OPĆA AUDIJENCIJA PAPE FRANJE

Odlazak kod gatara i vračara daje sigurnost – sigurnost jedne gluposti

U svojoj jučerašnjoj katehezi, za vrijeme opće audijencije srijedom, u dvorani Pavla VI. u Vatikanu, Sveti Otac je govorio o pravom temelju kršćanske nade te upozorio na mnoge i različite idole koji čovjeku nude lažnu sigurnost i utjehu, a zapravo ga vode u smrt. Donosimo Papinu katehezu u cijelosti…

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prošloga mjeseca prosinca te prvoga dijela siječnja, proslavili smo vrijeme došašća i Božića: period liturgijske godine koji u Božjem narodu budi nadu. Nadanje je primarna čovjekova potreba: nadati se budućnosti; vjerovati u život – takozvano ‘pozitivno mišljenje’. Važno je međutim da se takva nada utemelji na nečemu što zaista može pomoći življenju i našoj opstojnosti dati smisao. Upravo zbog toga Sveto pismo nam ukazuje na lažne nade koje nam predlaže svijet, skidajući im masku i ukazujući na njihovu beskorisnost i besmislenost. To čini na različite načine, ipak, na poseban način govori o lažnosti idola, u koje je čovjek uvijek u napasti staviti svoje pouzdanje i učiniti ih tako objektom svoje nade.

Proroci i mudraci na poseban način insistiraju na tome, dirajući ‘u sam živac’ put vjere vjernikâ. Jer vjera je pouzdanje u Boga, tko ima vjere pouzdaje se u Boga… ali dođe trenutak u kojemu čovjek – suočen s teškoćama života – stječe iskustvo ‘krhkosti’ svoga pouzdanja te osjeća potrebu za različitim ‘sigurnostima’, za opipljivim i konkretnim sigurnostima. “Ja se pouzdajem u Boga, ali situacija je pomalo ružna; imam potrebu za konkretnijom sigurnošću” –  i upravo tu je opasnost! I tako dolazimo u kušnju da potražimo utjehe, makar kratkotrajne, koje samo naizgled popunjavaju prazninu samoće i ublažuju zamor vjerovanja. Mislimo zatim da ih možemo pronaći u ‘sigurnostima’ koje nam nude novac, savezništvo s moćnicima, u svjetovnosti, u lažnim ideologijama. Ponekad ih tražimo u nekom ‘bogu’ koji bi se priklonio našim zahtjevima i kao ‘čarobnim štapićem’ (‘magično’) posredovao kako bi promijenio stvarnost i držao ju onakvom kakva nama odgovara; idola, koji kao takav, ne može ništa učiniti, nemoćan je i lažan.

Ali nama su idoli dragi. Jednom u Buenos Airesu, trebao sam ići iz jedne crkve u drugu – manje ili više oko 1 km udaljenosti –  što sam prešao pješice…  Negdje na sredini toga puta bio je park u kojem su se nalazili mali stolovi; vrlo mnogo njih, a za njima su sjedili gataoci i gatare. Bilo je tamo i mnogo naroda, koji su čekali u redu. Bilo ih je mnogo… i ti mu pružiš dlan i on započinje s radom. Ali odgovor je uvijek bio isti: ‘Postoji u tvom životu jedna žena; …vidim nadvija se jedna sjenka, ali ne brini, sve će ispasti dobro…’  i zatim – plaćaš! I to ti daje sigurnost i to sigurnost – dopustite mi tako reći – jedne gluposti! ‘Ah, otišao sam do vidovnjakinje ili vidovnjaka i izvukli su mi te i te karte’ –  znam da nitko među vama to ne radi –  ‘i odmah sam se bolje osjećao’.

Ovo me podsjeća na onaj film “Čudo u Milanu”: ‘Kojeg li lica! A tek kakav nos…! –  100 lira!’ Naplate ti to što te slave i podilaze ti, dajući ti lažnu nadu! To je idol, a mi smo vrlo navezani. Kupujemo lažne nade. A nada besmrtnosti; ona koju nam je donio Isus Krist besplatno; dao je za nas svoj život, u nju se baš i ne pouzdajemo previše!

Psalam pun mudrosti nam na vrlo sugestivan način ocrtava lažnost ovih idola koje svijet pruža našoj nadi i u koje su ljudi svakog vremena, u napasti staviti svoje pouzdanje. To je Psalam 115. koji kaže:

Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo.

Usta imaju, a ne govore,

Oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju,

nosnice, a ne mirišu.

Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju;

glas im iz grla ne izlazi.

Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju (Ps 115,4–8).

Psalmista nam – i to na pomalo ironičan način – predstavlja apsolutnu kratkotrajnost ovih idola. Trebamo shvatiti da nije riječ samo o tvorevinama od metala ili drugog materijala, nego o likovima i tvorevinama naše pameti, kada se pouzdajemo u ograničene stvari, koje pretvaramo u ‘apsolutne’; ili kada Boga svodimo na nas i na naše obrasce i naše ideje ‘božanskoga’; ‘boga’ koji je sličan nama: razumljiv, predvidljiv, baš kao idoli o kojima nam govori psalam. Čovjek, Božja slika, stvara ‘boga’ slična sebi; pa čak i ne toliko uspješnu sliku (sebe): koji ne čuje, ne djeluje – i povrh svega – ne može govoriti.

Draže nam je otići idolima, nego Gospodinu? Toliko puta smo zadovoljniji kratkotrajnom i lažnom nadom koju nam daju idoli, nego velikom nadom i sigurnošću koju nam daruje Gospodin. Nadi u Gospodina (Gospodara) života, koji je svojom Riječju stvorio svijet te vodi našu opstojnost, suprotstavlja se pouzdanje u nijeme privide. Ideologije sa svojim zahtjevom za apsolutnim, za bogatstvom – i ovo je jedan veliki idol – za moći i uspjehom, za ispraznošću, sa svojom iluzijom vječnosti i svemoći, za vrijednostima poput tjelesne ljepote i zdravlja.., kada postanu idolima kojima se žrtvuje svaka stvar, sve one zbunjuju pamet i srce te umjesto da životu pomognu, vode u smrt.

Ružno je čuti i boli u duši: čuo sam to u jednoj drugoj biskupiji, ima tome više godina: jedna dobra žena, veoma lijepa, koja je zbog svoje ljepote bila i vrlo ponosna, jednom je komentirala – kao da je riječ o sasvim normalnim stvarima: ‘Da, morala sam pobaciti, jer mi je linija veoma važna!’… Ovo su idoli koji te nose pogrešnim putom i ne čine te sretnom!

Poruka psalma vrlo je jasna: ako se nada stavi u idole, postajemo poput njih: prazni likovi s rukama koje ne pipaju; stopalima koja ne hodaju; ustima koja ne mogu govoriti. Nemamo više što reći; postajemo nesposobnima pomoći, promijeniti stvari; nesposobnima osmjehnuti se, darovati se, nesposobnima ljubiti… Čak se i mi, ljudi Crkve, izlažemo ovom riziku, kada se posvjetovnjujemo. Potrebno je ostati u svijetu, ali i braniti se od njegovih iluzijâ. Kao što Psalam dalje kaže, potrebno je pouzdati se i svoju nadu staviti u Boga, i Bog će dati blagoslov:

Dome Izraelov, u Jahvu se uzdaj! […]
Dome Aronov, u Jahvu se uzdaj! […]
Štovatelji Jahvini, u Jahvu se uzdajte![…]

Jahve će se nas spomenut’ i on će nas blagoslovit’ (Ps 115; rr. 9-12).

Gospodin nas se uvijek sjeća, pa i u ružnim trenucima; uvijek nas se sjeća. I to je naša nada; nada koja nikad ne razočarava – nikada;  idoli uvijek razočaraju – iluzije su, a ne stvarnost. Eto čudesne zbilje nade: pouzdajući se u Gospodina, postajemo poput Njega; njegov nas blagoslov čini Njegovom djecom, koja sudjeluju u Njegovu životu. Nada u Boga čini da ulazimo, da tako kažemo, u zraku Njegova pamćenja (sjećanja) koja nas blagoslivlja i spasava. I tada se može uzdići aleluja – ‘hvala’, Bogu živom i istinitom, koji je radi nas rođen od Marije; umro na križu i uskrsnuo u slavi! I u toga Boga polažemo svoju nadu; a ovaj Bog, koji nije idol, nikad ne razočarava. Hvala.

Radio Vatikan | Bitno.net

Objavljeno: 12. siječnja 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi