Vatikan je u utorak, 3. ožujka, objavio prva izvješća radnih skupina sa Sinode o sinodalnosti, višegodišnjeg savjetodavnog procesa koji je sazvao papa Franjo, a u kojem su bili pozvani sudjelovati svi katolički vjernici – od župne razine do biskupa i kardinala.

Radi se, konkretno, o dva od ukupno 15 završnih izvješća, a tiču se poslanja Crkve u digitalnom okruženju i svećeničke formacije.

Objavu dokumenata naredio je papa Lav XIV. kako bi se s cijelim Božjim narodom podijelili plodovi realiziranih promišljanja i razlučivanja, konkretizirajući jednu od bitnih značajki sinodalne Crkve: transparentnost i odgovornost, javlja IKA.

Generalni tajnik Biskupske sinode kardinal Mario Grech je, predstavljajući završna izvješća, poručio kako ih “treba shvatiti kao radne dokumente” koji već “sadrže vrijedne smjernice na kojima se mjesne Crkve i različite crkvene stvarnosti mogu već sada nadahnjivati.”

Dokument vezan za pitanje svećeničke formacije podijeljen je u dva dijela (o dokumentu vezanom za poslanje Crkve u digitalnom okruženju smo pisali ovdje). U Predgovoru je opisan ekleziološki i pastoralni okvir te se utvrđuje niz potrebnih promjena u formaciji za svećeništvo: relacijski, misionarski, u vezi zajedništva, služenja i sinodalnog stila. U središtu je ključna ideja: identitet prezbitera oblikuje se „u i od“ Božjeg naroda, a ne u odvojenosti od njega.

„Prevladavajući iskušenje da svećenika smjestimo u izolaciju i u sveto područje „ispred“ i „iznad“ Božjeg naroda, moramo stoga preusmjeriti svećeničku službu, upravo zbog njezine posebne sakramentalne povezanosti s Kristom Glavom, Slugom i Pastirom, pred noge braće i sestara Božjeg naroda“, ističe se.

Također, istaknuta je potreba za širom raspodjela zadataka i odgovornosti unutar zajednice te razlučivanje onoga što ispravno pripada svećeničkoj službi, a što se može i mora delegirati laicima

Dokument je također pozvao na veću transparentnost i odgovornost koje se ne odnose samo na moguće slučajeve zlostavljanja, već i na „način života svećenika, pastoralno planiranje, metode evangelizacije“ i način na koji Crkva poštuje ljudsko dostojanstvo, na primjer, u pogledu uvjeta rada unutar svojih institucija.

Smjernice, u drugom dijelu, pretaču te promjene u konkretne operativne upute. Među najznačajnijim prijedlozima su: izmjena vremena provedenog u bogosloviji s boravkom u župnim zajednicama ili drugim crkvenim okruženjima; zajednička iskustva i tečajevi formacije s vjernicima laicima, posvećenim osobama i zaređenim služiteljima počevši od pripremne faze; uključivanje obrazovanih i kompetentnih žena kao suodgovornih osoba na svim razinama formacije, uključujući formacijski tim; te stjecanje kompetencija za suodgovornost i zajedničko razlučivanje.

Formacija svećenika trebala bi osigurati da svećenički kandidati sudjeluju u službama vezanim za domaćinstvo, kako bi iskusili „normalan život“ i suobličili se Kristu, koji nije došao da bude služen, nego da služi, ističe se u dokumentu.

Iznesen je i stav da vrednovanje napretka svećeničkih kandidata ne smije ostati isključiva odgovornost onih koji su zaduženi za formaciju, nego da u njega treba uključiti i one koji dijele okruženje u kojem kandidati žive, studiraju i rade.

“Budući da je u pitanju poslanje naviještanja radosne vijesti, formacija mora uključivati naviještanje i služenje siromašnima, unutar sveobuhvatne osjetljivosti na vapaj periferija i planeta”, također se ističe u dokumentu, uz napomenu da „u misionarskom djelovanju i tijekom cijelog formativnog puta treba njegovati ekumensko i međureligijsko bratstvo“.

Naglašeno je i kako bi procesi svećeničke formacije trebali pružiti vještine, alate i, prije svega, kriterije za snalaženje u digitalnoj kulturi „i za sijanje sjemena Evanđelja u njoj“.

Što se tiče uvođenja u poslanje, istaknuta je važnost rigorozne formacija u kulturi zaštite, čime se postavljaju temelji za odlučniju prevenciju svih vrsta zlostavljanja.

Na koncu, dokument ističe vrijednost razdoblja formacije provedenih u drugim zemljama ili u biskupijama gdje osjećaj misije može postati još življi.