Vijest o odlasku sestre Edite Marije od Križa u pustinjaštvo, koju je prvi objavio naš portal, izazvala je veliku pažnju u hrvatskoj javnosti, pa i onoj svjetovnoj.

To je svakako dobro, čak i ako imamo u vidu pomalo banalne motive nekih medija da pišu o tome. Dobro je jer svraća pozornost na karizmu koja se činila pomalo zaboravljenom – pustinjaštvo. Ispostavlja se, naime, da je pustinjačka karizma i dalje dinamična i nazočna u Crkvi. I jako plodonosna.

Upravo zbog toga razgovarali smo s bratom Draženom Marijom od Milosrđa Euharistijskog Isusa, karmelskim redovnikom i jednim od utemeljitelja pustinjačko-misionarskog Karmela Božjeg milosrđa na otoku Koločepu. U tom Karmelu, on i sestra Maja Pavla Bašić na specifično karmelski način kombiniraju pustinjačku duhovnost i pastoralne aktivnosti.

Više o Karmelu Božjeg milosrđa možete doznati OVDJE  i OVDJE.

– Nakon što je naš portal objavio vijest da je sestra Edita Marija od Križa odlučila živjeti pustinjačkim načinom života, svi svjetovni mediji opširno su pisali o nečemu što je, naposljetku, osobna duhovna odluka jedne redovnice. Naravno, Edita Majić bila je javna osoba i vijesti o njoj uvijek su medijima zanimljive. Nije li, međutim , tu barem malo i riječ o tome da je pustinjaštvo kao takvo također zanimljiva tema? I ako jest, zašto je tako?

Poznavajući sestru Editu ona bi na ovo pitanje prvo rekla da to nije njezina odluka, nego Božja. Naravno da je i njezina, ali budući da je oslonjena na iskreno traženje i prepoznavanje Božje volje za njezin život, ta odluka je prije svega Božja. Mislim da je upravo zato i privlačna i izazovna.

Činjenica da je Edita bila uspješna javna osoba zasigurno utječe na zanimanje javnosti za njezin put, ali ključni razlog krije se u snazi Božjeg poziva. Taj poziv dao joj je snagu da napravi radikalni iskorak iz svijeta ovozemaljske slave u svijet tihog služenja Bogu samom iz ljubavi. Iz osobnog praćenja mladih ljudi koji traže svoj poziv svjedok sam koliko je Editin iskorak značio mnogima od njih i ohrabrio ih da se i sami odvaže predati Bogu. Sada se snaga njezina poziva još jednom snažno očitovala u prijelazu iz samostana u izričito pustinjaštvo.

Povući se u samoću samo radi Boga nakon što si bio okružen brojnim divnim ljudima – prvo u svijetu, a zatim u samostanu – budi u nama pitanja o Bogu – o Njegovom postojanju, o Njegovoj naravi, o Njegovim „osjećajima” prema čovjeku. Tko strastveno ljubi Boga ne može proći nezapažen, makar koliko bio fizički udaljen i sakriven objektivima kamera. S. Marija Edita nas stavlja pred izazov: prepoznajući u njezinu putu da je Bog tako velik da mu se isplati darovati čitav život ja se pitam: „Darivam li se ja Bogu?”; prepoznajući koliko je ona sretna biti nasamo s Isusom koji ju ljubi ja se pitam: „Želim li ja biti nasamo s Njim i osjetiti Njegovu ljubav?” Pred takvim izazovom ne može se ostati neutralan – ili si za ili protiv. To se vidi i u medijima. Znam da je gorljiva želja i molitva sestre Edite da nas snažno podsjeća na Boga i zato pozornost koju plijeni njezino predanje Bogu i pozitivni duhovni učinak koji kroz to nastaje tumačim i kao plod njezinih molitava.

Promatrajući na taj način jedan konkretni poziv na pustinjaštvo kao strast duše za Bogom samim i život radikalno usmjeren na Boga, mislim da je i pustinjaštvo kao takvo izuzetno zanimljiva tema.

– Gdje je mjesto ustanove pustinjaštva u Katoličkoj Crkvi danas, imajući u vidu povijest te karizme i njezino poslanje?

