Kada se govori o kulturološkim, političkim i različitim drugim promjenama koje malo po malo naše društvo odvajaju od vrijednosti koje ono baštini iz svojih kršćanskih korijena, obično se govori o efektu „kuhane žabe“. Nisam nikada kuhao žabu, ali oni koji jesu kažu da se živu žabu može skuhati tako što se temperatura vode postepeno povećava, sve dok žaba, a da to sama nije ni primijetila, iz živog bića postane večera.

Ipak, ova slika koju svakako nisam ja prvi upotrijebio ne može posve vjerno opisati ono što se događa u društvu, jer za razliku od onih koji kuhaju žabe, kuhari ostataka kršćanskih vrijednosti ponekad šokiraju svoju „žabu“ nešto naglijim podizanjem temperature, čime žaba, ako je imalo osjetljiva, može zapaziti da joj se ne sprema dobro.

Jedan od tih trenutaka naglog podizanja temperature u loncu je i nedavna izjava ministra Kujundžića kako ljekarnici nemaju pravo na priziv savjesti. Sudeći prema tome da nije bilo neke snažnije kritike njegove izjave, te da je praktički jedini kritični tekst na Kujundžićev račun napisan na ovome portalu, čini se da je naša žaba već prilično dobro skuhana te da njezini mišići nisu spremni hitro reagirati na očit znak opasnosti.

Oni koji smatraju da nema razloga za paniku jer je ministar bio dokazano u krivu, što je potvrdila i Hrvatska ljekarnička komora, možda ne gledaju jednu drugu stranu ovoga problema. Ministar iz nominalno demokršćanske stranke u trenutku kada se suočio s pitanjem o vrlo bitnom propisu koji nije poznavao, instinkitvno se priklonio stavu koji bi bio primjereniji radikalnom ljevičaru. To je vrlo zabrinjavajuće jer iako nam ne govori istinu o trenutnom stanju, itekako nam govori o izglednim tendencijama sa samoga vrha ministarstva.

Da su takve tendencije u dubokoj suprotnosti s onime što je Ivan Pavao II. napisao u enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) o prizivu savjesti, trebalo bi biti značajan argument kada bismo od naših demokršćanskih političara očekivali da im je kršćanstvo kojim se prije izbora škrope važno pri donošenju odluka. Ipak, ako već ne zbog ministra, onda radi čitateljstva, vrijedno je citirati dio u kojem sveti papa kaže kako “oni koji koriste priziv savjeti moraju biti zaštićeni ne samo od pravnih kazni, nego i od bilo kakvih negativnih učinaka s legalne, disciplinske, novčane i profesionalne razine”.

Papin stav u skladu je i s „Općom deklaracijom o ljudskim pravima“, potpisanom 1948. godine u kojoj stoji kako „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi“. Ta deklaracija, napisana samo tri godine nakon Drugoga svjetskog rata, došla je kao posljedica osviještenja o važnosti sloboda pojedinca među kojima je sloboda savjesti istaknuta na vrlo važnome mjestu.

Iz toga su razloga potpuno pogrešni novinski natpisi koji ugrozu ljekarničkog, pa i liječničkog, prava na priziv savjesti smatraju naznakom poboljšanja uvjeta za pacijente. Smatram da nijedan razborit pacijent ne bi htio da njegov liječnik ili ljekarnik moraju ostaviti svoju savjest kod kuće kada idu na radno mjesto. Oni, pak, koji prosvjeduju da bi trebalo biti tako, odaju potpuno iskrivljen pogled na radnika, koji nije potpuno neuobičajen za suvremeni svijet, a po kojem se zaposlenika ne promatra kao subjekt nego kao potpuno depersonificiran objekt koji ne bi trebao imati veća prava od aparata za čokoladice.

Iz istog je razloga duboko kriva i reakcija SDP-a koji je u svojem priopćenju povodom ‘skandala’ oko neizdavanja kontracepcijskih tableta napisao kako je to „još jedan napad na prava žena u Hrvatskoj“. Čini se da je onome tko je sastavljao to priopćenje promaknula činjenica da je i ljekarnica koja je koristila priziv savjesti žena, te da i ona ima svoje pravo koje bi joj oni rado ukinuli. Nažalost, ona se u ovom slučaju uopće ne promatra niti kao žena niti kao subjekt prava. Ako je nekome trebao zorniji primjer činjenice da je suvremena ljevica zamijenila borbu za prava radnika borbom za seksualna prava, teško da bi se mogao naći zorniji od ovoga. (Znam da će mi neki reći da se ljevica nikada zapravo nije borila za prava radnika, ali, kako god bilo s time, čini se da se sada i ne pretvara da se bori.)

