OPREDJELJENJE ZA ŽIVOT

5 razloga zašto nisam pro-life

Priznajem da nisam bila u potpunosti pro-life. Da, išla sam na skupove, molila ispred klinika za abortus, branila svoja uvjerenja o abortusu (većinom na internetu) kad god sam stigla… No čini li me to u potpunosti opredijeljenom za život? Ne!

Foto: Shutterstock.com, zašto nisam pro-life

Foto: Shutterstock.com

Prije nekoliko mjeseci na Twitteru sam napravila katolički profil i s vremenom me je počeo slijediti velik broj ljudi. Budući da je račun bio anoniman, mogla sam objavljivati sadržaj kakav je meni odgovarao. Kako je rastao broj sljedbenika, tako je rastao i broj neprijatelja. Moj inbox je iznenada bio ispunjen porukama onih koji su mi prigovarali o mojoj vjeri, idealima i moralu. Velik dio poruka ignorirala sam kada bih shvatila da nema smisla ulaziti u rasprave koje neće uroditi plodom. Osim toga, prije nekoliko tjedana progovorila sam o temi abortusa nakon čega sam primila stotine poruka koje su ponavljale meni već dobro poznate teze. Sve sam ih pročitala. Razmišljanje o porukama koje sam primila dovelo me je i do par nesanih noći.

Zahvaljujući tim porukama shvatila sam da nisam za život (“pro-life”) i da će se većina vas složiti sa mnom. Prije nego što prestanete čitati i nazovete moju majku da joj kažete kako me je fakultet promijenio ili da ne možete vjerovati da sam katolik i nisam pro-life (jer niste pročitali cijeli članak i čitanje je pretežak zadatak za našu generaciju), znajte da sam 100% protiv abortusa i da nisam pro-choice. Moje shvaćanje riječi “pro-life” se promijenilo jer sam shvatila da mi nedostaje ljubavi za pojedine segmente života.

Svrha je ovog članka ukazati da ako je netko protiv abortusa i eutanazije te ne želi smrt čovjeku “jer je ljudski život poseban i samo ga Bog može oduzeti”, ne znači nužno da je on pro-life. Iako su takvi pojedinci prema društvenim standardima pro-life, postavlja se pitanje jesu li oni pro-life prema Božjim standardima? To je kao da sebe nazivate katolicima jer su vaši roditelji katolici te su vam naredili da primite sakrament pričesti i krizme. Tehnički ste katolik, ali budući da ne prakticirate svoju vjeru (slobodno i svjesno), ne možete se nazivati katolicima u punom smislu riječi. Prema tome, priznajem da nisam bila u potpunosti pro-life. Da, išla sam na skupove, molila ispred klinika za abortus, branila svoja uvjerenja o abortusu (većinom na internetu) kad god sam stigla… No čini li me to u potpunosti opredijeljenom za život? Ne!

Naše društvo i Crkva pretežito stavljaju naglasak na spašavanje nerođene djece (što je od iznimne važnosti) i sprječavanje eutanazije (što je također od iznimne važnosti), no zaboravljaju bitan dio načela: “Poštuj život od začeća do prirodne smrti”. U toj rečenici riječ “do” predstavlja sve one ljude koji žive između kolijevke i groba. Problem nastaje kada zaboravimo na njih i fokusiramo se na krajnje točke. Obzirni smo i pažljivi kada su u pitanju te dvije ranjive skupine, no prečesto zaboravljamo pomoći onima koji se nalaze između kolijevke i groba. Moramo se prisjetiti da smo dužni pomoći ljudima od njihova rođenja pa sve do njihovih posljednjih dana života kada su možda preslabi da nas nazovu.

Razloge zbog kojih sebe ne smatram osobom koja zagovara život navela sam niže u tekstu. Osjećam se pozvanom – i pozivam vas – da djelujete onako kako propovijedate. Ovo je poziv svima onima koji bi htjeli stati u obranu života: ohrabrite se i djelujte.

1. Ne pomažem dovoljno majkama nakon rođenja njihova djeteta

Foto: Shutterstock.com, zašto nisam pro-life

Foto: Shutterstock.com

Bilo da je riječ o planiranoj ili neplaniranoj trudnoći, prvi u redu za davanje čestitki i potpore budućoj majci su pro-liferi. Obećavaju svoju pomoć i uvjeravaju majku da zadrži dijete ili da ga da na usvajanje. Kada se dijete rodi ljudi i dalje pružaju potporu, Crkva donira pelene i ostale potrepštine za dijete. No što dalje? Kada dijete napuni godinu dana – majka nema više potporu sustava. Često se susrećemo s predrasudama o tinejdžerskim trudnoćama, no ne shvaćamo da su te djevojke svojom trudnoćom odabrale zaštititi život. S druge strane, mnogo je djevojaka koje izbjegnu predrasude jer su “imale sreće” i nisu ostale trudne ili su odabrale abortus.

Kako napredovati: Predložimo majkama da im čuvamo djecu kako bi se one mogle malo odmoriti. Podržimo ih nakon rođenja njihova djeteta. Ne zaboravimo na njih. Ne budimo puni predrasuda kada susretnemo trudnu djevojku, već puni radosti i čestitajmo joj.

2. Nisam dovoljno aktivna u borbi protiv samoubojstva

Foto: Shutterstock.com,zašto nisam pro-life

Foto: Shutterstock.com

Jeste li znali da 20 milijuna ljudi godišnje pokuša izvršiti samoubojstvo? Ovo je problem o kojem nitko ne priča. To može biti vaš sin, prijatelj, kolega ili susjed. Mi ne znamo s čime se ljudi u svom životu bore. Zašto ovom pitanju ne posvetimo više pažnje? Zašto u školama i crkvama ne postoje programi protiv samoubojstva ili marševi poput onih protiv abortusa? Moramo tim ljudima dati do znanja da se isplati živjeti i da svatko od nas ima svoje poslanje u životu. Život je ispunjen patnjom, ali svatko može iskoristiti tu patnju kako bi stvorio nešto prekrasno.

Ovo je problem o kojem moramo govoriti više – mi smo generacija koja je pozvana na to. Na svijetu se godišnje napravi 42 milijuna abortusa – imamo priliku spasiti toliko ljudi razvijajući programe, pokušavajući razumjeti ljude koji pate, pružajući im ljubav i potporu.

Kako napredovati: Volontiraj na savjetodavnoj liniji za prevenciju samoubojstva, razgovaraj s prijateljima koji se bore s mentalnom bolešću i teškim situacijama. Budimo im podrška. Budimo također podrška obiteljima koje su izgubile svoje voljene zbog samoubojstva. Težak je to gubitak, zbog predrasuda prema samoubojicama kao onima koji su sebični i koji druge ostavljaju u boli i tuzi – no to nije istina. Većina ljudi koja počini samoubojstvo nalazi se u teškim patnjama te se jednostavno žele osloboditi patnje. Moramo potražiti rješenja i pomoći jedni drugima. Pokrenimo marševe protiv samoubojstva za ove ljude. Želim vidjeti promjenu – trebamo biti promjena.

3. Ne pomažem dovoljno osobama s poteškoćama u razvoju

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Volim i poštujem ljude koji su drugačiji od mene, no je li to dovoljno? Toliko se puta osjećamo tužno kada vidimo osobe s poteškoćama u razvoju te se prema njima postavljamo drugačije. Istina je da takve osobe zaslužuju dodatnu podršku jer ponekad imaju poteškoća u obavljanju svakodnevnih poslova, no to ne znači da se prema njima u svakodnevnoj komunikaciji trebamo odnositi drugačije. Osjećam da ne činimo dovoljno na ovom području. Često ih se bojimo pogledati jer mislimo kako će oni misliti da ih osuđujemo. U redu je gledati. U redu im je pristupiti i pitati ih kako su i što rade. U redu je sprijateljiti se s njima. Ne budimo preplašeni.

Kako napredovati: Prestanimo govoriti: “Nije bitno je li curica ili dječak – glavno da je zdravo.” Time govorimo da je djetetov život manje vrijedan ako dijete nije zdravo. Roditelji djece s poteškoćama u razvoju reći će da je takvo dijete uljepšalo njihove živote. Kada pristupate osobama s poteškoćama u razvoju, nemojte samo “tupo” gledati u njih – razgovarajte s njima, postavljajte im pitanja. Većina njih može samostalno odgovarati. Ako ne odgovaraju, vi i dalje priznajte da su takve osobe slične vama – da zaslužuju ljubav, brigu i imaju pravo zabavljati se. Ponudimo se za pratnju takvoj djeci kako bismo zajedno mogli otići u trgovinu ili u kino pogledati film. Postanimo njihovi prijatelji. Možemo mnogo toga od njih naučiti.

4. Ne mislim na zatvorenike i ne molim se za njih

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

U zatvorima SAD-a trenutno boravi 2.2 milijuna ljudi. Iako su većinom svi zaslužili biti kažnjeni, oni su također zaslužili imati nekoga tko će misliti na njih i moliti za njih. Često zaboravljamo da ti ljudi postoje. Iako su počinili strašne stvari, njihovi su životi i dalje dragocjeni. Pozvani smo ustati protiv smrtne kazne. Pozvani smo moliti za njih jer su naša braća i sestre. Mnogi zatvorenici su pogrešno osuđeni.

Kako napredovati: Moramo moliti za obraćenje njihovih duša. “Posvojimo” zatvorenika i šaljimo im pisma. Oni zaslužuju povremeno popričati s nekim. Ako je moguće, volontirajmo u zatvoru. Sigurna sam da većina tih ljudi nije čula za Njega. Postanimo svjesni da unatoč njihovim lošim djelima, Bog im oprašta i voli ih – jednako kako voli i ljubi mene i tebe.

5. Ne posjećujem dovoljno svoju baku i djeda

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Koliko nas je sagriješilo na ovom području? U davnim danima prema starcima se odnosilo s poštovanjem, a danas ih se šalje u staračke domove i zaboravlja na njih. Oni su odgajali djecu, imali uzbudljive živote, naporno radili i pridonosili društvu, a danas nemaju koga da ih posjeti u staračkim domovima. Često zaboravljamo na svoju baku i djeda te žalimo što ih nismo posjetili prije njihove smrti. Moja je baka bolesna i ne posjećujem je dovoljno. To ne iziskuje mnogo napora, ali ja radije izabirem ostati doma i gledati televiziju. Iskoristimo vrijeme koje bismo inače potrošili na igrice i filmove i posjetimo naše bake i djedove i popričajmo s njima.

Kako napredovati: Posjeti svoju baku i djeda! Nazovi ih ili im pošalji pismo. Volontiraj u staračkom domu, razgovaraj s ljudima i uči od njih. Prije svega, budimo strpljivi s njima. Naučimo ih kako da se koriste iPadom ili nekim drugim proizvodima moderne tehnologije. Oni nisu imali iste privilegije kao i mi dok su odrastali, stoga smo često nestrpljivi s njima. To nije u redu, budimo strpljivi.

I dalje ću sebe nazivati pro-lifericom jer ne želim zbuniti društvo oko sebe. No nastojat ću postati pro-life i u praksi, jer želim u potpunosti naviještati smisao ovog pokreta. I ti bi trebao učiniti isto.

Stephanie Lobo | theodysseyonline.com

Prijevod: Nenad Palac | Bitno.net

Objavljeno: 23. veljače 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi