U svakodnevnom životu katolici se često susreću s različitim neutemeljenim stajalištima vezanim uz svoju vjeru. Neka stajališta se učestalo ponavljaju te postoji opasnost da se prihvate zdravo za gotovo. Ovo su 12 najčešćih zabluda koje bi svakog katolika trebale potaknuti na svjedočenje svoje vjere:

1. ”Ne postoji apsolutna istina. Ono što je istina za tebe nije nužno i za mene”

Ljudi često koriste ovaj argument kad se ne slažu s nekom izjavom jer nemaju drugi način kako bi podržali vlastiti stav. Uostalom, ako ništa nije istinito za sve, onda mogu vjerovati što god žele i ništa ne može promijeniti njihovo mišljenje.

No, pogledajmo ponovno izjavu: ”Ne postoji apsolutna istina”. Nije li ta izjava sama po sebi apsolutna? Drugim riječima, ona je isključiva.

Ako bi vam netko rekao: ”Ne postoji apsolutna istina”, i vi biste ga udarili u trbuh, vjerojatno bi mu zasmetalo. No, po njegovu uvjerenju, trebao bi prihvatiti činjenicu da iako je udaranje u trbuh za njega neprihvatljivo, možda nije neprihvatljivo i za vas.

Najvjerojatnije će zatim ispraviti prvotnu izjavu i reći: ”Sve dok ne nanosiš bol drugima, slobodan si činiti i misliti što želiš”, no ovo je neosnovana tvrdnja (kao i svaka druga apsolutna tvrdnja). Tko kaže da ne mogu nanijeti bol drugima? Što se podrazumijeva pod ”bol”? Odakle dolazi ovo pravilo?

”Ne čini zlo” je samo po sebi poziv na nešto veće – neka vrsta univerzalnog dostojanstva ljudske osobe. Ali opet, postavlja se pitanje, odakle ovo dostojanstvo dolazi?

Što dublje kopamo po ovim pitanjima, bliže dolazimo do shvaćanja da naša poimanja ispravnog i istinitog nisu proizvoljna već su utemeljena na jednoj većoj, univerzalnoj istini koja se nalazi izvan nas samih, istini koja je zapisana u samoj naravi našeg bića. Ne moramo je poznavati u potpunosti, no nemoguće je poreći da ova istina postoji.

2. ”Kršćanstvo nije bolje od ijedne druge religije. Sve religije vode k Bogu.”

Ovu tvrdnju često imamo prilike čuti, i nažalost, osobe koje ovo tvrde najčešće su i sami kršćani (ili se barem tako deklariraju). No, odgovori vezani uz ovo stajalište su prilično jednostavni. Kršćanstvo čini niz tvrdnji o Bogu i čovjeku: da je Isus iz Nazareta bio sam Bog i da je umro i uskrsnuo – sve to kako bismo mi  bili oslobođeni grijeha.

Dakle, ako je kršćanstvo istinito, onda ono govori ključnu istinu svijetu: istinu koje sve ostale religije odbijaju. To samo po sebi čini kršćanstvo jedinstvenim. Podsjetimo se na Isusove riječi u Ivanovu evanđelju: ”Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.” (Iv 14,6)

U kršćanstvu imamo punu Božju objavu čovječanstvu. Istina je da sve religije posjeduju dijelove istine – količina varira s religijom. Ipak, ako iskreno želimo slijediti i štovati Boga, ne bismo li to trebali činiti na način koji nam je On propisao? Ako je Isus doista Bog, onda jedino kršćanstvo sadrži puninu ove istine.

3. ”Stari i Novi zavjet proturječe jedan drugome na brojnim mjestima. Ako je svemogući Bog nadahnuo Bibliju, On nikada ne bi dopustio takve pogreške.”

Oni koji ovo tvrde zasigurno ne čitaju različite knjige Biblije u skladu sa žanrom u kojem su napisane. Biblija je zbirka od nekoliko vrsta djela – povijest, teologija, poezija, apokaliptični materijal… Ako pokušamo čitati ove knjige na isti način na koji pristupamo običnim novinama, bit će nam mnogo toga nejasno.

Uzmimo za primjer samo jednu od navodnih kontradikcija koje zagovornici ove tvrdnje navode: ”Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.” (Prop 1,4) nasuprot ”Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti.” (2Pt 3, 10)

Dakle, Stari zavjet tvrdi da će Zemlja trajati dovijeka, dok Novi kaže da će na kraju biti uništena. Kako uskladiti ove tvrdnje?  Zapravo, prilično je jednostavno, i zaključak polazi od razumijevanja žanra u kojem su ove dvije knjige napisane. Propovjednik, na primjer, suprotstavlja svjetovne i vjerske svjetonazore – i većina toga je napisana sa svjetovnog stajališta. Zato nalazimo rečenice poput ”Ali su gozbe radi zabave i vino uveseljava život, a novci pribavljaju sve.” (Prop 10,19) Međutim, na kraju knjige, pisac nam daje obrat, i govori nam: ”Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.” (Prop 12,13)

Ako se čitatelj zaustavi prije kraja, bit će zbunjen. Međutim, budući da je stajalište o vječnoj zemlji opovrgnuto u zadnjim rečenicama knjige, očito ne postoji kontradikcija s onim što je kasnije objavljeno u Novom zavjetu (i to je samo jedan od načina kako odgovoriti na to navodno protuslovlje).

Ostale ”kontradikcije” između Starog i Novog zavjeta mogu biti jednako razjašnjene. Gotovo svi kritičari koji se koriste ovakvim kontradikcijama brkaju kontekst, ignoriraju žanr i odbijaju prihvatiti razumno tumačenje.

4. ”Ne trebam ići u crkvu. Najvažnije je da sam dobra osoba.”

Ovaj argument se koristi često, i prilično je neiskren. Kad netko kaže da je on ”dobra osoba”, ono što zapravo misli jest da on ”nije loša osoba” – jer loši ljudi su oni koji ubijaju, siluju i kradu. No, većina ljudi ne treba uložiti mnogo truda kako bi izbjegla ove grijehe, i to je njihova misao vodilja: Želimo činiti najmanji napor koji je potreban kako bismo došli do cilja.

Međutim, postoji mnogo važniji razlog zašto katolici idu u crkvu. Misa je kamen temeljac našeg vjerskog života zbog onoga što leži u njenom srcu: Euharistija. To je izvor svega života za katolike, koji vjeruju da kruh i vino postaju pravo Tijelo i Krv Isusa Krista. To nije samo simbol Boga, već nam se Bog fizički objavio na način na koji to inače ne doživljavamo kroz osobnu molitvu.

Isus je rekao: ”Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” (Iv 6, 53-54).

Mi poštujemo Isusove zapovijedi uzdajući se u to obećanje svaki put kad idemo na misu. Štoviše, Euharistija – zajedno sa svim ostalim sakramentima – je dostupna samo onima u Crkvi. Kao članovi Crkve, Kristovog vidljiva tijela ovdje na Zemlji, naši su životi intimno povezani sa životima drugih u toj Crkvi. Naš osobni odnos s Bogom je od životne važnosti, ali mi također imamo odgovornost živjeti kao vjerni članovi Kristova tijela. Nije dovoljno samo biti  ”dobra osoba”.

5. ”Ne trebaš priznati svoje grijehe svećeniku. Možeš ih ispovjediti direktno Bogu.”

Sakrament ispovijedi je s nama od početka, došao nam je od riječi samog Isusa Krista: ”Isus im stoga ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas’. To rekavši, dahne u njih i kaže im: ”Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”  (Iv 20, 21-23)

Primijetite da Isus svojim apostolima daje vlast otpuštati grijehe. Naravno, oni ne bi znali koje grijehe oprostiti kad im se ne bi reklo o kojim se grijesima radi. Praksa ispovijedi je također zabilježena u Jakovljevoj poslanici:

”Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se. Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite!” (Jak 5, 14-16)

Zanimljivo je da nigdje ni Jakov (ni Isus) ne kažu da ispovijedamo grijehe samo Bogu. I nije teško razumjeti zašto. Kad griješimo, mi prekidamo naš odnos ne samo s Bogom, nego i s njegovim Tijelom, Crkvom (budući da su svi katolici povezani kao djeca zajedničkog Oca). Dakle, kad se ispričavamo, trebamo to učiniti svim uključenim dijelovima – Bogu i Crkvi.

Razmislite o tome na ovaj način. Zamislite da ulazite u trgovinu i ukradete nešto njihove robe. Kasnije, osjećate kajanje i žaljenje zbog tog grešnog čina. Sada, možete moliti Boga da vam oprosti jer ste prekršili Njegovu zapovijed. No, još je uvijek i druga strana uključena; morate vratiti ukradenu robu i nadoknaditi za učinjenu štetu.

Isto je s Crkvom. U ispovjedaonici, svećenik predstavlja Boga i Crkvu, jer smo sagriješili protiv oboje. A kada izgovara riječi odrješenja, naš oprost je potpun.

6. ”Da Crkva  uistinu slijedi Isusa, ona bi prodala svoje raskošne umjetnine, imovinu i građevine i dala novac siromašnima.”

Kada neki ljudi pomisle na Vatikan, odmah zamisle sliku bogatog kraljevstva, u kojem se nalazi veličanstvena palača za papu i zbirke neprocjenjivih umjetnina i rukotvorina.

No, istina je nešto sasvim drugačije. Iako su glavne građevine nazvane ”Vatikanskom palačom”, nisu izgrađene kako bi to bio raskošan papin stan. Ustvari, rezidencija je prilično malena. Veći dio Vatikana služi u svrhu umjetnosti i znanosti, Crkvene administracije i upravljanje Palače u cjelini. Priličan broj crkvenih i administrativnih djelatnika žive u Vatikanu s papom, čineći ga još više glavnim Crkvenim sjedištem.

Što se tiče impresivne zbirke umjetnina, koja je uistinu jedna od najboljih u svijetu, Vatikan je smatra ”nezamjenjivim blagom”, ali ne u novčanom smislu. Papa ne ”posjeduje” ova umjetnička djela i ne može ih prodati ni da hoće; oni su samo u brizi Svete stolice. Umjetnine čak ne pružaju Crkvi bogatstvo; zapravo, upravo je suprotno. Sveta stolica ulaže velik dio svojih prihoda u održavanje zbirke.

Istina je u tome da Stolica ima prilično malen financijski proračun. Pa zašto onda zadržati umjetnine? To seže do vjerovanja u poslanje Crkve kao civilizacijske sile u svijetu. Kao što su srednjovjekovni redovnici brižljivo prepisivali stare tekstove kako bi ih sačuvali za buduće generacije – tekstove koji bi inače bili zauvijek izgubljeni – tako Crkva nastavlja brinuti za umjetnine kako s vremenom ne bi bile zaboravljene. U današnjoj kulturi smrti u kojoj se pojam ”civilizacija” može koristiti samo za nešto manjkavo, civilizacijsko poslanje Crkve je jednako važno danas kao što je bilo i prije.

7. ”Razmišljati drugačije je zapravo pozitivna stvar. Svi bismo trebali biti otvoreni za nove ideje.”

Ovaj argument možete često čuti danas. Mnogi ljudi zagovaraju ideje koje su izvan okrilja katoličke vjere (žene svećenici, otvorenost za homoseksualnost itd.). te prozivaju Crkvu da je prestroga u svojim uvjerenjima jer ne želi isprobati ništa novo.

Istina je da puno ideja o reformi koje danas susrećemo nisu nove. Tu su već neko vrijeme i Crkva ih je već razmotrila. U stvari, Crkva je provela čitav svoj vijek pažljivo ispitujući ideje i utvrđujući koje su od njih u skladu s Božjim zakonom, a koje nisu. Odbacivala je herezu nakon hereze dok je pažljivo izgrađivala načela vjere. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi postojanje tisuća drugih kršćanskih crkava – sve su one imale ”nove ideje” za koje je Crkva zaključila da su izvan depozita vjere.

Crkva ima veliku odgovornost u zaštiti integriteta naše vjere. Nikad ne odbacuje ideje na nepromišljen način, kako tvrde neki neistomišljenici, već ima 2.000 godina molitve i učenja iza uvjerenja koja drži istinitima.

8. ”Pravilno protumačena, Biblija ne osuđuje homoseksualnost. Umjesto toga, ona se opire promiskuitetu – bilo homoseksualnom ili heteroseksualnom. Stoga, nemamo razloga suprotstavljati se homoseksualnim odnosima.”

S obzirom da pojam homoseksualnosti postiže sve veće prihvaćanje u našoj kulturi, vršit će se sve veći pritisak na kršćane da objasne jasni Biblijski stav protiv toga.  Današnji liberalni svjetonazor tvrdi da Biblija, ako ju se ispravno tumači, ne zabranjuje homoseksualne aktivnosti. No, ova tvrdnja se suprotstavlja i Starom i Novom zavjetu. Prva je, naravno, poznata priča o Sodomi i Gomori. Da podsjetimo, Bog je poslao dva anđela u Sodomu da posjete Lota:

”Još ne bijahu (anđeli) legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: ”Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?” Lot iziđe k njima na ulaz, a za sobom zatvori vrata. ”Braćo moja”, reče on,”molim vas, ne činite toga zla! Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite; samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli pod sjenu moga krova.”Odstupi odatle!”- rekoše.”Došao kao dotepenac, a za suca se već postavlja. Sad ćemo mi s tobom gore nego s njima.” I nasrnuše na jadnika Lota i navališe na vrata da ih razbiju. Ali ona dvojica pruže ruke van, povukoše Lota k sebi u kuću i zatvore vrata.” (Post 19, 4-10)

Poruka ovog odlomka je vrlo jasna. Stanovnici Sodome su bili homoseksualci koji su željeli imati odnos s muškarcima unutar ove kuće. Lot im je ponudio svoje kćeri, no oni nisu bili zainteresirani. Ubrzo nakon toga, Bog je uništio Sodomu zbog grijeha njezinih ljudi – točnije, njihovih homoseksualnih djela. Ova činjenica je potvrđena u Novom zavjetu:

”Kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu o vječnom ognju.” (Jud 7)

No ovo zasigurno nisu jedini odlomci u Bibliji koji osuđuju homoseksualna djela. Stari zavjet sadrži još jednu nedvosmislenu osudu: ”Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota!” (Lev 18,22)

Takve izjave nisu rezervirane samo za Stari zavjet:

”Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zanijemiše naravni općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.” (Rim 1, 26-27)

Dakle, ovdje se ne spominje nikakav homoseksualni promiskuitet, Pavao je protiv svake vrste homoseksualnog odnosa (koje on opisuje kao ”neprirodne”, ”besramne” i ”nečasne”).

9. ”Katolici bi trebali slijediti svoju savjest u svemu… bilo da se radi o pobačaju, kontroli začeća, ređenju žena.”

Istina je, Katekizam kaže prilično otvoreno: ”Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari” (1782) Ovo učenje je središte značenja imati slobodnu volju. Ali to ne znači da je naša savjest slobodna od svih odgovornosti ili da može ignorirati Božji zakon. To je ono što Katekizam naziva ”dobro izgrađena savjest”.

Katekizam dodjeljuje veliku odgovornost savjesti osobe:

”Prisutna u srcu osobe, moralna savjest joj, u pravi čas, nalaže da čini dobro a izbjegava zlo. Ona sudi i konkretna opredjeljenja, odobravajući dobra, a prokazujući zla.  Ona posvjedočuje autoritet istine pozivajući se na vrhovno Dobro, čiju privlačnost ljudska osoba osjeća i čije zapovijedi prihvaća. Kad sluša moralnu savjest, razborit čovjek može čuti Boga koji govori.” (1777)

Drugim riječima, naša savjest nije samo ono što mi smatramo ispravnim; već ono što mi smatramo ispravnim na temelju učenja Boga i Crkve. A kako bismo donijeli ispravan sud, imamo dužnost proučavati i moliti nad tim učenjima vrlo pažljivo. Katekizam sadrži poglavlje koje je potpuno posvećeno pažljivoj formaciji naše svijesti – toliko je, dakle, važno donositi ispravne odluke. I na kraju, bili mi u pravu ili krivu, ipak ćemo odgovarati za svoja djela: ”Savjest dopušta da čovjek prihvati odgovornost za izvršene čine.” (1781)

Ako je ispravno formirana, savjest nam pomaže uvidjeti gdje smo pogriješili i tražiti oproštenje za svoje grijehe. Tražeći potpuno formiranu savjest, mi zapravo doživljavamo veliku slobodu, jer se približavamo Božjoj beskonačnoj Istini. To nije teret ili nešto što nas sprječava da radimo ono što želimo; to je vodič koji nam pomaže kako ispravno djelovati.

”Odgoj savjesti jamči slobodu i rađa mir u srcu.” (1784)

10. ”Prirodno planiranje obitelji je zapravo katolička verzija kontrole začeća.”

Prirodno planiranje obitelji ima protivnike na svim stranama. Neki vjeruju da je to nerealna alternativa za kontrolu začeća (koju ne smatraju grijehom) dok ostali misle da je to jednako loše kao i kontrola začeća.

Glavni problem s kontrolom začeća jest da se protivi prirodi našeg tijela – i prirodi općenito. Cilj je odvojiti čin (seks) od njegovog rezultata (trudnoće), načelno umanjujući svetost seksualnog čina na čisto uživanje.

Prirodno planiranje obitelji, kada se koristi iz pravih razloga, je alat koji se koristi za razlučivanje je li par spreman (financijski, psihički, emocionalno) prihvatiti dijete u svoj život. To uključuje poznavanje vlastitog tijela, pažljivo upravljanje situacijom u životu, raspravljanje o tom pitanju sa svojim supružnikom, i iznad svega, molitvu.

Neki ljudi smatraju da je bilo kakva kontrola nad veličinom svoje obitelji igranje Boga, umjesto da Njemu dopustimo da providi onoliko koliko On to želi. Istina jest da moramo imati povjerenje u Boga i uvijek prihvaćati živote koje nam daruje, no ne trebamo biti u potpunosti bez nadzora u tom pogledu.

Na primjer, umjesto da bacaju novce i govore ”Bog će providjeti”, obitelji brižljivo planiraju svoje financije i trude se ne prekoračiti svoje mogućnosti. Prirodno planiranje djece je poput takvog načina planiranja, da uz pomoć molitve razmotrimo svoju životnu situaciju i djelujemo u skladu s njom.

11. ”Netko može biti pro-choice i katolik u isto vrijeme.”

Dok je ovo možda jedan od najčešćih mitova koji se tiču katoličke vjere, isto tako je jedan koji je najlakše opovrgnuti. Katekizam ne ublažava riječi kad govori o pobačaju: pobačaj je na popisu ubojstava pod zločinima protiv pete Božje zapovijedi: ”Ne ubij!”

Sljedeći odlomci ovo objašnjavaju: ”Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.” (2270) ”Već od prvoga stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv.” (2271) ”Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja.” (2272)

Ne može biti jasnije od toga. Opet dolazimo do izjave ”što je istina za tebe nije nužno i za mene”. Crkva ima i na to odgovor:

”Građansko društvo i politička vlast dužni su priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojeg ona proizlazi” (2273)

Svetost života je univerzalna istina koja nikada ne može biti ignorirana. Savjetovati nekoga na pobačaj, ili čak glasovati za političare koji ga zagovaraju, je teški grijeh, jer navodi druge na smrtni grijeh – koji Katekizam naziva sablazan (2284).

Crkva čvrsto i jasno stoji protiv pobačaja, i mi kao katolici moramo zauzeti svoj stav.

12. ”Sjećanja ljudi na prošle živote dokazuju da je reinkarnacija istinita… i da je kršćansko vjerovanje u Raj i Pakao laž.”

Budući da društvo postaje sve više fascinirano paranormalnim, možemo očekivati da će broj ”sjećanja iz prošlih života” porasti. Doista, danas postoje udruge koje će vam pomoći da se uz pomoć hipnoze vratite kroz svoje prošle živote.

Dok je ovo možda za nekoga uvjerljivo, onome tko je upoznat s vještinom hipnoze zasigurno nije. Gotovo od samog početka, istraživači su primijetili da pacijenti u dubokoj hipnozi često pričaju razrađene priče i sjećanja, koje se na kraju pokažu potpuno neistinitima. Istaknuti terapeuti su jako dobro upoznati s ovim fenomenom, i pažljivo preispituju sve što pacijent kaže pod hipnozom.

Nažalost, to nije slučaj s onima koji traže ”dokaze” o postojanju reinkarnacije. Možda je najpoznatiji primjer slučaj slavne Bridey Murphy. Ako niste upoznati s tim, evo kratki pregled: 1952. godine, Virginia Tighe, domaćica iz Colorada, stavljena je pod hipnozu. Počela je govoriti irskim naglaskom i tvrdila je da je nekoć bila žena po imenu Bridey Murphy koja je živjela u Corku, Irskoj.

Njena je priča pretvorena u bestseller, knjigu pod nazivom ”Potraga za Bridey Murphy”, i stekla je veliku popularnost. Novinari su pretraživali Irsku, tražeći osobu ili detalj  koji bi mogao potvrditi istinu o tom povratku u  prošli život. Iako se nikad ništa nije pojavilo, slučaj Bridey Murphy se nastavlja koristiti kao dokaz o postojanju reinkarnacije.

No, Virginia Tighe je na kraju otkrivena kao prijevara desetljeća. Virginijini prijatelji iz djetinjstva se sjećaju njezine bujne mašte i sposobnosti izmišljanja kompleksnih priča (koje su često bile popraćene imitirajućim irskim naglaskom kojeg je usavršila). Ne samo to, imala je i veliku ljubav prema Irskoj, dijelom i zbog prijateljstva s Irkinjom čije je srednje ime bilo, zamislite – Bridie.

Štoviše, Virginia je ispunila priče iz hipnoze mnogim elementima iz vlastitog života (bez otkrivanja tih paralela hipnotizeru). Na primjer, Bridey je opisala ”ujaka Plazza”, čije su ime nestrpljivi istraživači shvatili kao jezičnu promjenu dobivenu iz galskog jezika ”ujak Blaise”. Međutim njihov je entuzijazam splasnuo kad su otkrili da je Virginia u djetinjstvu imala prijatelja kojeg je zvala ”ujak Plazz”. Kada je hipnotizirana Virginija počela plesati irski ples jig, istraživači su bili zapanjeni. Kako je, nakon svega, domaćica iz Colorada mogla naučiti plesati jig? Misterij je razotkriven kada se saznalo da je Virginia učila ples dok je bila dijete.

Kao što pokazuje slučaj Bridey Murphy, tvrdnje o povratku u prošle živote su uvijek više impresivne nego što su stvarne. Do današnjega dana, ne postoji nijedan potvrđeni primjer o sjećanjima iz prošlog života.

Dakako, mnoge su priče ispričane pod kontrolom hipnotizera, ali ipak, dokaza za reinkarnaciju još uvijek nema.

Deal Hudson | CatholicEducation.org

Prevela i priredila: I.V. | Bitno.net