ODRICANJE I ŽRTVA

Svjedočanstvo svjetske prvakinje Ivane Habazin: ‘Isus mi je dao snagu za sve što sam u životu prošla’

Životna priča svjetske prvakinje Ivane Habazin mogla bi poslužiti kao sjajan predložak za filmski scenarij, u kojem bi bilo mnogo scena odricanja, žrtve, znoja, muke i trenutaka samoće. „Sve to zasigurno ne bih izdržala da uz sebe nisam imala Onoga koji mi je dao snagu”, izjavila je boksačica. U razgovoru s novinarkom Bitno.neta ispričala je svoje svjedočanstvo života s Isusom, prisjetila se života u samostanu i objasnila zbog čega se ispovijeda prije svakog meča

Kada je boksačica Ivana Habazin prije nekoliko dana postala svjetska prvakinja, u kamere je uzbuđeno izgovorila: „Bog je zaista velik. Ovo je jedna velika milost.“ Možda su nekima te riječi zvučale kao floskula, kao rečenica koju pojedini sportaši u uzbuđenju ili u pobjedničkom zanosu olako izgovaraju, ali oni koji su barem djelomično upoznati sa životnom pričom ove 28-godišnje djevojke iz Zlatara, znaju da je Ivanina izjava bila autentična. Ona je odlučila proslaviti Gospodina pred kamerama, kako je u razgovoru za Bitno.net potvrdila, jer je kroz čitav život osjećala Njegovo vodstvo. Danas je sigurna da je bio uz nju kada ga je kao djevojčica godinama tražila. Ivana se u 13. godini obratila.

Sljedeće četiri provela je u samostanu, a izlaskom iz formacije nije se zbog nekakva razočaranja odvojila od Boga, nego upravo suprotno, danas koristi svaki trenutak kako bi posvjedočila ljubav prema Isusu i Njegovoj Crkvi. „Da, ja živim sakramentalno. Svake nedjelje idem na misu i redovito molim krunicu, svoju omiljenu molitvu“, objašnjava. Sve ono što je prethodilo osvajanju svjetske titule mogao bi biti sjajan predložak za filmski scenarij, u kojem bi bilo mnogo scena odricanja, žrtve, znoja, muke i trenutaka samoće. Naime, dok se pripremala za ovaj veliki meč, Ivana je trenirala pet do sedam sati dnevno, svoje prijateljice je stavila na čekanje, često je spavala u sportskoj dvorani, a zbog nedostatka novaca besplatno se hranila u fast foodu u vlasništvu jednog prijatelja, koji se sažalio nad njezinom financijskom situacijom. „Sve to zasigurno ne bih izdržala da uz sebe nisam imala Onoga koji mi je dao snagu“, objašnjava Ivana.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Tri sata prije velikog meča protiv Gruzijke Elene Sikmashvili, Ivana je ostala sama u svlačionici. „Tresla sam se i znojila od straha, a ruke su mi bile hladne. Stalno sam razmišljala kako je ovo meč mojeg života. Ako ga izgubim, moja karijera je gotova.“ Sjedila je na drvenoj klupi, zurila u pod i neprestano ponavljala: „Bože, ako si ti uz mene, tko može protiv nas? Zašto se onda toliko bojim?“ Nakon pola sata Ivana se je sjetila jednog događaja, otprilike dva tjedna prije meča, kada je u svojoj sobi također osjećala neopisiv presing. Tada je ušla u molitvu i upitala Gospodina: „Bože moj, što me čeka?“ Uzela je Bibliju i otvorila stihove Psalma 56: „U Jahvu se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek.“ Upravo ti stihovi, kojih se prisjetila u svlačionici prepune dvorane u Beču, u kojoj je tri i pol sata kasnije pobijedila Gruzijku, podarili su joj mir. „Bio je to mir koji je došao odozgor. Dobila sam sigurnost i znala sam da je Bog sa mnom. Sve će biti dobro“, svjedoči Ivana.

Ispovijed prije svakog meča

Prije svakog meča Ivana se ispovjedi. Svjesna je, kaže, kako bi to ljudi mogli doživjeti kao da se boji smrti, pa se prije smrtne opasnosti želi pomiriti s Bogom. Međutim, ona se ispovijeda jer u sakramentu pomirenja osjeća mir i rast, duhovno stanje koje joj je potrebno u svakom trenutku života, a posebno prije velikih natjecanja. „To će možda zvučati neobično, ali nakon ispovijedi se osjećam spremnija za meč“, kaže. Jednom prilikom je prošla pola Kopenhagena kako bi pronašla crkvu u kojoj se može ispovjediti. Tamo je upoznala patera Joea, inače Filipinca, koji je u ispovjedaonici prepoznao mladu boksačicu, s kojim je kasnije ostala u kontaktu. Za mjesec dana ga planira posjetiti u Indiji, gdje svećenik trenutačno radi s djecom, u čemu mu Ivana planira pomoći kao sportski animator.

Ivana je rođena 22. listopada 1989. godine, a djetinjstvo je provela u zagorskom mjestu Zlatar. „Zanimljivo je da je moj omiljeni papa, sv. Ivan Pavao II., kojeg volim upravo zbog njegove poniznosti, skromnosti i posebne karizme, proglašen svetim na moj 22. rođendan“, kaže.  Ivanino djetinjstvo je proteklo u teškim okolnostima. Otac joj je poginuo u prometnoj nesreći kada je Ivana imala deset mjeseci, a majka se kasnije preudala za čovjeka s kojim djevojčica nije imala dobar odnos. Djetinjstvo je provela vezana uz Crkvu. „Moja obitelj je bila religiozna i kao djevojčica redovito sam išla na svetu misu. Bila sam klasična tradicionalna vjernica, koja vjeru nije osjećala duboko u svojem srcu“, prisjeća se.

Promjena srca dogodila se u 13. godini, na duhovnim vježbama, koje su organizirale sestre milosrdnice. Neposredno prije duhovnih vježbi Ivani je preminuo djed kojega je silno voljela. Sljedećih mjesec dana konstantno je plakala. U vrijeme tugovanja za djedom često je ulazila u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zlataru. Sjela bi u klupu, promatrala raspelo i Isusu povjeravala svoje osjećaje. „Ispod raspetog Isusa sam osjećala sigurnost. Pod križem bi čak i tuga za voljenim djedom bila manja“, prisjeća se. Na duhovnim se vježbama prvi put počela zanimati za duhovno zvanje, a svoju je želju povjerila samo župniku. Godinu dana poslije, kada je išla u osmi razred, Ivana je ponovno bila na duhovnim vježbama. Kući se vratila sigurna kako želi ući u samostan.

Život u samostanu

Svoju odluku majci je priznala krajem osmog razreda, kada je morala odlučiti gdje će nastaviti školovanje. Mama je kuhala ručak, a Ivana je prišla štednjaku i izgovorila: „Mama, ja idem.“ Majka ju je upitala kamo to ona to ide. „Idem u samostan“, odgovorila joj je djevojčica. Majka ju je blijedo pogledala i plačući nastavila kuhati ručak. „Tek mi je kasnije priznala kako je odmah znala da se meni, inače prilično tvrdoglavoj curici, nema smisla suprotstavljati“, kaže. Svi Ivanini susjedi, prijatelji i rođaci, koju su Ivanu doživljavali kao djevojčicu koja se druži s dječacima i trenira nogomet, bili su iznenađeni njezinim izborom.

U samostanu je provela sljedeće četiri godine. Nakon mature je shvatila kako samostanski život ipak nije za nju. „Izlazak iz samostana je bio najstresniji događaj u mojem životu“, prisjeća se. Vratila se u Zlatar i sljedećih pola godine provela u kući. Nikako se nije mogla naviknuti na život u svijetu, odnosno izvan samostana. „Sve što je mojim vršnjacima bilo normalno, meni je bilo odbojno. Oni su izlazili i cugali, a mene to nije nimalo privlačilo“, kaže. U samostanu je, kaže, provela svoje formativne godine i puno toga primila. „Kao prvo, naučila sam se radu i disciplini, što mi je kasnije u sportu mnogo pomoglo“, kaže. Osim toga, kroz formaciju je naučila biti strpljiva i ponizna, što joj je u boksu također bilo korisno. Kaže kako brojni ljudi pogrešno zaključuju da je nakon izlaska iz samostana sigurno bila jako razočarana u Crkvu. „Svima njima govorim kako su u krivu. Ne mogu me neka loša iskustva s ljudima odvojiti od Isusa. Vjera mora biti veća od svih mojih eventualnih razočaranja“, objašnjava.

ivana habazin

Ivana je nadavno osvojila pojas po IBO verziji u srednjoj kategoriji

Nakon izlaska iz samostana Ivana je upisala Katolički bogoslovni fakultet. Na drugoj godini fakulteta, u studenom 2008. godine, ponovno je gledala film Rocky i pomislila “kako bi baš bilo zgodno baviti se boksom”. Sljedeća dva mjeseca je tražila klub. Najprije je rekreativno trenirala, ali ubrzo je započela profesionalnu karijeru. „Boks me je promijenio. Prije sam bila zatvorena osoba, a kroz boks sam bila prisiljena komunicirati s ljudima, što sam naposljetku i zavoljela”, objašnjava.

Priznaje da je mnogi vjernici često pitaju kako se može baviti tako opasnim i vrlo agresivnim sportom.

Ona im odgovara: „Svaki sport može biti opasan, čak i nogomet, pa je zbog toga iznimno važno, kao i u svakom drugom sportu, pridržavati se pravila.“

Na početku svoje karijere Ivana nije imala sponzore. Zbog toga je često bila prisiljena spavati u sportskoj dvorani. „Spavala sam u jednom krevetu i bila sam okružena nekakvim velikim sivim cijevima“, prisjeća se. Naposljetku ju je pod svoje okrilje primila obitelj Domagoja i Daniele Ratković iz Demerja, mjesta pokraj Lučkog. Ovaj bračni par, inače roditelji dvoje djece, Ivanu su prihvatili kao svoje dijete: pružili su joj dom, hranu i podršku. Kasnije su se povezali s Ivaninom majkom, bratom i bakom u Zlataru. Zahvaljujući njima, ali i Ivaninom treneru Vladi Božiću, boksačica je polako napredovala.

Kako je postala svjetska prvakinja

„Naravno da je moja karijera imala uspona i padova. Sjećam se jednog poraza koji me je jako pogodio“, kaže. Poraz se dogodio 2013. godine, i to nakon deset pobjeda u nizu. Kaže da je nakon tog poraza shvatila koliko je boks zapravo ozbiljan i težak sport. “Nakon godinu dana dobila sam priliku boksati za IBF svjetsku titulu u velter kategoriji kada sam pobijedila Sabrinu Giuliani i postala svjetska prvakinja”, kaže. Taj dvoboj bio je ujedno i najveći meč u povijesti ženskog boksa.

Nakon toga su ponovno uslijedile ozljede. Međutim, godine 2016. dobila je priliku boriti se za WBC svjetsku titulu protiv Mikaele Lauren, no izgubila je meč prekidom. Ivana smatra da je u tom periodu zaboravila na Boga i previše se pouzdala u svoju snagu.

„Bila sam razočarana jer sam dala sve od sebe, doslovno do maksimuma, ali nije bilo nikakva rezultata“, kaže. Još je prije meča odlučila da će, ako ga izgubi, prekinuti karijeru. Nakon poraza je na pet mjeseci prekinula treniranje i odselila u Njemačku, gdje je radila s izbjeglicama. Međutim, na kraju se ipak vratila boksu. Prije godinu dana dijagnosticirani su joj zdravstveni problemi sa štitnjačom.

Tekst nastavlja ispod oglasa

“Tada sam naposljetku shvatila kako zbog problema sa štitnjačom nisam mogla ostvarivati vrhunske sportske rezultate”, objašnjava. Nakon operacije štitnjače se vratila u formu i prije nekoliko dana osvojila je IBO svjetsku titulu u srednjoj kategoriji.

“Željela bih živjeti u predbračnoj čistoći”

Zbog iznimnih sportskih rezultata Ivana je stekla nekoliko tisuća prijatelja i pratitelja na Facebooku, gdje redovito objavljuje statuse u kojima svjedoči svoju vjeru.

„Neki ljudi su mi govorili da to ne radim jer, kao, nije pametno. Navodno bi mi se moglo loše odraziti na sport i posao. Nema šanse. Ja ću uvijek svjedočiti svoju vjeru, koja me je duboko obilježila, i od koje nikada neću odustati“, kaže. Još od studijskih dana ostala je u kontaktu s velečasnim Markom Torbarom, današnjim župnim vikarom Župe svetog Nikole Tavelića, koji je motivira i potiče na dublji vjerski život. S njegovom zajednicom je otputovala na susret Hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, a jednom prilikom je pred mladim župljanima u Kustošiji ispričala svoje životno svjedočanstvo.

Boksačica trenutno trenira oko pet do sedam dnevno. Završila je KBF, a nakon toga je upisala Pravni fakultet i specijalistički studij na zagrebačkoj Visokoj školi diplomacije i međunarodnih odnosa Dag Hammarskjöld. Nakon izlaska iz samostana nikada nije zavoljela izlaske, koje smatra gubitkom vremena, tako da večeri najčešće provodi uz filmove ili jednostavno – u snu. Zbog brojnih obaveza nema dovoljno vremena za svoje prijateljice i još uvijek nije pronašla srodnu dušu.

„Naravno da bih voljela da moj budući dečko bude vjernik i željela bih živjeti u predbračnoj čistoći. Sigurna sam da je to žrtva koja dugoročno donosi obilate plodove“, kaže Ivana. Ivana bi jednom, također, voljela imati djecu, biološku, ali i posvojenu. „Kada god sam bila u susretu s nezbrinutom djecom, s njima sam osjetila posebnu povezanost. Uvjerena sam kako je posvojenje jedan od konkretnih načina na koji mi kršćani možemo iskazati ljubav i doslovno nekome promijeniti život“, završava Ivana Habazin.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Fotografije iz privatne arhive Ivane Habazin


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 22. ožujka 2018.

Možda vam se svidi