Svaki kršćanin pun ljubavi prema Bogu razgranato je stablo o kojemu govori pripjevni psalam današnje svete mise i lišće mu nikada ne otpada. Sam Krist daje mu život. Ali ako kršćanin dopusti da mu srce postane malograđanski uskogrudno i da ostane bez zanosa i ohladi se ljubav, pogodit će ga teška unutarnja bolest koja će učiniti da bude “pljeva što je vjetar raznosi”. To je mlakost koja čini život ravnodušnim i bez smisla, iako se izvana može činiti kao da se ništa nije promijenilo.

Zbog našega zanemarivanja Kristov lik potamnjuje u razumu i srcu: ne vidimo ga i ne čujemo ga. U duši nastaje praznina koja se pokušava ispuniti drugim stvarima koje nisu Bog i koje ostavljaju nemir; posebna i karakteristična potištenost duha prožima cijeli pobožni život. Gube se zanos i veselje predanosti, a vjera se čini uspavanom, upravo zato što se ljubav ohladila.

Ako ikada uočimo da se naš duhovni život udaljava od Boga, moramo biti svjesni da, s prikladnim lijekovima, svaka bolest duše može biti izliječena, čak i bolesti ljubavi. Uvijek se može iznova otkriti skriveno blago, Krista, koji je jednom zauvijek dao našem životu smisao. Lakše je bolest liječiti u njezinu početku, ali uspijeva se i u naprednijem stupnju, kao u slučaju onoga gubavca o kojemu nam govori sveti Luka, koji je bio “pun gube”, teško bolestan. No jednoga dana odlučio se uistinu i ponizno približiti Kristu i pronašao je lijek.

Zaista možemo kazati Gospodinu u svojoj osobnoj molitvi: “Ostani s nama, jer duša nam je uronjena u tmine i samo si ti svjetlost, samo ti možeš umiriti ovu tjeskobu koja nas izjeda. Jer od svega što je lijepo i časno znamo što je najvažnije: imati uvijek tebe, Gospodine!”

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje)