„Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš.“

 

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U katehezama proteklih tjedana stavili smo naglasak na uvjete za dobro razlučivanje jer u životu trebamo donositi odluke a da bi to dobro učinili trebamo znači razlučivati. Svaka važna aktivnost ima svoje “upute” koje treba slijediti, a koje je potrebno poznavati kako bi donijele željene učinke. Danas ćemo se zadržati na još jednom neophodnom ‘sastojku’ za razlučivanje: vlastita životna priča.

Naš život je najdragocjenija “knjiga” koja nam je dana, knjiga koju mnogi nažalost ne pročitaju, ili to učine prekasno, prije smrti. Pa ipak, upravo u toj knjizi nalazimo ono što na drugim putovima uzalud tražimo. Sveti Augustin, veliki tražitelj istine, shvatio je to upravo kada je ponovno sagledao-pročitao svoj život, zapažajući u njemu tihe i diskretne, ali upečatljive korake Gospodinove prisutnosti. Na kraju svog putovanja sa čuđenjem će primijetiti: « Ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Tamo sam te tražio. Na ta lijepa bića koja si stvorio ružno sam nasrnuo. Ti si bio sa mnom, ali ja ne bijah s tobom. ” (Ispovijesti X, 27.38). Otuda njegov poziv na njegovanje nutarnjeg života kako bismo pronašli ono što tražimo. Sv. Augustin je govorio: „Vrati se u sebe. Istina prebiva u nutarnjem čovjeku” (Prava religija, XXXIX, 72). To je poziv koji bi uputio svima vama i sebi: Uđite ponovno u svoju nutrinu, promotri u svoj život, kakav je bio tvoj životni put! Mirno uđi u svoju nutrinu.

I mi smo puno puta doživjeli iskustvo Augustina, da smo se našli zarobljeni mislima koje nas udaljavaju od nas samih, stereotipnim porukama koje nas bole: „ništa ne vrijedim“, „sve mi ide naopako“, „nikad ništa dobro neću ostvariti”, i tako dalje. Život je takav, nudi nam pesimistične misli koja nas obeshrabre. Čitanje vlastite priče također znači prepoznavanje prisutnosti tih “toksičnih” elemenata, a zatim proširivanje zapleta naše priče, učenje primjećivanja drugih stvari, čineći je bogatijom, više poštujući složenost, uspijevajući primijetiti malene načine na koje Bog djeluje u našem životu.

Upoznao sam jednu osobu o kojoj su ljudi koji su ju poznavali govorili da je zaslužila Nobelovu nagradu za negativnost: sve je bilo loše, užasno. Uvijek je gledala kako bi se obeshrabrila. Bila je uvijek puna gorčine a imala je brojne kvalitete. Zatim je pronašla drugu osobu koja joj je dobro pomogla: svaki puta kada se na nešto žalila on joj je rekao da sada odmah kaže nešto dobro o toj drugoj osobi ili situaciji. Dobro uvijek postoji.

Vidjeli smo da razlučivanje ima narativni pristup: ne fokusira se na točno djelovanje, već ga stavlja u kontekst: odakle dolazi ta misao? Kamo me vodi? Kada sam ju prije susreo? Zašto je upornija od drugih?

Priča o događajima iz našeg života također nam omogućuje da shvatimo nijanse i važne detalje, koji se mogu pokazati kao dragocjena pomoć koja je do sada ostala skrivena. Čitanje, služenje, susret, koji se na prvi pogled smatra nevažnim, s vremenom prenose unutarnji mir, donose radost življenja i sugeriraju daljnje dobre inicijative. Zaustaviti se i prepoznati ovo, bitno je za razlučivanje, jer tako sakupljamo one dragocjene i skrivene bisere koje je Gospodin rasuo po našem tlu.

Dobro je skriveno, tiho, zahtijeva sporo i neprestano istraživanje. Budući da je Božji stil diskretan, on se ne nameće; on je poput zraka koji udišemo, ne vidimo ga ali nas drži na životu, a primjećujemo ga tek kad ga nedostaje.

Privikavanje na ponovno čitanje vlastitog života odgaja, oplemenjuje pogled, omogućuje da uočimo mala čuda koja nam dobri Bog čini svaki dan. Kada primijetimo, uočavamo i druge moguće smjerove koji jačaju unutarnju osjetljivost, mir i kreativnost. Iznad svega, oslobađa nas toksičnih stereotipa. Mudro je rečeno da je čovjek koji ne poznaje svoju prošlost osuđen da je ponavlja.

Možemo se zapitati: jesam li ikada ikome ispričao vlastiti život? To je jedan od najljepših i najintimnijih oblika komunikacije. Omogućuje nam otkrivanje stvari dosad nepoznatih, malih i jednostavnih, ali, kako kaže Evanđelje, upravo se iz malih stvari rađaju velike (usp. Lk 16,10).

Životi svetaca također su dragocjena pomoć u prepoznavanju Božjeg stila u vlastitom životu: oni omogućuju da se upoznamo s njegovim načinom djelovanja. Neka ponašanja svetaca izazivaju nas, pokazuju nam nova značenja i nove mogućnosti. To se dogodilo, primjerice, svetom Ignaciju Lojolskom. Kada opisuje temeljno otkriće svog života, dodaje važno pojašnjenje: “Iz iskustva je zaključio da su ga neke misli ostavljale tužnim, druge veselim; i malo po malo naučio je upoznati raznolikost duhova koji su se u njemu komešali” (Autob., br. 8).

Razlučivanje je narativno čitanje utjeha i razočaranja koje doživljavamo tijekom života. Srce je ono koje nam govori o Bogu i moramo naučiti razumjeti njegov jezik.