SVJEDOČANSTVO IZ ALEPA

Život kršćana u Siriji: Nedostaje nam kruha, ali crkve su pune!

“Crkve su pune. Siromaštvo je veliko, ali velika je i vjera…”

Foto: www.asianews.it

„Pripremite mi nešto fino za jelo, stižem!“ Bile su to posljednje riječi koje je toga 15. listopada 2012. godine svome ocu Claudeu Zerezu uputila njegova 18-godišnja kćer Pascale. Tek vjenčanu djevojku, punu života i životnih planova, na putu prema obiteljskoj kući, presreli su naoružani teroristi, te ju s ostalim putnicima iz autobusa kojim je putovala, ubili na licu mjesta.

„Nismo uspjeli doći ni do mrtvačnice u koju su odnijeli mrtva tijela, jer je put bio preopasan. Tijelo moje kćeri donio nam je musliman koji je riskirao život i prošao kroz pobunjeničke kontrolne točke. Zagrlio sam ga i zahvalio mu kao bratu“, prisjeća se Claude Zerez, 64-godišnji kršćanin iz Alepa koji je posljednjih šest godina proveo sa suprugom i dvojicom sinova u izbjeglištvu u Francuskoj.

Početkom prosinca prošle godine odlučio je posjetiti svoj grad u kojemu je prije rata radio kao turistički vodič, a njegovo pismo i poziv na molitvu za „braću s Istoka“ objavljeno na blogu Ora Pro Syria, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Po povratku u Alep, prijatelji muslimani molili su ga da se ne vraća u Francusku, te govorili kako su oni „pravo lice tolerantne i tisućljetne Sirije“, no stanje u ovoj nekoć mirno bliskoistočnoj državi, primjeru suživota i kolijevci kršćanstva, još je uvijek nepodnošljivo.

„Nedostaje kruha. Nekoliko dana morate čekati u redu po pet sati kako biste kupili kruh. Pad sirijske funte zbog krize u Libanonu. Prije rata za jedan euro moglo se dobiti 60 funta, a danas je potrebno 1025 funta. Kilogram mesa košta 8000 sirijskih funta. Kako bi preživjela, obitelji je potrebno više od 250.000 sirijskih funta mjesečno. Većina humanitarnih organizacija ne može pomoći jer im je novac „zapeo“ u libanonskim bankama. A ne smijemo zaboraviti ni sankcije“, piše Claude.

Brojni mladići pobjegli su iz Sirije jer vojna obveza traje devet godina, a preostale djevojke nemaju se više za koga ni udati. Sve to dovelo je, piše Claude, do pada morala, pa se djevojke predaju prostituciji kako bi preživjele, a o problemu korupcije ne želi niti govoriti…

Ipak, unatoč krizi, crkve su pune, a kršćanske i muslimanske zajednice surađuju i održavaju nadu među preostalim stanovnicima Alepa.

„Politička situacija vrlo je mračna i komplicirana, osobito na sjeveru gdje se Turci, Iranci, Rusi, Amerikanci i Francuzi bore za naftu, a da ne spominjemo ulogu zaljevskih država koje još uvijek financiraju naoružavanje“, piše Claude, izražavajući bojazan kako će sirijske kršćane zadesiti sudbina sirijskih Židova, odnosno potpuni nestanak.

„Prije rata Alep je imao više od 150 tisuća kršćana, a danas ih nema više od 28 tisuća. Nestaje tako i onaj poznati kršćansko-islamski suživot. Kršćani Istoka stoljećima su bili most suživota i dijaloga s različitim vjerskim i etničkim zajednicama. To iskustvo može biti primjer Europi u njezinim društvenim i kulturnim sukobima s muslimanima“, piše Claude, kojega je osobito dirnula solidarnost i neustrašiva vjera njegove kršćanske braće i sestara.

„Crkve su pune. Siromaštvo je veliko, ali velika je i vjera. Svećenici svakodnevno rade sa svojim župljanima…. Upoznao sam mlade volontere koji surađuju sa svećenicima na svim područjima“, svjedoči 64- godišnji Sirijac, te na koncu svojeg pisma poziva i nas, zapadne kršćane, da ne zaboravimo svoje braću i sestre na Bliskom Istoku:

„Pozivam sve naše kršćane u Europi da mole za nas tijekom svojih obreda i da ne zaborave svoje kršćanske korijene. Molim vas da ne zaboravite riječi pape Ivana Pavla II.: “Crkva mora disati s oba plućna krila: Istočnom i Zapadnom Crkvom”. Ako jedno plućno krilo umre, Crkva će biti osakaćena.“

Miodrag Vojvodić | Bitno.net


Objavljeno: 5. siječnja 2020.

Možda vam se svidi