Mnogi od vas vjerojatno su s nevjericom reagirali na gornji naslov. Možda vas je sablaznila činjenica da se na katoličkom portalu brani siromaštvo. Ali ne brinite, ovdje se ne radi o obrani neke libertarijanske ili nihilističke ideje. Ne, ovdje govorimo o katoličanstvu i kako je siromaštvo njegova presudna komponenta.

Duboko me potreslo kada sam prije nekoliko tjedana, čitajući knjigu svog “omiljenog” kardinala Roberta Saraha, naišao na njegovu jasnu osudu borbe za iskorjenjivanje siromaštva (jedan hrvatski blog nedavno je također pisao o tome). Odgovarajući na pitanje o svom radu na čelu Papinskog vijeća Cor Unum, dikasterija koji vodi sve humanitarne poslove Svete Stolice, kardinal Sarah je izjavio kako je bio “posebno zgrožen” kada je vidio slogan jedne katoličke dobrotvorne organizacije koji je glasio: “Borimo se za nultu stopu siromaštva”.

“Nijedan svetac (…) nije se nikada usudio govoriti tako o siromaštvu i siromašnim ljudima. Sam Isus nije imao pretenzija takve vrste. Taj slogan ne poštuje ni Evanđelje ni Krista”, rekao je Sarah, nadodavši kako je “siromaštvo kršćanska vrlina”.

Njegove riječi pale su na moje srce kao sjeme čiji je plod uskoro počeo tražiti svoj put prema suncu. Naizgled šokantne kardinalove poruke potakle su me da dublje istražim tu temu, pogotovo zbog činjenice da je i sam spomenuti kardinal, kako svjedoči, u djetinjstvu živio u krajnjoj oskudici.

Rerum Novarum, Katekizam Katoličke Crkve, Evanđelja – prstima sam zamastio listove tražeći ključnu riječ – siromaštvo… Ubrzo sam shvatio kako je cijelo moje shvaćanje pojmova kao što su “siromašan”, “siromašno”, “siromah”, bilo krivo.

Kardinal Sarah bio je u pravu, siromaštvo ne možemo i ne smijemo iskorijeniti, a evo i zašto.

‘Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje’ (Lk 6, 20)

Započnimo s našim Gospodinom Isusom Kristom.

Kada je Sin kao utjelovljena Riječ došao među nas, nije se poput kraljevića rodio u palači ili hramu, u kolijevci optočenoj draguljima. Njegov dom bile su jasle “jer za njih nije bilo mjesta u svratištu” (Lk 2,7; usp. KKC 525).

Veliki kralj nije se samo rodio u štalici među životinjama, njegov cijeli život bio je siromaštvo. Kako stoji u Katekizmu Katoličke Crkve (544) “Isus, od jasala do križa dijeli život siromaha, poznaje glad, žeđ, oskudicu”. Sam Krist za sebe kaže kako nema ni “gdje nasloniti glavu” (Mt 8, 20). Također, prije nego je započeo s propovijedanjem, radio je kao tesar, drvodjelja, zajedno sa svojim ocem, sv. Josipom (usp. Mk 6, 3). Cijeli Nazaret je to znao, zato ga je i odbacio – htjeli su Mesiju u zlatnoj halji s krunom na glavi, a Isus je stajao pred njima kao siromašni sin priprostog radnika.

Osim što je živio životom siromaha, Isus je upravo neizmjerno ljubio siromašne: ozdravljao je bolesne, spašavao nedužne, doticao gubave. I premda bi ga mnogi, koji nit’ ga razumiju, nit’ su ga upoznali, htjeli predstaviti kao nekog predmodernog komunističkog uzora, on je bio sve samo ne to.

Često znamo previdjeti činjenicu kako Isus nikada nikome nije davao novac niti zemaljska bogatstva i blagostanja. Gladnima je nudio “kruh života” (usp. Iv 6, 22-66), žednima “žive vode” (usp. Iv 4, 4-15), a “umornima i opterećenima” odmor (Mt 11, 28), ali nikada nije dijelio novce niti pozivao na bunu protiv bogatih i vladajućih, stvarajući pritom razdor između klasa ili zazivajući lažnu, zemaljsku pravdu, dapače – on je gradio mostove.

