Joseph Timothy O’Callahan

Pater O’Callahan bio je isusovački svećenik koji je služio kao kapelan američke mornarice tijekom Drugog svjetskog rata, te je bio prvi katolički svećenik i prvi mornarički kapelan koji je zaslužio Medalju časti.

Kada je započeo Drugi svjetski rat, O’Callahan je imao 36 godina i bio je kratkovidan, s teškim oblikom klaustrofobije i visokim krvnim tlakom, ali vjera mu je dala ogromnu hrabrost i ustrajnost.

Foto: Javna domena

O’Callahan je služio kao kapelan na USS Franklinu u ožujku 1945. kada je neprijateljski zrakoplov ispustio dvije bombe koje su teško oštetile brod. U obrazloženju zašto mu je dodijeljena Medalja časti stoji:

„Kako bi pomogao svojim ljudima i svom brodu, zapovjednik poručnik O’Callahan probijao se kroz dimom ispunjene hodnike do palube usred eksplozija bombi, granata, raketa i drugog naoružanja. Dok je brod bio potresen neprekidnim eksplozijama, s krhotinama i gelerima koji su padali i požarima koji su bjesnili, služio je ranjenima i umirućima, tješeći i ohrabrujući ljude svih vjera; organizirao je i vodio vatrogasne ekipe u plamteći pakao na palubi; upravljao je izbacivanjem bojnog streljiva i poplavljivanjem spremnika. Rukovao je crijevom kako bi ohladio vruće bombe koje su se opasno kotrljale po nagnutoj palubi, nastavljajući svoje napore unatoč žarećem, zagušljivom dimu koji je prisiljavao ljude da se povuku bez daha. Služeći hrabro, odvažno i s dubokom duhovnom snagom, zapovjednik poručnik O’Callahan nadahnuo je hrabre časnike i mornare FRANKLINA da se  bore herojski i s dubokom vjerom suočeni s gotovo sigurnom smrću te da vrate svoj pogođeni brod u luku“.

Emil J. Kapaun

Vlč. Kapaun odrastao je na farmi u Kansasu kao sin čeških imigranata. Zaređen je 1940. i služio je u župi u kojoj je odrastao do 1944., kada je postao kapelan američke vojske. Prvo je služio na burmanskom ratištu Drugog svjetskog rata, a nekoliko godina kasnije poslan je u Japan 1949. da služi tijekom Korejskog rata.

Foto: Javna domena

Tijekom Bitke kod Unsana, Kapaun je služio u 3. bataljunu 8. konjičke pukovnije kada je zarobljen:

„Dok su kineske komunističke snage okruživale bataljun, Kapaun se neustrašivo kretao od rova do rova pod izravnom neprijateljskom vatrom kako bi pružio utjehu i sigurnost brojčano nadjačanim vojnicima. Više puta se izlagao neprijateljskoj vatri kako bi izvukao ranjenike i odvukao ih na sigurno. Kada ih nije mogao odvući, kopao je plitke rovove kako bi ih zaštitio od neprijateljske vatre. Kako su se kineske snage približavale, Kapaun je odbio nekoliko prilika za bijeg, umjesto toga dobrovoljno se javio da ostane i brine se za ranjenike. Kineske snage su ga zarobile 2. studenog 1950.“

U zatočeništvu se razbolio brinući za utamničene američke vojnike. Ipak, njegov nepokolebljivi duh i vjera u Boga ustrajali su do kraja. Jedan preživjeli logoraš, Felix McCool, prisjetio se posljednjih riječi vlč.  Kapauna:

„U svom posljednjem satu čuo je moju ispovijed. Vlč. Kapaun je rekao: ‘Kao što vidite, i ja plačem, ne suzama boli, već suzama radosti, jer ću uskoro biti sa svojim Bogom.’“

Godine 1993. sveti Ivan Pavao II. proglasio ga je slugom Božjim.

Charles Joseph Watters

Rođen i odrastao u New Jerseyju, vlč. Watters zaređen je 1953. i služio je u nadbiskupiji Newark sve do stupanja na aktivnu dužnost kao kapelan američke vojske 1964. Služio je u Vijetnamu 1960.-ih godina. U obrazloženju zašto mu je dodijeljena Medalja časti stoji:

„Kapelan Watters kretao se s jednom od satnija kada se ona sukobila s teško naoružanim neprijateljskim bataljunom. Dok je bitka bjesnila, kapelan Watters, ne mareći za svoju sigurnost, pojurio je prema prvoj crti. Nenaoružan i potpuno izložen, kretao se između napredujućih trupa, pružajući pomoć ranjenicima, pomažući u njihovoj evakuaciji, dajući riječi ohrabrenja i dajući bolesničko pomazanje umirućima.

