Slučaj svećenika koji je za još neutvrđeni, ali svakako značajan, iznos kuna ili eura kupio Mercedes E klase još jedanput je gurnuo u javnost priču koju smo toliko puta čuli: onu o dosljednosti življenja kršćanskog poziva. Odmah na početku ću reći da se u ovome se tekstu ne želim baviti konkretnim svećenikovim činom. To prepuštam njegovoj savjesti. Ono što će nas ovdje u prvom redu zanimati jest okretanje fokusa od svećenika prema onima koji donose sudove o ovom i sličnim slučajevima.

A ‘sudaca’ ima u širokome rasponu: od onih koji redovito jedva dočekaju bilo kakvu priliku da prigovore Crkvi, prije nego što uopće tekst pročitaju do kraja, do onih koji će bezuvjetno braniti potez crkvene osobe, samo zato što su članovi iste zajednice.

U svakom slučaju, sama učestalost ovakvih rasprava znak je da postupci pojedinih istaknutih crkvenih predstavnika (što su svakako svećenici) nailaze na povećan interes značajnog dijela javnosti. No je li to nužno loš znak?

Ja tvrdim da nije. Iako, kako rekoh, postoji mnogo onih koji će u takvim slučajevima primarno tražiti priliku da kritiziraju Crkvu, postoje i oni koji se, opravdano ili ne, iskreno razočaraju kada utvrde da ponašanje pojedinaca značajno odudara od evanđeoskog ideala. To pak znači da ljudi još uvijek od Crkve, ili od vjernika, nešto očekuju. I imaju na to pravo. Onoga dana kada svima bude svejedno kako se pojedini katolici ponašaju, značit će da se na Crkvu gleda samo kao na još jednu ‘udrugu građana’ od koje je iluzorno bilo što očekivati i koja nas ničime više ne može iznenaditi. Drugim riječima, kritika upućena vjerniku ponekad je kompliment Crkvi.

Zbog istog ovog razloga smatram stav onih koji u baš svakoj situaciji kažu „pa zašto taj crkveni predstavnik ne bi smio napraviti ovo ili ono“, opasnošću. Iako se na prvi pogled može činiti da se takvim postavljanjem brani dostojanstvo Crkve, ako malo zagrebemo ispod površine možemo utvrditi da je to često odraz ideje kako od vjernika ne treba očekivati ništa više nego od nevjernika. Takvim braniteljima činjenica dostojanstva kršćanskog poziva, čini se, više ne znači da je čovjek pozvan na savršeniji život. A pozvan je, jer je kao vjernik više primio. U obrazloženju ovoga ne trebamo ići dalje od poznatih tekstova iz Svetog pisma kojih se zasigurno većina nas može lagano sjetiti.

Ipak, valja reći kako među kritičarima nije neuobičajeno naići na slučajeve značajnog pretjerivanja. Tako se ponekad događa da se pojedinim vjernicima dodjeljuje status „licemjera“ ako naprave bilo kakvu omašku u življenju strogog kršćanskog ideala. Tada osoba, nezadovoljna kako se pojedini katolik ponio, svoje nezadovoljstvo obično protegne na sve katolike općenito. Koliko smo puta mogli čuti rečenice poput „U ovoj je zemlji navodno 86% katolika, ali zapravo ih je manje od 1%, sve ostalo su licemjeri.“

No ne brzajmo. Hajdemo ipak dopustiti da uistinu postoje ljudi s tako strogim pogledom na stvarnost kojeg dosljedno primjenjuju. Sportskim rječnikom rečeno: sudac može biti pošten i ako je strog u slučaju da primjenjuje iste kriterije na sve sudionike igre. Ali ako bismo taj strogi kriterij protegnuli i na ostala društvene skupine, došli bismo do vrlo poražavajućih zaključaka.

