Draga braćo i sestre, dobar dan!

Da bismo izašli bolji iz krize poput ove aktualne, koja je zdravstvena a istovremeno i društvena, politička i ekonomska, svatko od nas pozvan je preuzeti, podijeliti svoj dio odgovornosti. Moramo odgovoriti, ne samo kao pojedinci, već i polazeći od skupine kojoj pripadamo, od naše uloge u društvu, od naših načela i, ako smo vjernici, od vjere u Boga.

Međutim, često mnogi ljudi ne mogu sudjelovati u obnovi općeg dobra jer su marginalizirani, isključeni ili ignorirani. Određene društvene skupine nisu u mogućnosti tome doprinijeti jer su ekonomski ili politički ugušene. U nekim društvima mnogi ljudi nisu slobodni izraziti svoju vjeru i vlastite vrijednosti i ideje. Drugdje, posebno u zapadnom svijetu, mnogi potiskuju svoja etička ili vjerska uvjerenja. Ali na taj način ne možemo izaći iz krize, ili u svakom slučaju ne možemo izaći bolji.

Kako bismo svi mogli sudjelovati u skrbi i obnovi naših naroda, ispravno je da svi imaju odgovarajuća sredstva za to (usp. Kompendij socijalnog nauka Crkve [CDSC], 186). Nakon velike ekonomske krize 1929., papa Pio XI. objasnio je koliko je načelo supsidijarnosti važno za istinsku obnovu (usp. Enc. ‘Quadragesimo anno’, 79-80). Ovaj princip ima dvostruku dinamiku: odozgo prema dolje i od dolje prema gore. Možda ne razumijemo što to znači: to je društveno načelo koji nas čini više ujedinjenima.

S jedne strane, a posebno u vrijeme promjena, kada samci, obitelji, male udruge ili lokalne zajednice nisu u stanju postići primarne ciljeve, ispravno je da interveniraju najviše razine društvenog tijela, kao što je npr. država, kako bi osigurala potrebna sredstva za napredak. Na primjer, zbog potpune zatvorenosti (lockdown) uzrokovane koronavirusom, brojni ljudi, obitelji i tvrtke našli su se i još uvijek su u ozbiljnim problemima, pa javne institucije pokušavaju pomoći odgovarajućim intervencijama društvenim, ekonomskim, zdravstvenim.

S druge strane, međutim, stupovi društva moraju poštivati i promovirati srednju ili nižu razinu. Odlučujući je doprinos pojedinaca, obitelji, udruga, poduzeća, svih posredničkih tijela, pa i Crkava. Oni, s vlastitim resursima za kulturno, vjersko, ekonomsko ili građansko sudjelovanje, revitaliziraju i jačaju društveno tijelo (usp. CDSC, 185). Tu postoji suradnja: odozgo prema dolje – od države prema narodu i odozdo prema gore – iz institucija, iz naroda prema gore. To je vježba načela supsidijarnosti.

Svatko mora imati mogućnost preuzeti svoju odgovornost u procesima ozdravljenja društva kojem pripada. Kada se započne neki projekt koji se izravno ili neizravno tiče određenih društvenih skupina, npr. ‘idem pomagati siromašnima’, to je lijepo. Ali pravilan stav je: dopustiti siromašnima da nam kažu što ih muči, što proživljavaju, što im je potrebno. Pustiti ih da govore. Tako funkcionira načelo supsidijarnosti. Oni ne smiju biti izostavljeni iz sudjelovanja. Njihova mudrost ne može se ostaviti po strani (usp. postsinodalna Apostolska pobudnica ‘Querida Amazonia’ [QA], 32; Enc. Laudato si ‘, 63).

Nažalost, ta se nepravda često događa tamo gdje su koncentrirani veliki ekonomski ili geopolitički interesi, poput određenih ekstraktivnih aktivnosti u nekim područjima planeta (vidi QA, 9.14). Glasovi domorodačkih naroda, njihove kulture i svjetonazori nisu uzeti u obzir. Danas se taj nedostatak poštivanja načela supsidijarnosti proširio poput virusa. Pomislimo na velike mjere financijske pomoći koje provode države. Više se sluša velike financijske tvrtke nego ljude ili one koji pokreću stvarnu ekonomiju. Slušaju se više multinacionalne tvrtke od društvenih pokreta. Govoreći svakodnevnim jezikom, više se sluša moćne nego slabe i to nije ni humani put, nije niti put kojem nas je poučio Isus niti je aktualno načelo supsidijarnosti. Stoga ne dopuštamo ljudima da budu “protagonisti vlastitog otkupljenja”. Kolektivna podsvijest nekih političara ili nekih društvenih radnika je: sve za narod, ništa s narodom. Odozgora prema dolje, ali ne slušajući narod i bez aktualiziranja ove mudrosti pri rješavanju problema, u ovom slučaju izlaska iz krize. Zamislimo cjepivo kao način liječenja virusa: više se slušaju velike farmaceutske tvrtke nego zdravstvene radnike angažirane na prvoj crti u bolnicama ili izbjegličkim kampovima. Ovo nije dobar put. Dobar put je da svi moraju biti saslušani, SVI.

Da bi izašli bolji iz krize, mora se primijeniti načelo supsidijarnosti, poštujući autonomiju i sposobnost inicijative sviju, posebno onih posljednjih. Svi dijelovi tijela su neophodni i, kako kaže sveti Pavao, oni dijelovi koji se mogu činiti slabijima i manje važnima u stvarnosti su najpotrebniji (usp. 1 Kor 12,22). U svjetlu ove slike možemo reći da načelo supsidijarnosti omogućuje svakome da preuzme svoju ulogu u brizi i sudbini društva. Njezina primjena daje nadu u zdraviju i pravedniju budućnost; i zajedno gradimo ovu budućnost, težeći većim stvarima, proširujući vlastite vidike i ideale. Ili ćemo to činiti zajedno ili ne funkcionari. Ili ćemo raditi zajedno, sve razine društva, kako bi izašli iz krize ili nećemo nikada izaći iz nje. Izaći iz krize ne znači obojati malo aktualnosti kako bi izgledale pravednije. Ne! Izaći iz krize znači promijeniti i pravu promjenu čine svi oni koji čine narod. Sve profesije! Svi zajedno, u zajedništvu. Ako to ne budu činili svi, rezultat će biti negativan.

U jednoj od prethodnih kateheza vidjeli smo kako je solidarnost izlaz iz krize: ona nas ujedinjuje i omogućuje nam da pronađemo čvrste prijedloge za zdraviji svijet. Ali ovom putu solidarnosti potrebna je supsidijarnost. Netko bi mi mogao reći: ‘Oče, danas upotrebljavate teške riječi’. Baš zato pokušavam objasniti njihovo značenje. Zapravo nema stvarne solidarnosti bez društvenog sudjelovanja, bez doprinosa posredničkih tijela: obitelji, udruga, zadruga, malih poduzeća, izraza civilnog društva. Svi trebaju doprinijeti. Ovo sudjelovanje pomaže u sprječavanju i ispravljanju određenih negativnih aspekata globalizacije i državnog djelovanja, kao što je slučaj i u brizi o ljudima pogođenim pandemijom. Ovi doprinosi moraju se poticati ‘odozdo’. Kako je lijepo vidjeti samo jedan primjer: vidjeti volontere za vrijeme krize. Volonteri koji dolaze iz svih društvenih slojeva: iz dobrostojećih obitelji, iz siromašnih obitelji i to svi zajedno kako bi izašli iz krize. To je solidarnost i načelo supsidijarnosti.

Tijekom lockdowna nastao je spontani pljesak za liječnike i medicinske sestre u znak ohrabrenja i nade. Proširujemo ovaj pljesak za svakog člana društvenog tijela, za njihov dragocjeni doprinos, ma koliko malen bio. Zaplješćimo starijim osobama, djeci, osobama s invaliditetom, radnicima, svima onima koji su u službi drugih. No, nemojmo se zaustaviti samo na pljesku! Nada je hrabra, zato potaknimo se na velike snove, tražeći ideale pravde i društvene ljubavi koji se rađaju iz nade. Ne pokušavajmo rekonstruirati prošlost, posebno onu koja je bila nepravedna i već bolesna. Izgradimo budućnost tamo gdje se lokalne i globalne dimenzije međusobno obogaćuju, gdje ljepota i bogatstvo manjih skupina mogu cvjetati, i gdje se oni koji imaju više obvezuju služiti i dati više onima koji imaju manje.