Neymar da Silva Santos Júnior, poznatiji jednostavno kao Neymar, jedan je od najpoznatijih i najboljih svjetskih nogometaša.

To, doduše, nije pomoglo njegovom Brazilu koji je ostao kratkih rukava u utakmici četvrtfinala protiv Belgije koja ih je svladala rezultatom 2-1.

Brazilska nogometna reprezentacija smatrana je jednim od favorita, a mnogi su upirali prstom upravo u Neymara koji nakon dugotrajne ozljede nije pružio svoje najbolje partije, a neki će reći i kako je više vremena proveo valjajući se po terenu nego trčeći po njemu.

No, Neymar je nakon bolnog poraza, vjerojatno znajući kako će većina kritika biti usmjerena upravo prema njemu, učinio potez koji bi malo tko napravio u tim trenucima (što smo i mogli vidjeti nakon što su njegovi “susjedi” Argentinci pretrpjeli bolne poraze od naših ‘Vatrenih’ i Francuske).

Zvijezda PSG-a je, naime, kleknula, podignula ruke prema nebu i zahvalila se Bogu (nešto slično učinio je reprezentativac Paname Fidel Escobar koji se također molio na terenu nakon poraza od, također, Belgije).

Ovo nije prvi put da je Neymar, inače pentekostalac, javno svjedočio svoju vjeru u Boga. Dok je igrao u Barceloni prilikom osvajanja Lige prvaka proslavio je naslov stavivši na glavu povez s natpisom “100% Jesus” (koji je krovna svjetska nogometna kuća FIFA cenzurirala u jednom videu).

Neki će reći kako Neymar možda nije najbolji kršćanski uzor, ukazujući na dijete koje je dobio s bivšom djevojkom, njegov nogometni “lifestyle” ili glumljenje “padavičara” na terenu – i vjerojatno nije.

No možda je upravo zato njegovo svjedočanstvo u bolnom porazu još važnije. Malo je onih, puno “svetijih” koji bi to napravili, pogotovo javno i znajući da će deseci milijuna razočaranih Brazilaca upravo u vama tražiti glavnog krivca. I to u sekulariziranom svijetu koji svaki javni iskaz vjere, u najboljem slučaju, jednostavno ignorira.

I to je važna lekcija za sve nas “svetije” i “bolje” (lekcija koju nam je pružio i već spomenuti Fidel Escobar).

Ako mogu oni biti zahvalni u porazu, zašto ne bismo mogli i mi – “svetiji”?

Tino Krvavica | Bitno.net