Sablažnjiva figura?

Za vrijeme Pija XII. u maloj je Vatikanskoj Državi nastao nepisan zakon koji se prozvao “Canalijeva doktrina” (po kardinalu Nikoli Canaliju). Prema tom zakonu nitko nije smio biti prisutan za vrijeme papinih šetnji u Vatikanskim vrtovima. Za vrijeme jedne šetnje pape Ivana jedan ga protokolski službenik upozori, kako svaki njegov korak neprestano dalekozorima prate turisti s kupole Petrove crkve. Neka barem zabrani tu radoznalost gledatelja. Ali Papa će na to: “Pa neka gledaju! Valjda još vrijedim toliko da me netko pogleda… Ili sam možda ja sablažnjiva osoba?”

—

“Osjećam se kao kažnjeni sjemeništarac”

Ivan XXIII. nije mogao trpjeti samoću, posebno za vrijeme objeda. No protokol propisuje da Papa jede sam. Papa Roncalli nije se držao toga protokola i običaja te bi govorio: “Sam za stolom osjećam se kao kažnjeni sjemeništarac!”

—

Društvo debeljaka

Za vrijeme jedne korizme, dok ga je okruživalo mnoštvo, Papa primijeti jednoga svećenika na kome mu se zaustaviše oči. Pristupi mu bliže i reče: “Vidim, velečasni, da se ni Vi – što se tiče Vaše kružnice – ne šalite. Mi bismo dvojica mogli osnovati društvo debeljaka!”

—

Običan čovjek

Za prvih dana, kad je postao papa, jednom čuje udarce čekića. Stubištem unutra pope se do te buke.

– Je li dopušteno?

– Naprijed! – odgovori radnik koji je ostao pognut nad poslom.

Papa se približi i zapita što to radi. Zidar se okrene i vidjevši Papu baci se na koljena ne znajući što da reče:

– Sveti Oče, Sveti Oče!

– Bio sam u perivoju i vratio sam se iznenada. Smetam li u poslu?

Ostali radnici iz druge sobe zapitaše drugoga:

– S kim to govoriš?

– S Papom.

– Ma hajde tamo, ne šali se!

– Ma jest, Gospe sveta!

Papa, nalazeći se na pragu dviju soba, reče:

– Došao sam vidjeti što ste to preinačili. Sad ćemo se napiti kad smo se upoznali.

I poslavši radnika gore u odjeljenje da uzme jednu bocu od onih kućnih, napi se s radnicima.

—

Strpi se! Strpi!

Rogeru Schutzu, prioru zajednice u Taizeu, koji je Papi izrazio želju da vidi kako duh Rimske Crkve, u vanjskim vidicima postaje siromašniji i evanđeoskiji, Ivan XXIII. odgovori: “Strpi se! Strpi! Ne mogu ja učiniti sve najedanput!”

—

Nisam ljubomoran

Čim je otvorio Koncil, Ivan XXIII. primio je promatrače nekatolike. Prije nego im se obratio s toplim nagovorom, Papine je oči privukao habit braće iz Taizea. Starješina i njegov zamjenik glasovite zajednice bili su obučeni u bijeli habit – boja kad u koru mole. Papa koji ih je dobro poznavao, ali ih nikad nije vidio u takvoj nošnji u prethodnim audijencijama, primakne im se i očituje svoje iznenađenje. Dok su se oni opravdavali, Ivan XXIII. ih prekine: “Vi ste u bijelome kao i ja. Ali, vjerujte mi, nisam za to ljubomoran.” Promatrači su bili naročito ganuti time što je Papa sjeo na sjedalicu u istoj razini s njima, a ne na povišeni pripremljeni tron. Pokaza se jednak brat s braćom.

—

Sovjetski ambasador

Na račun svoga povećeg trbuha Nuncij je znao sam zbijati šale. Na jednom diplomatskom primanju u Parizu sastao se slučajno licem u lice s ruskim ambasadorom Bogomolovom, koji se držao ravnodušno i hladno. Nato će mu nuncij Roncalli: “Koliko god naša uvjerenja bila suprotna, mi ipak imamo nešto zajedničko. Bogomolov ga nepovjerljivo gledao ne znajući što misli. Nato će Nuncij ljubazno:”Obojica smo približne težine i prilično okrugli!” Bogomolov se razvedri i cijelu je večer proveo u razgovoru s papinskim nuncijem.