Osim dodatnog pritiska na sve ostale ljekarnike u korištenju svoga prava na priziv savjesti koji je ovaj Kujundžićev istup trenutačno izazvao, dugoročno on može biti posebno poguban. On, istina, nije promijenio činjenicu da ljekarnici imaju pravo na priziv savjesti, ali nad mnogim čestitim glavama koje razmišljaju o upisu farmacije, ili ju već studiraju, s pravom su se vjerojatno javili upitnici hoće li to pravo biti ukinuto jednog dana kada oni dođu na radno mjesto. Jer ako ministar može tako nonšalantno reći da prava na priziv savjesti nema, smjer prema kojem stvari vode po tome pitanju mogao bi biti prilično opasan.

Budući da prema zakonu sve ljekarne u Hrvatskoj moraju prodavati „lijekove koji su utvrđeni osnovnom i dopunskom listom lijekova Zavoda“ (među koje spada i oralna kontracepcija) ukidanjem prava na priziv savjesti nijedan sadašnji ili budući farmaceut ne bi mogao izbjeći tome da mora prodavati sve lijekove, pa i one koji opterećuju njegovu savjest.

„Dajte Bogu Božje, a caru carevo“ dobacit će im oni koji ovu Isusovu rečenicu rado koriste kada žele opravdati apsolutno svaki upliv države u prava pojedinca, posebice ako je pojedinac kršćanin. No, ako postoji jedna stvar koja nikada ne bi trebala pripadati caru, to je čovjekova savjest. Kada „car“ želi posegnuti za tim najintimnijim u čovjekovu, onda možete biti sigurni da njegovo „carevanje“ poprima ozbiljna obilježja diktature.

Upravo je o tome pisao već spomenuti Ivan Pavao II. i u svojoj poruci povodom 24. Svjetskog dana mira naslovljenoj Ako želite mir, poštujte savjest svakog pojedinca u kojoj navodi kako „nijedan ljudski autoritet nema pravo miješati se u savjest osobe“, jer „savjest svjedoči o transcedentnosti osobe“. “Zanijekati pojedincu potpunu slobodu savjesti… sačinjava kršenje njegovih najosobnijih prava”, upozorio je papa.

Vrlo je, stoga, zabrinjavajuće što se na savjet počinje gledati kao na problem, kao na nešto što smeta, pa čak i vrijeđa. Nakon što se učinio snažan napredak prema tome da se vjeru potisne u „četiri zida“, čini se da je na red došla i savjest. To i nije sasvim nelogično jer isključivanjem Boga kao vrhovnog autoriteta na kojega se čovjek mogao pozvati u opiranju zahtjevima države da joj se posve podloži, čovjek je ostao nezaštićen. „Jednom kada ukinete Boga vlada postaje Bog“, zapisao je Chesterton, a taj Bog, kao i svaki drugi Bog, zahtijeva apsolutnu poslušnost.

Na kraju, zanimljivo je primijetiti još jednu stvar: količinu podrške javnosti koju je dobila osoba koja nije mogla podignuti, ili kupiti, kontracepcijske pilule u određenoj ljekarni u određenom trenutku. Budući da živimo u državi u kojoj ljudi na pretrage koje im život znače trebaju čekati i po nekoliko godina, po osjetljivosti javnosti za hrvatsko zdravstvo pokazano na ovome pitanju čovjek bi mogao pomisliti da su u Hrvatskoj ljudi 24 sata dnevno na cestama u borbi za njegovo poboljšanje. Ali kako to da nisu?

Stvar je jednostavna. Nečija magnetska rezonanca primarno je problem tog nesretnika ili nesretnice koji mora čekati na nju. S druge strane, samo postojanje prava na priziv savjesti podsjeća svaku osobu da i ona ima savjest. A ako ima savjest, možda ju opominje. To je neugodno. Najbolje je onda područje borbe izmaknuti iz svog srca i voditi je nekamo daleko, u nekoj ljekarni u kojoj jedna ljekarnica tvrdi da ima savjest i da je ona za nju najbitnija.

Ivo Džeba | Bitno.net