U pokušaju da odgovorim na to pitanje poslužio bih se geslom prošlogodišnjeg susreta talijanskih pustinjaka u Firenci koje glasi: „Živjeti na margini da bi bio u srcu svijeta”. Te je riječi prvotno napisao Thomas Merton i njima izrazio nutarnji smisao pustinjaštva u kršćanstvu. Slično je sveta Mala Terezija otkrila je da je njezin poziv „u srcu Crkve, svoje majke, biti ljubav” i taj kontemplativni poziv je ostvarivala u Karmelu kroz puno samoće, šutnje i povučenosti.

Pustinjaštvo je u kršćanstvu ukorijenjeno u dubokoj osobnoj prisnosti s raspetim i uskrslim Kristom i kao takvo pokazuje onaj nutarnji vidik otajstva Crkve. Ono ima veliku ulogu za Crkvu jer ju podsjeća na njezin iskon i na konačni cilj, a to je sasvim osobni i intenzivni odnos s Bogom koji uslijed briga ovoga svijeta nerijetko biva oslabljen. Pustinjaštvo svoj najviši uzor pronalazi u samom Isusovom životu. On je veliku većinu svoga života proveo u povučenosti i skrovitosti Nazareta, prije početka javnog djelovanja suočio se s radikalnom pustinjom, a i za vrijeme javnog propovijedanja često se povlačio u osamu. Snaga i dubina Isusove riječi i djelâ nezamislive su bez Njegove pustinje u prisnosti s Ocem. Na isti način vrijedi i za Crkvu. U povijesti Crkve pustinjaštvo se jasnije očituje od 3. stoljeća i na njegovim krilima nastaje redovništvo uopće. Znakovito je kako je pustinjački val u Crkvi nastao usporedno sa slabljenjem kršćanstva u Rimskom carstvu – kao kritika mlakoga kršćanstva i pokret njegove obnove. Pustinjaštvo je, zajedno sa siromašnim i kontemplativnim životom, kroz cijelu povijest Crkve bilo zalog očuvanja i motor obnove duhovnih vrijednosti, bilo kod pojedinaca, bilo u čitavim zajednicama vjernika.

U drugoj polovici prošloga stoljeća, kao odgovor na društvenu i vjersku dekadenciju, rastući broj vjernika prepoznaje se pozvanim na pustinjaštvo. Katekizam Katoličke Crkve kaže za život takvih ljudi da, skriven ljudskim očima, „šutljivo propovijeda Onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer je On za njih sve” (br. 921). Crkvi je jako potrebno to „šutljivo propovijedanje”.

– Kako se Crkva danas odnosi prema onima koji žele živjeti pustinjački? Postoji li neki institucionalni model kojim odgovara na njihov poziv?

 Pustinjaštvo je u Crkvi prisutno na različite načine. U izričitom smislu pustinjaštvo je predviđeno aktualnim crkvenim zakonikom iz 1983. godine („Zakonik kanonskog prava”), gdje se u kanonu 603. kaže da „Crkva priznaje pustinjački i osamljenički život, kojim vjernici strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svijeta.” Ta odredba odgovor je Crkve na brojne molbe osoba koje su u 20. stoljeću prepoznale pustinjački poziv, i to mahom iz razvijenih zemalja. Iako je bilo otpora prema ozakonjenju pojedinačnog pustinjaštva po uzoru na prva kršćanska stoljeća, sveti Ivan Pavao II. odlučno je institucionalno zaštitio tu karizmu, prepoznajući u njoj dar Duha Svetoga Crkvi i potencijal za obnovu redovničkog života. O njoj govori i već spomenuti Katekizam Katoličke Crkve (br. 920.-921.) i apostolska pobudnica istoga Pape „Vita consecrata” (br. 7. i 42.). Temeljeći se na 603. kanonu mnogi su biskupi u svojim biskupijama prihvatili vjernike s pustinjačkim pozivom i izdali statute pustinjačkog života u kojima se produbljuje i pobliže određuje ova karizma za njihove mjesne Crkve (u Italiji u raznim biskupijama ima oko dvije stotine biskupijskih pustinjakinja i pustinjaka). Biskupijski pustinjak ima propisane godine duhovne priprave nakon kojih polaže javne zavjete u ruke biskupa i pod njegovim vodstvom obdržava vlastito pravilo života koje je u procesu formacije oblikovao i koje mu je odobreno.

