bog želi nas, Bog se želi poslužiti nama. Zato nas poziva da budemo njegovi mali instrumenti kojima On dalje djeluje u svijetu i mijenja taj svijet; poziva nas da s Njime sudjelujemo u izgradnji Božjeg kraljevstva na zemlji. Bog zna kako će nas upotrijebiti. Ne trebamo tražiti previše odgovora. Bog nam u svakom trenutku daje znake da On sve vodi. Ono oko čega najrevnije trebamo nastojati i s Božjom milosti surađivati je to da poradimo najprije na promjeni nabolje nas samih. Borimo se najprije protiv zla u nama; nastojmo najprije oko našeg posvećenja i svijet će već biti bolji za jednu osobu; a tada će i naš primjer radosnog življenja s Bogom i za Boga imati posebnu snagu svjedočanstva, te biti poticaj drugima da i oni odluče slijediti Božji put.

– Što bi onda rekla našim mladim čitateljima kojima u srcu odjekuje Božji glas da ih On treba na putu potpunog predanja? Možda im nije jasno, ali im se to pitanje uvijek vraća, ne mogu od njega pobjeći. Strah ih je, a žive s tim pozivom. Što bi im ti poručila?

Najprije bih rekla – onako kako kaže Sveto pismo: “Strah je nedostatak ljubavi” – da se otvore ljubavi, da povjeruju do kraja Bogu. Strah nije od Boga, strah je od neprijatelja. Neodlučnost je od neprijatelja. Nevjera je od neprijatelja. Strah nije istina. Onaj koji do kraja povjeruje Bogu ničega se ne boji. Potrebno je slijepo vjerovati Bogu i Bog će svakome dati prevladati strah, svakome na svoj način.

– Ivan Pavao II. snažno je poručio: “Ne bojte se.” Sadašnji Sveti Otac ponovio je to dodajući: “Krist vam ništa ne oduzima…”

…nego daje sve. To je istina. Uvijek se radi o strahu za vlastitu osobu.

– Čovjek se boji da se ne će ostvariti, da će izgubiti nešto dragocjeno, da će mu biti loše…

Da, da… Boji se možda pogrješke i čini se kad napravimo pogrješku: “Nema natrag, sad smo pogriješili i sad je to gotovo.” Kako ćeš sad, kako će ti biti? Bez straha! Ljepota naše vjere je u tome da i kad pogriješimo, uvijek ima dalje, uvijek ima nade, uvijek se može početi ispočetka. Nikad nije kraj, nikad nije kasno. Bog nas uvijek čeka. Zašto ne riskirati za Boga, zašto ne pokušati? Ako ne uspijem, ništa zato. Bit ću barem za jedan djelićak ponizniji, i to je već puno. Uspjeh nije mjerilo naše vrijednosti, uspjeh u očima ljudi, u očima svijeta, u očima nas samih s obzirom na ono što mi sami mislimo o samima sebi i koliko sebe ljubimo. Naš uspjeh i naše ostvarenje je samo utoliko, ukoliko vjerno vršimo Božju volju. Tek tad ćemo biti sretni, bilo to što bilo.

– Tu treba riskirati, odvažiti se, krenuti. To vrijedi za duhovni poziv, ali vrijedi i za bračni poziv.

Svakako! Zato što posebno u današnje vrijeme mladi, prije nego će ući u brak i kad razmišljaju da uđu u brak, plaši ih najviše to što je za cijeli život. Nisu sigurni ni u sebe – hoće li oni to moći: cijeli život s istom osobom, kad dođu problemi pa kad ovo pa kad ono… Uvijek je problem svih tih strahova što se previše pouzdajemo u sebe same, što previše računamo sa samima sobom i poznajući nas kako smo danas dobre volje, sutra smo loše, prekosutra tko zna gdje sam… nestalna smo bića i to se onda razvija u strahove. Međutim treba povjerovati Bogu, povjerovati da On sve vodi. Odlučiti se ići s Njim, dati svoj život u Njegove ruke, staviti Boga na prvo mjesto, i tek onda se darovati drugome. I Bog će onda to blagosloviti, Bog će onda to voditi. Njegova snaga i Njegova ljubav je ona koja hrani ljubav dvoje mladih. Naravno, po sakramentu braka, zato što sakrament ima neizmjernu snagu. Tek sakrament je onaj koji nam daje snagu da možemo ostati uz drugoga, ali sakrament svjesno učinjen, iz ljubavi prema Bogu i prema osobi koju ljubim. U tom sakramentu bračni drugovi postaju jedno u Bogu i dok su živi ne mogu se više rastaviti.

– Što ako mladi čovjek dvoji između braka i duhovnog poziva, privlači ga malo jedno, malo drugo?

Ja mogu govoriti iz svoga iskustva. Bog nam u srce stavlja želju. Dok sam razmišljala o tome što Bog želi, pomagala mi je jedna priča o sv. Ignaciju. Čini mi se da je on rekao: “Ako želimo znati što Bog od nas želi, stavimo se u situaciju da promatramo naš život iz vječnosti, da promatramo naš život proživljen u obitelji, braku, ili posvećen Bogu, u samostanu. Ono što nam izgleda najprivlačnije, ono kako bismo željeli da smo cijeli život živjeli, to je ono što Bog želi.” A upravo znak zvanja za posvećeni život ili za brak je ta želja koja je u srcu, koja snažno vuče prema određenom smjeru, ono što je Bog za nas pripravio. Mislim da je to najveći pokazatelj zvanja.. i upornost kojom želimo da se to ostvari, jer poziv se najprije osjeća kao želja, potreba srca, duše.

– Hvala ti još jednom, sestro Edita Marija od Križa, ili majko Edita – ovdje u Španjolskoj vas i tako oslovljavaju. Neka te dobri Bog i dalje brižno vodi svojim putem. Preporučujemo ti u molitve sve nas čitatelje i djelatnike ovoga lista, na početku njegova izlaženja, kako bi bio na slavu Božju i korist dušama. Ovo tvoje svjedočanstvo i molitvena podrška kojoj se nadamo veliki su doprinos u tom nastojanju.

br. Dražen Marija Vargašević | Bitno.net