Njegov poziv bio je upućen siromašnima i bogatima (među njegovim učenicima bili su i Nikodem – farizej, kao i Petar – ribar), a pritom je one imućnije pozivao da dobrovoljno podaju siromašnima, uzljubivši ih čak i kad je znao da će ga odbiti (usp. Mk 10, 20-22).

Važno je istaknuti kako Krist, kada govori o svom poslanju, narodu poručuje kako ga je Otac poslao “proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene”, a siromasima “biti blagovjesnikom” (Lk 4, 18). Zanimljiva je distinkcija koju Gospodin pravi. Dok sužnjima, slijepima i potlačenima nudi sudbinu suprotnu od sadašnje (oslobođenje, vid), siromasima ne nudi bogatstvo i blagostanje već “blagovijest”, Radosnu vijest tj. kraljevstvo Božje. Dok sitost i sloboda mogu doći i na ovom svijetu, siromašnima je krajnja utjeha tek kod Gospodina.

Osvrnimo se i na poznati Isusov govor o blaženstvima (usp. Lk 6, 20-26). Gladnima obećava sitost, uplakanima osmijeh, a siromasima kraljevstvo Božje.

Gospodin je došao kao siromah, živio kao siromah i umro kao siromah. Za njega je siromaštvo (materijalno i duhovno) blaženo stanje, koje omogućuje ulazak u Kraljevstvo. On svim učenicima poručuje da prigrle siromaštvo (usp. Mk 10, 23-31; Lk 10, 4, Lk 12, 22-34) govoreći im kako je “lakše devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje” (Mt 19, 24).

Ako je Isus toliko ljubio siromaštvo da je i sam postao siromahom, trebamo li ga mi na tom putu slijediti ili odbaciti? Još važnije, ako je njegov narod pozvan na siromaštvo, može li se ono iskorijeniti?

‘Nije nam dao zemlju kao prebivalište, nego kao mjesto progonstva. (RN, 18.)

Crkva već dva tisućljeća svjedoči svoju ljubav prema siromasima. Bez obzira na konstantne napade s lijeva i s desna kojima je čest uzrok neinformiranost, ali i na objektivnu grješnost svih nas koji Crkvu čine, milijuni ljudi danas dobivaju pomoć, hranu i obrazovanje upravo preko Crkve.

Brojni su primjeri svetaca koji su, slušajući Isusov poziv, ostavili sve i počeli služiti najpotrebnijima.

“Međusobna ljubav najstarijih kršćana bila je toliko snažna da su se bogatiji često odricali svog imetka u korist siromašnih. Zato ‘nitko među
njima nije oskudijevao'” (RN, 24.)

Najpotrebniji su jedan od temeljnih poziva i poslanja Crkve koja treba hodati Gospodinovim koracima i ona će se zauvijek o njima brinuti. Međutim, kako piše kardinal Sarah, dobročinstvo je nepotpuno ako u sebi ne sadrži Radosnu vijest, zato materijalna pomoć nikada ne smije prevagnuti nad duhovnom.

U svojoj enciklici Rerum Novarum, papa Lav XIII. poručuje kako “nije sramota biti siromašan” (RN, 20). Sama enciklika sadrži cijelo potpoglavlje nazvano Prednosti siromaštva u kojem stoji kako je “volja Božja sklonija staležu nevoljnika” te kako Isus “osobitom ljubavlju ljubi najniže i one koji trpe nepravdu”.

Međutim Crkva je isto tako svjesna kako se čovječanstvo trenutačno nalazi u “mjestu progonstva” zbog Prvog grijeha te da će potlačenih, siromašnih i napuštenih uvijek biti među nama:

“Isto tako neće biti nikada kraj ni ostalim nevoljama na zemlji, jer su zle posljedice grijeha koje treba podnositi oštre, tvrde i teške. One prate čovjeka sve do smrti. Ljudsko je, dakle, naslijeđe trpjeti i patiti i što god ljudi pokušaju i urade, neće nikakvom silom ni vještinom sasvim iskorijeniti nevolje iz ljudskog društva. Kad neki tvrde da to mogu postići obećavajući bijednom puku život bez boli i patnji, pun mira i neprestanih raskoši, zasljepljuju ga i varaju. Odatle će proizaći zla veća od sadašnjih.” (RN, 14).