Pored toga postoje redovi koji njeguju pustinjačku duhovnost u povezanosti sa većom ili manjom mjerom zajedničkoga života (npr. kartuzijanci, kamaldolezi i sl.), a neki od njih u svojem okrilju omogućuju i pojedinačno pustinjaštvo (npr. trapisti). U takvim zajednicama prisutna je pozitivna napetost između zajedničkog života i osame koja neke redovnike usmjeri prema radikalnijem izdvajanju u samotni život, bilo unutar struktura istoga reda, bilo izvan njih.

Starim redovničkim zajednicama pridružuju se i brojne nove zajednice i novi oblici posvećenog života koje preuzimaju pustinjačke naglaske. Tijekom četiri desetljeća nakon Drugog vatikanskog sabora u samo četrdeset većih svjetskih naroda nastaje više od osam stotina novih redovničkih zajednica. Mnoge od njih s oduševljenjem ugrađuju u svoj duhovni hod blago pustinjačke duhovnosti.

Na koncu, vrijedi istaknuti da je spomenutim 603. kanonom Crkvenog zakonika de facto predviđena i mogućnost da netko živi kao pustinjak u Crkvi bez javnog crkvenog priznanja svoga položaja. U tom slučaju preporuča se da on položi privatne zavjete u ruke biskupa ili svog duhovnika i time se u savjesti obveže na pustinjački stil života. Ovaj oblik često je prijelazni korak prema javnom zavjetovanju.

– Koji je odnos karmelske duhovnosti i pustinjačkog načina života? Mnogi sada komentiraju da je sestra Edita zamijenila već strogi način života još strožim?

Karmelska duhovnost je korijenski snažno obilježena pustinjaštvom. Oslanjajući se na duhovnu baštinu starozavjetnog proroka Ilije na gori Karmelu u Izraelu su vjekovima živjeli skromni molitelji i pokornici koji su povremeno prenosili bližnjima plodove te molitve. U 13. stoljeću jeruzalemski partrijarh sveti Albert dao je pustinjacima na Karmelu pravilo koje ih udružuje u odmjereni oblik zajedništva. Nedugo nakon toga bili su primorani doći u Europu i prihvatiti način života koji je bio manje pustinjački. Kroz povijest je bilo više nastojanja oko obnove izvornog pustinjaštva u otvorenosti i prilagodljivosti potrebama vremena. To se i danas nastavlja. Tko prihvaća izvornu karmelsku duhovnost izuzetno vrjednuje pustinjački naglasak, samo što se on živi u različitom intenzitetu: netko je pozvan na više dijeljenja plodova pustinje s drugima, bilo u zajednici, bilo izvan nje, a netko na veću skrovitost – do te mjere da bude pozvan na posvemašnju osamu.

Što se tiče teme strogosti, jako je važno istaknuti da je ona relativan pojam. Za nekoga tko nije okusio hranjivost orahove jezgre ili možda ni ne zna da orah ima jezgru, orah će mu sa svojom ljuskom  izgledati samo tvrd i odbojan, dok će onaj tko orah poznaje iznutra na ljusku gledati kao na potrebnu zaštitu za plod i fokus mu ne će biti na njoj. Tako je i sa strogošću kad je u pitanju pustinjaštvo. Ona je samo ljuska koja čuva plod intimnosti s Bogom. Vjerodostojni pustinjak svoju osamu, šutnju i siromaštvo živi radosno. Križ odricanja nije mu gorak, nego mu je pomoć da bude jači u duhovnom boju i da ostane u prisnosti s Bogom ljubavi. Pustinjak nije neki superman, asketski atletičar koji čini izvanredne podvige. Njegovo junaštvo je u odlučnom prianjanju uz Boga po vjeri, nadi i ljubavi, što  mu omogućuju nadvladati sve kušnje.