—

Jabuka

Apostolski nuncij u Parizu jednom je za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do odlične gospođe, previše razgoljene. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: “Molim, gospođo, izvolite uzeti. No, Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku.”

—

Konklave

Prolazeći rimskim ulicama za konklave, čuo je ovu riječ jedne žene, kojoj je upala u oči Roncallijeva tjelesna punoća:

“Bože moj, što je debeo!”

Kardinal se okrene i reče joj:

“Gospođo draga, konklave nisu natjecanje za ljepotu!”

—

Poglavarica Duha Svetoga

Za vrijeme jedne audijencije predstavila mu se neka časna majka s nekoliko sestara i to ovako:

“Svetosti, ja sam poglavarica Duha Svetoga.”

(mislila je Reda Duha Svetoga)

Papa joj se Ivan XXIII. slatko nasmiješi i ovako našali:

“Blago Vama, časna majko, a ja sam samo sluga Duha Svetoga!”

—

Evine kćeri

Jednom prilikom primio je Ivan XXIII. veliku skupinu djevojaka, članica Katoličke akcije. U dvorani je stalno žamor. Na to će Papa smiješeći se:

“Vidi se da su ovdje mnoge dobre kćeri Evine. Ja ću pokušati povisiti glas, pa ako već jednom ne prestanete žamoriti, bit ću prisiljen da vam podijelim blagoslov i povučem se u svoje odaje.” U isti čas u dvorani nasta grobna tišina.

—

Ah, Jacqueline!

Koji čas prije nego će primiti u audijenciju predsjednika Kennedyja s njegovom suprugom, Papa zapita monsinjora za protokol, s ozbiljnim izgledom: “Kako imam osloviti predsjednikovu ženu?

“Sveti Oče”, odgovori monsinjor, “recite joj: Madame Kennedy ili Madame!…”

“Ah!”, uzdahne gotovo nečujno Papa izgledajući zamišljen. Kad u to ulazeći u dvoranu za audijencije Kennedy s Jacqueline da se predstave, a on spontano raširi ruke i s velikim osmijehom klikne:

“Ah, Jacqueline!”

I cijela je Amerika odobrila ovu dražesnu Papinu dobroćudnost. A za Jacqueline to je bila jedna od najvećih njezinih životnih radosti.

—

Mali Tomica

Ivan XXIII. naredio je odmah poslije izbora za Papu da prostrani vatikanski vrtovi budu otvoreni, da svatko može doći u njih.

Jednog dana Papa je tamo sreo dvojicu mališana. Manji je držao za ruku starijeg. Papa prijateljski upita malog:

– Kako se zoveš?

– Ja sam Tomica.

– A znaš li ti tko sam ja?

– Ne znam. Ovaj Josip ovdje veli da si ti Papa.

– Ja to i jesam, stvarno. Zar ti to ne vjeruješ?

– Onda mi pokaži svoje ključeve neba.

—

Noć

Ciljajući na svoja česta izlaženje iz Vatikana, šaleći se reče: “Vele da prečesto izlazim danju. Dobro, onda ću izlaziti noću.”

—

Konji i magarci

U svojoj velikoj skromnosti, mons. Roncalli nije mogao vjerovati da je on dostojan položaja tolike važnosti, a koji je tražio vrlo vještu diplomatsku mudrost, kao što je to apostolska nuncijatura u Francuskoj tek što je oslobođena. Stoga, pišući bergamskom biskupu, sjetio se primjenjujući ga samom sebi, stiha Merlina Cocaija: “Gdje nema konja, kaskaju magarci.”

—

Budala

Monsinjor Roncalli, nuncij u Turskoj, stvarno nije imao volje da ide u Pariz. Osjećao se nedostojnim te teške misije. Kad je doznao za to imenovanje, pođe zlovoljan u Rim. Budući da su se u Vatikanu čudili njegovu slabom zanosu, izjavi bez komplimenta: “Koja me budala šalje tamo?”

No kako se posramio kad je doznao da je ta “Budala” osobno bio Pio XII.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru bitnih informacija – klikni like[/facebook]

Izvor: Bogoslovno sjemenište Ivan Pavao II.