Primjerice, ako bismo pod kategoriju „studenata“ naveli samo one koji svakodnevno pohađaju predavanja i redovito ponavljaju gradivo, mogli bismo reći da je u ovoj zemlji samo nekoliko posto od ukupnog broja studenata. Ali nikada ne čujemo takvo što. Ili, ako bismo status „vozača“ dodijelili samo onima koji nikada ne prijeđu ograničenje brzine, nikada ne parkiraju izvan za to predviđenih mjesta, ili, ne daj Bože, samo onima kojima ne trebaju tri sekunde da krenu kada se na semaforu upali zeleno svjetlo, ulice bi vrlo brzo postale puste. Slične primjere mogli bismo, dakako, mogli pronaći za bilo koju aktivnost, i teško da bismo i u kojoj kategoriji pronašli tako nenadmašivo visoke kriterije kakve pojedinci postavljaju kako bi nekome dodijelili „čin“ vjernika katolika.

I to nije čudno, jer ljude na dubljoj, osobnoj, razini ne dotiču kriteriji dobrog studenta, dobrog vozača…, ali kriterij dobrog vjernika dotiče apsolutno svakoga na svakodnevnoj razini. Razlog je sljedeći. Vjernik je u Hrvatskoj u velikoj većini slučajeva pripadnik Katoličke Crkve. Katolička Crkva je pak ona koja tisućljećima naučava određeni moralni nauk. Onaj nauk koji progovara (da ne kažem prigovara) savjestima mnogih ljudi koliko god oni uvjeravali sebe i nas da na njega ne obraćaju pažnju. (Zapravo, samim time što neprestano govore o tome demantiraju same sebe). Borba protiv Crkve, stoga, u brojnim slučajevima nije ništa drugo nego borba protiv vlastite savjesti, i upravo zato je često tako ogorčena i tako paradoksalna. Zato se silno želi dokazati da Crkvene uredbe nitko ne živi, čime bi se pokazalo kako su čovjeku protunaravne, a time i neobvezujuće.

Engleski pjesnik T.S. Eliot napisao je vrlo pronicljive stihove o tom pokušaju bijega čovjeka od samoga sebe kroz obračun s Crkvom, koji očito nije novost našega vremena, nego nešto što već stoljećima postoji:

„Zašto bi ljudi voljeli Crkvu? Zašto bi voljeli njezine zakone?
Ona im govori o Životu i Smrti, i o svemu onome što bi zaboravili.
Ona je nježna gdje bi oni bili grubi, i gruba gdje bi oni htjeli biti mekani.
Ona im govori o Zlu i Grijehu, i ostalim neugodnim činjenicama.
Oni stalno pokušavaju pobjeći
Od tame koja je u njima
Sanjajući o sustavima toliko savršenim da nitko neće trebati biti dobar.“

Ipak, bilo bi posve pogrešno da mi kao vjernici na temelju toga preuzmemo ulogu žrtve i zaključimo da je potpuno nebitno kako će ljudi na nas gledati. Kristova prispodoba o žitu i kukolju vrijedi i ovdje, i tko smo mi da cijelo polje „kritičara“ proglašavamo kukoljem. Dobar primjer u ovom smislu daje nam papa Franjo za kojega je očito da mu je stalo do načina na koji svijet gleda na njega kao crkvenog poglavara, između ostalog, upravo izborom automobila.

No, s odabirom automobila je, čini se, uvijek netko nezadovoljan. Jednom prilikom sam čuo komentar kako Papa svojim inzistiranjem da se vozi u jeftinijim automobilima samo radi veće financijske troškove jer time komplicira posao za osiguranje. S obzirom na to da se ne razumijem u pitanja troškova osiguranja, pretpostavit ću da je to promišljanje točno, ali to još uvijek ne čini Papin odabir besmislenim. Jer ako ćemo kao vjernici opravdavati trošenje novaca kako bi crkve odisale dojmom o Božjoj veličini, je li besmisleno potrošiti zanemarivi djelić toga iznosa kako bi se poslala poruka o Kristovoj skromnosti. Na kraju krajeva, i postavljanje lijepo uređenih jaslica koje su simbol Božje poniznosti nešto košta. Možemo, prema tome, zaključiti kako u temelju promišljanja o trošenju novca nije nužno presudan iznos, nego služimo li se novcem kako bismo prenijeli bit evanđeoske poruke. Taj je trošak, možemo reći, gotovo uvijek opravdan.

Ivo Džeba | Bitno.net