U tom smislu kršćansko pustinjaštvo ne možemo svesti na romantiku, bajkovitost ili na njega projicirati svjetovno shvaćanje pojma pustinjak. Za razliku od svjetovnog shvaćanja tog pojma cilj pustinjačkog poziva u Crkvi nije samoća kao takva: ona je samo sredstvo, u mjeri u kojoj pojedini pustinjak to duhovno razluči, koje Bog daje da bi se dostigli duhovni ciljevi koje Crkva stavlja na srce svim vjernicima. Pustinjak ne ostavlja svijet zato da ga ostavi, nego da pronađe ono što mu je svijet priječio pronaći.

– Kako bi vi odredili ono najvrjednije u pustinjačkom pozivu, onu njegovu duhovnu bit? Kako možemo pojasniti odnos između te biti i fizičkog osamljivanja pojedinca, imajući u vidu kako često ističemo da je kršćanstvo vjera zajednice, „communia“.

Sveti Ivan od Križa koji je iznimno volio boraviti nasamo s Bogom ustvrdio je da je malko čiste ljubavi pred Bogom dragocjenije i za Crkvu korisnije nego sva druga djela zajedno, makar se sastojala u velikom služenju Bogu (Duhovni spjev, 19,2). Takva čista ljubav koja proizlazi iz sjedinjenja s Bogom je skriveni biser pustinjaštva, ono najvrjednije u pustinjačkom pozivu. Tom cilju su podvrgnute sve druge sastavnice pustinjaštva kao što je osama, život na margini, duhovni boj, šutnja i pročišćenje.

Budući da ljubav traži zajedništvo logično je pitati se kako će pustinjak živjeti ljubav, kad u njegovoj blizini nema bližnjih ili su vrlo malo prisutni. No već u ovakvom postavljanju pitanja moramo bdjeti da zajedništvo ne svedemo na njegov izvanjski izražaj i na izvanjsko mjerenje njegove količine. Važnije je da bližnjem dam malo čiste ljubavi, nego puno poluljubavi. K tome ljubav se ne daje samo fizičkom blizinom. Crkva je živi duhovni organizam u kojemu jedni drugima pomažemo ili odmažemo i onda kad smo fizički udaljeniji jedni od drugih. Tek u vječnosti ćemo u istini vidjeti koliko nam je tko od braće i sestara pomogao svojim molitvama i dragovoljno prikazanom žrtvom, a da ga možda u ovom svijetu nikad nismo ni upoznali. Istinskom pustinjačkom pozivu u Katoličkoj Crkvi stran je bilo kakav oblik bijega od crkvenog zajedništva. Naprotiv, pustinjačka karizma ponizno služi Crkvi, pokazujući da je biti važnije od činiti. To je upravo u skladu s onim što je naglasio papa Benedikt XVI. govoreći o potrebi molitve naspram površnog aktivizma: „Došao je trenutak da se ponovno potvrdi važnost molitve nasuprot aktivizmu i rastućem sekularizmu mnogih kršćana koji se posvećuju karitativnom radu” (Deus caritas est, 37).

Pustinjak nije otuđen niti od svijeta. On svijet donosi Bogu, u solidarnosti s njegovim stanjem, uzvraćajući mu blagoslovom mira, mudroga savjeta, budnosti i svjesnosti. Možemo za primjer uzeti svetog Nikolu iz Flue koji je, premda živeći kao pustinjak, tako utjecao na stanje u svojoj domovini Švicarskoj da joj je pomogao potpuno izbjeći nepotrebne ratove te je stekao naslov „otac domovine”.

– Kako pustinjaci „rješavaju“ pitanje svog sakramentalnog života, pričesti i ispovijedi?

Za ravnotežu i plodnost pustinjačkog života jako je važno duhovno vodstvo. Od početaka pustinjaštva  u podržavanju duhovnog života pustinjaka bitnu su ulogu igrali duhovni očevi i majke. Tako se i danas od pustinjaka traži da imaju stalnog duhovnika i ispovjednika. Pustinjačka osama ne podrazumijeva uvijek i pod svaku cijenu geografsku izolaciju. Postoje pustinjaci koji svoju šutnju i povučenost žive u nekom skrovitom stanu velikoga grada. Spominjem to zato da se ne stekne dojam nedostupnosti koja bi priječila sakramentalni život. Kad je ipak riječ o fizičkoj nemogućnosti sudjelovanja na euharistiji biskup zna dati dozvolu za osobnu svetu pričest u okviru pustinjačkog slavlja službe riječi. Osobito je duhovno dragocjeno kad pustinjak ima dozvolu da u svome molitvenom prostoru ima Presveti oltarski sakrament. Euharistija se u pustinji slavi s osobitom dubinom. Ovdje mi dolaze asocijacije na djelo Teilharda de Chardina „Misa nad svijetom”.

– Karmel Božjeg milosrđa u kojem vi živite svojevrsna je kombinacija pustinjačkog i misionarskog poslanja. Možete li nam reći više o njemu?

Da, Bog je snažno progovorio kroz privlačnost radikalnije karmelske pustinje, ali podijeljene kroz zajednicu i uz specifičnu misiju. U središtu nutarnjeg života i navještaja je otajstvo Božjeg Milosrđa. Ima tek godina i pol dana kako se ova klica probija na otoku Koločepu, nakon više godina aktivnijeg stila karmelskog života. Pustinjačko-misionarski Karmel Božjeg Milosrđa podrazumijeva nastajanje u dvije grane: sestre i braću, ali se ne radi o mješovitom životu. Dakle, ne radi se o muško-ženskoj pustinji, nego o muškoj pustinji i ženskoj pustinji koje se uzajamno duhovno i strukturalno podržavaju kroz zajedništvo u nekim molitvenim činima, misiji, razlučivanju i izricanju karizme. Na tom putu je i sestra Maja Pavla Bašić. Osjećamo da se karizma postupno obistinjuje. Pravni okvir ulazi u tzv. nove oblike posvećenog života.

Doživljavam ovaj put kao lijepo Božje iznenađenje za svoj život. Početni uvjeti su provizorni i skromni, puno je toga „u radovima” i postupno se razotkriva, ali je prisutna temeljna jasnoća vizije i snažno je iskustvo Božje blizine i providnosti. Kad čovjek gleda besplatnost Božjeg Milosrđa otkriva da je najljepši način gledanja na život upravo besplatnost. U tom smislu baš otkrivamo radost besplatnosti: i kad dijelimo ono što jesmo i imamo i kad nam Bog preko ljudi pomogne u onome što za Njega nastojimo činiti. Bog nas okružuje mnogim dobrim ljudima koji prepoznaju blagoslov u ovoj karizmi. Prva nam je misija moliti za proslavu Božjeg Milosrđa u Crkvi, Domovini, svim dušama.  Osobito su nam na srcu mladi. Prošlo ih je već puno kroz iskustvo boravka u pustinji, zbog duhovne obnove ili razlučivanja poziva. U nekima je želja da uskoro za stalno dođu u pustinju, neki bi htjeli kao laici uzimati udjela u karizmi.

Srž karizme je Isus u svojoj skrovitoj molitvi i prisnosti s Ocem u pustinji te u svom misionarskom izlaženju među narod koji je gladan Božje ljubavi. Zagledani u Njega pozvani smo povezivati osamu i misije i trudimo se otkrivati pravu mjeru odnosa između povučenog I tihog života u molitvi i radu i dijeljenja plodova molitve s ljudima.

Radosni smo kad u našu pustinju možemo na nekoliko dana primiti ljude, mlade i odrasle, koji trebaju šutnju i molitvu, jednostavno podijeliti s njima Božje darove. Baš se prepoznaje potreba za takvim duhovnim iskustvom, a na našim prostorima nije lako dostupno. Uz to, osobitost naše misije je navještaj Božjega Milosrđa kroz razne načine promicanja duhovnog života i izričite iskorake nove evangelizacije (npr. ulična evangelizacija).

Premda naš put nije pustinjaštvo u punom smislu zahvalni smo što pustinjačka duhovnost kroz Karmel Božjeg Milosrđa dobiva više prostora na našim prostorima, gdje je poprilično nepoznata.

Goran Andrijanić | Bitno.net