Foto: Javna domena

Dok je ranjeni padobranac stajao u šoku ispred napadačkih snaga, kapelan Watters je potrčao naprijed, podigao čovjeka na ramena i odnio ga na sigurno. Dok su se vojnici probijali do prvog neprijateljskog rova, kapelan Watters je protrčao kroz intenzivnu neprijateljsku vatru do prednjeg dijela rova kako bi pomogao palom suborcu. Ubrzo nakon toga, padobranci su se povukli pripremajući se za drugi napad. Kapelan Watters izložio se i prijateljskoj i neprijateljskoj vatri između dviju snaga kako bi izvukao dva ranjena vojnika“.

„Tijekom svog služenja, kretao se s položaja na položaj, preraspodjeljujući hranu i vodu te brinući se o potrebama svojih ljudi. Kapelan Watters pružao je pomoć ranjenima kada je i sam smrtno ranjen“.

Robert Capodanno

Vlč. Capodanno bio je najmlađi od desetero djece talijanskih migranata u New Yorku. Od malih nogu osjećao je poziv za svećeništvo te je 1958. godine zaređen za svećenika misionara Maryknolla, te je nakon nekog vremena zatražio od nadređenih dopuštenje da se pridruži Korpusu mornaričkih kapelana, želeći služiti sve većem broju marinaca u Vijetnamu.

Foto: Javna domena

U obrazloženju zašto mu je dodijeljena Medalja časti stoji:

„Kao odgovor na izvješća da je [vod] u opasnosti da će biti pregažen masovnom neprijateljskom jurišnom snagom, poručnik Capodanno napustio je relativnu sigurnost zapovjednog mjesta satnije i potrčao kroz otvoreno područje rešetano vatrom, izravno do opkoljenog voda. Ne obazirući se na intenzivnu neprijateljsku vatru iz pješačkog oružja, automatskog oružja i minobacača, kretao se po bojnom polju dajući bolesničko pomazanje umirućima i pružajući medicinsku pomoć ranjenima.

Kada mu je minobacačka granata nanijela višestruke rane na rukama i nogama te otkinula dio desne ruke, on je uporno odbio svaku medicinsku pomoć. Umjesto toga, naredio je bolničarima da pomognu ranjenim vojnicima i, smirenom snagom, nastavio se kretati po bojnom polju pružajući ohrabrenje glasom i primjerom hrabrim marincima. Nakon što je naišao na ranjenog bolničara u izravnoj liniji vatre neprijateljskog mitraljesca koji se nalazio otprilike 15 metara dalje, poručnik Capodanno je hrabro pokušao pomoći smrtno ranjenom bolničaru. U tom trenutku, samo nekoliko centimetara od cilja, pogodio ga je rafal mitraljeske vatre“.

Angelo J. Liteky

Angelo J. Liteky je u razdoblju od 20 godina napustio svećeništvo, oženio se bivšom redovnicom, postao mirovni aktivist i vratio svoju Medalju časti vladi – jedini dobitnik koji se ikada odrekao medalje. Ipak njegov mirovni aktivizam nije bio u neskladu s njegovim hrabrim djelima tijekom Vijetnamskog rata, jer priznanje nije dobio zbog sudjelovanja u borbi već zato što se izložio opasnosti kako bi spasio 23 ranjenika tijekom intenzivne bitke.

Foto: Javna domena

„Njegova se satnija našla pod intenzivnom vatrom neprijateljskih snaga veličine bataljuna. Na trenutak zapanjeni neposrednim susretom koji je uslijedio, ljudi su se privili uz tlo tražeći zaklon. Uočivši dva ranjenika, kapelan Liteky približio se na 15 metara od neprijateljskog mitraljeskog položaja kako bi došao do njih, postavljajući se između neprijatelja i ranjenika. Kada je u borbi nastupio kratak predah, uspio ih je odvući u relativnu sigurnost zone iskrcavanja.

Nadahnuta njegovim hrabrim postupcima, četa se okupila i počela snažno gađati neprijateljske položaje. U veličanstvenom prikazu hrabrosti i vodstva, kapelan Liteky počeo se kretati uspravno kroz neprijateljsku vatru, dajući bolesničko pomazanje umirućima i evakuirajući ranjene. Primijetivši još jednog zarobljenog i teško ranjenog čovjeka, kapelan Liteky mu je dopuzao u pomoć. Shvativši da je ranjenik pretežak za nošenje, okrenuo se na leđa, stavio ga na prsa i, zahvaljujući čistoj odlučnosti i hrabrosti, dopuzao natrag do uzletišta koristeći laktove i pete da se odgurne.

Naknadno je utvrđeno da je unatoč bolnim ranama u vratu i stopalu, kapelan Liteky osobno prenio preko 20 ljudi do zone evakuacijske zone tijekom surovih borbi.