Prije ili kasnije udarit ćeš glavom o mrsku poprečnu gredu koja od tvog života čini križ: bolest, nesreća, smrt dragog čovjeka, neprilike u zvanju. Prevareni, ostavljeni na cjedilu od vlastita muža, vlastite žene. Rade protiv tebe. Potkapaju te. Ponižavaju, odbacuju. Više ne možeš s njima. Stariš.

Ta poprečna greda može zauzeti sve oblike i razmjere. Ona se ne obazire na titule i položaje, na ime i ugled, na debljinu novčanika, na odnose ljudima i odnose među njima.

Sretan si, sve se odvija dobro… A onda… iznenada… ta strašna poprečna greda. Može ti zadati toliko muke da — slomljen, očajan, obeshrabren — još samo poželiš smrt.

Križ je stvarnost svakog ljudskog života. Ali sve manje ljudi mu je doraslo. Više ga ne prihvaćaju, ne podnose njegov teret. Mnogi se pod njim slamaju. I psihijatri imaju sve više posla.

Nemaš izbora! Nosi svoj križ ili će te on slomiti. A moći ćeš ga nositi naučiš li shvaćati zadaću i smisao križa. Križ te vraća k Istini, dovodi do prave mjere — mjere tvog siromašnog, slabog, ranjivog, malog djeteta. Križ te može osloboditi stvari koje te hoće zagušiti.

On te može osloboditi tvoje vlastite polovičnosti. On je kao antena preko koje od Boga dobivaš vijest koja te neće osloboditi trpljenja, ali će te osloboditi besmisla i neplodnosti trpljenja. Ponovno ćeš postati čovjek. A onda se može dogoditi ovo: sve ćeš gledati drukčije i mnogo bolje očima koje su plakale!

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Živjeti je radost” u izdanju Kršćanske sadašnjosti