Foto: Osservatore Romano

Kršćanstvo nije neko pravilo bez duše, priručnik formalnih obveza za narod koji navlači licemjerno izgled dobroga kako bi sakrio nemilosrdno srce. Kršćanstvo je “tijelo” samoga Krista koji se bez stida saginje na trpećom osobom – istaknuo je papa Franjo u svojoj propovijedi. Da bi objasnio tu oprečnost, Papa je komentirao dijalog iz Evanđelja, između Isusa i poznavatelja zakona, koji su kritizirali učenike jer ne poste, za razliku od njih i farizeja koji naprotiv mnogo poste. Činjenica je da su tumači zakona poštivanje zapovijedi pretvorili u „formalnost“, preobražujući vjerski život u etiku, zaboravljajući njezin korijen, to jest povijest spasenja, izbor i savez – objasnio je papa Franjo.

Od Boga primiti ljubav Oca, od Njega steći identitet naroda i potom ga pretvoriti u etiku znači odbiti dar ljubavi. Taj licemjerni narod dobre su osobe, čine sve ono što treba činiti. Izgledaju dobrima! Etičari, ali bez dobrote, jer su izgubili osjećaj pripadnosti narodu. Bog daje spasenje unutar naroda, u pripadnosti narodu – istaknuo je Sveti Otac.

A ipak, primijetio je Papa, već je prorok Izaija, kako smo čuli u prvom čitanju, jasno opisao što je, prema Božjem viđenju, post: „kidati okove nepravedne“, osloboditi potlačene, ali i dijeliti kruh s gladnima, udomiti beskućnike, zaodjenuti neodjevene. To je post po volji Božjoj! Post se odnosi na bratov život, ne stidi se – to veli sam Izaija – tijela svoga brata. Naša savršenost, naša svetost ide s našim narodom, u kojem smo odabrani i u koji smo uključeni – kazao je Papa.

Naš najveći čin svetosti je baš u mesu brata i tijelu Isusa Krista. Čin današnje naše svetosti, ovdje na oltaru, nije licemjerni post: nego ne stidjeti se mesa Kristova koje danas dolazi. To je otajstvo Tijela i Krvi Kristove. To znači ‘ići’ s gladnima dijeliti kruh, njegovati bolesne i satrte, one koji nam ne mogu dati ništa zauzvrat: to znači ne stidjeti se njihova tijela! – objasnio je papa Franjo.

To znači da je dobrota najteži post. To je post Dobroga Samarijanca koji se saginje nad ranjenim čovjekom, a ne post svećenika, koji vidi unesrećenog, ali produži svojim putom, možda iz straha da se ne zarazi. A Crkva danas pita: sramim li se tijela svojega brata i svoje sestre? Kad dajem milostinju, bacam li novčić da ne bih dodirnuo siromahovu ruku? A ako je slučajno dotaknem, brišem li je odmah? Gledam li svojega brata ili svoju sestru u oči, kada dajem milostinju?

Pohađam li bolesne? Znam li ih nježno pozdraviti? Ima jedan znak koji nam možda može pomoći, a to je upit: znam li milovati bolesne, stare, djecu ili sam izgubio osjećaj nježnosti? Licemjeri nisu znali milovati! To su zaboravili… Ne treba se stidjeti tijela naše braće: to je naše tijelo. Bit ćemo suđeni po tomu kako postupamo sa svojim bratom i svojom sestrom – zaključio je Sveti Otac. (Radio Vatikan/Bitno.net)