Ovdje se nalazi prvi odgovor na pitanje zašto se siromaštvo ne može iskorijeniti, a to je ljudska pala narav. Nejednakost, siromaštvo i potlačenost naravna su stanja ljudskog društva koja neće prestati sve do ponovnog dolaska našeg Gospodina Isusa Krista koji će donijeti pravednost. I dok s jedne strane Crkvu to ne obeshrabruje u njenom djelovanju ka olakšavanju ljudskih muka, također ju navodi na naviještanje Radosne vijesti. Ne zaboravimo kako je Bog za nas predodredio blagostanje u Rajskom vrtu te da bez Istočnog grijeha Radosna vijest ne bi bila niti potrebna.

Siromaštvo, osim što je nužno zbog ljudske naravi, također je plodonosno jer povezuje ljude i usmjeruje ih na Boga.

Kako je kardinal Sarah prekrasno istaknuo u svojoj knjizi “God or Nothing”: “Siromašna osoba je ona koja je svjesna da ne može živjeti od svog rada. Ona treba Boga i druge ljude kako bi napredovala i rasla. S druge strane, bogati ljudi ne očekuju ništa od nikoga. Sami mogu zadovoljiti svoje potrebe bez traženja Božje pomoći ili pomoći bližnjeg. U tom smislu, bogatstvo može dovesti do velike tuge i stvarne ljudske usamljenosti ili grozne duhovne pustoši. Srce čovjeka koji se, kako bi se prehranio i pobrinuo za sebe, mora okrenuti drugima, postaje veće. To je razlog zbog kojeg su siromašni najbliži Bogu i zbog čega žive u velikoj solidarnosti s drugima; njihova obzirnost prema drugima dolazi iz božanskog izvora.”

Tu dolazimo do drugog, malo romantičnijeg odgovora. Siromaštvo ljude vodi k Bogu, ali i k zajedništvu. Lažne brane srama, nedostojnosti i oholosti padaju kada su ljudi pritisnuti potrebom. Zato su siromašni ljubljeni od Boga jer su im srca otvorenija za primanje.

Crkva, spoznavši ovo, sama sebe kao i Božji narod, poziva na siromaštvo, poslušnost, služenje i žrtvovanje sve do smrti, hodavši tako putem koji je prošao sam Krist (KKC 852.)

Radosni prosjak Sajo i posao za 9000 kuna

Slika 1.

Nekoliko dana nakon što sam pročitao retke o siromaštvu iz već spomenute knjige kardinala Saraha, sjedio sam ispred zagrebačke katedrale, razmišljajući o njenom sadržaju. Ubrzo mi je prišao jedan prosjak, Sajo ga zovu, punog imena Safet.

Sajo već godinama prosi ispred katedrale, poznaje sve, sve pozdravlja, a poneki mu i udijele nešto. Prišao mi je obučen u odijelo, staro, ali uredno. Na nogama je nosio cipele koje su već pucale na krajevima, ali su još uvijek odavale dio stare ljepote, poput antiknog namještaja. Zatražio je koju kunu te sjeo kraj mene započevši razgovor.

Njegove riječi bile su živi primjer onoga što kardinal Sarah piše, a Crkva naučava. “Znate, ja sam vam privilegirani prosjak”, započeo je Sajo svoju priču. “Već sam godinama ovdje ispred katedrale, svi me znaju i uvijek dobijem nešto. Svaki dan zahvalim Bogu na dobrim ljudima koji mi pomognu”, govori mi dok se njegovo lice širi u radostan osmijeh.

Sajo je zbog bolesti nesposoban za rad, ali to ga nije spriječilo da radosno nosi križ koji mu je Bog dao. Njegove riječi i osmijeh i dalje odzvanjaju mojom glavom. “Zašto ne bih bio sretan? Danas je lijep dan, evo upoznao sam vas i imamo lijep razgovor. Sad sam pojeo i topli burek za 10 kuna. Hvala Bogu”, govori mi, a ja shvaćam kako su mi te riječi već poznate. Kardinal Sarah ih je napisao: “Siromašni su najbliži Bogu i u velikoj solidarnosti s drugima…”

Siromaštvo koje su oboje živjeli ostavilo je traga zahvalnosti na njima, zahvalnosti Bogu i ljudima, koja često nama – imućnijima – nedostaje.

Slika 2.

Sjedim s prijateljem na kavi. Lagani razgovori o sportu. Odjednom se tema prebaci na egzistencijalna pitanja. Prijatelj uskoro završava faks i pred njim stoje dvije opcije: posao koji je oduvijek htio uz plaću od 6000 kn ili posao koji nije savršen, ali nije niti daleko od toga, za 9000 kn.

Sjetim se Saje i našeg kardinala i shvaćam poantu priče. Siromašan čovjek nema vremena za razmišljati o tri tisuće kuna razlike u plaći, njemu je i ta razlika od 3 000 kuna pravo bogatstvo. Dok moj prijatelj razbija glavu takvim, nazovimo ih “slatkim brigama”, Sajo zahvaljuje Bogu jer je taj dan skupio 10 kn za topli burek.

Nemojte me krivo shvatiti. Meni je drago što je moj prijatelj u situaciji u kojoj može birati, ali ironija je u tome što se prosjak ispred katedrale ne brine, bez obzira na to što živi u bijedi. On, premda “siromašan”, živi život u zahvalnosti; moj prijatelj, premda “bogat” provodi vrijeme dvoumeći se između dvije naizgled odlične prilike.

Čini mi se da me priprosti Sejo ipak u toj situaciji može naučiti puno više nego prijatelj, budući akademski građanin. To je otajstvo siromaha: dok mi razmišljamo o životu, oni ga razumiju i žive… u zahvalnosti.

Što je onda s ljudima koji umiru od gladi?

Ovdje dolazimo do ključnog problema: razlikovanje siromaštva i bijede. Siromaštvo ne mora podrazumijevati bijedu. Kardinal Sarah odlično ističe kako se “Crkva ne smije boriti protiv siromaštva već proglasiti rat bijedi, osobito materijalnoj i duhovnoj bijedi”.

Svakom ljudskom biću trebaju se omogućiti sredstva nužna za život i to je posao koji je Crkva radila stoljećima i koji nastavlja raditi i danas. Ljudi koji umiru od gladi, žeđi i bolesti, napušteni i ostavljeni, odbačeni i prognani, to su ljudi kojima trebamo hrliti u susret te ih zaogrnuti, nahraniti i pružiti utočište.

Siromašni ljudi mogu imati dovoljno za život, ali nemaju za luksuz; žive, ali ne s pogledom na zemaljska dobra, nego očiju usmjerenih prema nebu. Zato i Crkva, usprkos činjenici da ju čine i ljudi koji vole luksuz, poziva samu sebe na siromaštvo, kako bi joj oči bile uprte prema njemu. Jer kao što sam već istaknuo: onome koji nema lakše je primiti.

Ovdje je još potrebno napomenuti kako je siromaštvo stanje srca. Čovjek može biti bogat, imati mnoga dobra, a pritom biti nenavezan na njih, svjestan da ih ne može ponijeti u nebo i spreman da uvijek udijeli onima koji su u većoj potrebi. Takav je čovjek naučio što je siromaštvo, on ga poštuje i, premda je okružen bogatstvom, živi.

Volio bih istaknuti još jednu činjenicu. Oni koji žele izbrisati siromaštvo, žele izbrisati Krista (ili kako je to kardinal Sarah rekao: “proglašavaju Krista lašcem”).

Isus je rekao: “… siromahe uvijek imate uza se, a mene nemate uvijek” (Iv 12, 8).

Umjesto da se borimo protiv siromaštva, mislim da je vrijeme da ga prigrlimo i naučimo nešto od onih koji, premda naizgled maleni, ipak znaju tajnu života: Gledati više u nebo, a manje u novčanik.

Tino Krvavica | Bitno.net