Kada je majka Melisse Ohden (40) iz Missourija napustila bolnicu bila je uvjerena da je njezina kći mrtva, vjerujući da ju je usmrtila toksična otopina koja joj je bila ubrizgana u osmom mjesecu trudnoće.

Međutim, protivno svim očekivanjima, procedura nije uspjela, a Melissa je preživjela. Njezina je majka to saznala tek nakon 36 godina.

Majčino saznanje došlo je kao plod Melissine sedamnaestogodišnje potrage za njom, a tijekom tog razdoblja Melissa je saznala mnoge zanimljive detalje vezane za sve okolnosti svog dolaska na svijet.

Nakon neuspjelog pobačaja, već je bila bačena u medicinski otpad kada je jedna od prisutnih medicinskih sestara začula njezin slabi plač i pritekla joj u pomoć, iako je jedna druga medicinska sestra izdala naređenje da ‘se dijete ostavi da umre’. Ispostavilo se kako je ta druga sestra bila Melissina baka.

“Otkrila sam da je majka koja je imala 19 godina kada me rodila bila prisiljena na pobačaj od strane svoje vlastite majke, koja je bila sestra u bolnici”, kazala je 40-godišnjakinja iz Kansas Cityja u Missouriju.

“Bila je pod snažnim sedativima i nije znala da sam rođena živa.”

“Putovanje je bilo dugačko i bolno, od srama i ljutnje do vjere i oproštenja, ali odbijam biti zatrovana gorčinom – tako se ne može živjeti.”

Traumatično saznanje

S tri mjeseca starosti usvojili su je Linda i Ron Ohden, par koji je već usvojio djevojčicu Tammy, koja je bila četiri godine starija od Melisse za koju se očekivalo da će zbog otrovne otopine kojoj je bila izložena zaostajati u razvoju, no nakon početnih problema razvila se u posve zdravu djevojčicu.

Roditelji su im rano rekli kako su usvojene, no Melissa nije znala za okolnosti svog rođenja.

“Tammy i ja smo se posvađale kako to sestre obično čine. Za vrijeme jedne od tih svađa, kada sam imala 14 godina, ona je izlanula: ‘Mene su moji roditelji barem željeli.’”

“Otrčala sam roditeljima koji su me posvojili te su mi naposljetku rekli zastrašujuću istinu za koju su željeli da ja nikada ne saznam.”

“Moj svijet kao da je stao te noći. Osjećala sam se ljutito, preplašeno, posramljeno, čak i krivo što sam živa.”

Nakon toga je uslijedila velika emotivna bol s kojom se Melissa teško nosila.

“Odala sam se alkoholu kako bih umanjila bol, ali roditelji nikada nisu znali koliko patim jer sam to tako dobro skrivala.”

Očajnička potraga za istinom

Melissa je uspjela smoći snage da se upiše na sveučilište u Južnoj Dakoti gdje je studirala političke znanosti. Kasnije je saznala da je njezina baka, koja je organizirala pobačaj, predavala na istom sveučilištu dok je Melissa bila tamo.

S 19 godina željela je saznati više o svome porijeklu te je počela tražiti svoju biološku obitelj.

Nakon desetogodišnje potrage, došla je do saznanja tko su roditelji njezine majke te im poslala pismo na koje je odgovorio sam djed.

“Rekao mi je kako moje rođenje nije bilo planirano. Također mi je dao do znanja da preko njih neću doći do majke jer su se otuđili.”

“Bilo je očito da njihov odnos s mojom majkom nakon mog rođenja nije bio isti.”

Iste je godine pronašla i svog oca kome je također pisala.

“Imam sve razloge za vjerovati da nikada nije saznao da sam rođena. Samo sam mu rekla da sam živa te da nisam ljuta i ogorčena. No nikada nije odgovorio.”

Šest mjeseci nakon toga saznala je da je nedavno umro te odlučila kontaktirati njegova brata koji je rekao kako su znali za njezino postojanje.

“Rekao mi da je moj otac jednom prilikom rekao: ‘Učinio sam nešto čega se jako sramim, ali nikada neću moći reći što.'”

“Znajući ono što sad znam, smatram da je znao kako je moja majka bila prisiljena na pobačaj, a on nije učinio ništa da to zaustavi.”

Napokon zajedno

Nekoliko godina nakon toga Melissi se javila rođakinja njezine biološke majke od koje je saznala da su je njezini roditelji planirali donijeti na svijet i vjenčati se, ali su djed i baka bili protiv toga.

“To je bio veliki šok, provela sam toliko godina misleći da me moja majka nikada nije željela.”

Napokon, nakon 17 godina potrage Melissa i njezina majka su došle u kontakt.

“Moja majka nije znala da sam živa… možete li to zamisliti? Dopisivale smo se tri godine prije susreta. Mislim da smo se obje bojale odbacivanja.”

“Kada smo se napokon susrele prošle godine, nakon što sam ju vidjela u daljini kako mi se približava, dio mene je želio pobjeći.”

“Tada smo se zagrlile i zaplakale. Moja majka je rekla: ’Ukrali su mi te.’”

“Ona nosi u sebi puno krivnje i živi s mnogo žaljenja, ali rekla sam joj da je uopće ne krivim.”

“U svome srcu imam samo oprost, za oca također, kao i za baku.”

Melissa je osnovala mrežu za osobe koje su preživjele pobačaj, kako bi pomogla onima koji su u istom položaju.

“U kontaktu sam s 223 osobe koje su preživjele pobačaj. To je devastiralo njihove živote.”

Snagu za život i djelovanje pronalazi u svojoj vjeri.

“Kroz svoju katoličku vjeru sam naučila opraštati. To ne čini da je ono što se dogodilo u redu, ali oslobađa od boli. Svi smo ljudi i svi radimo pogreške”, otkrila je za Daily Mail.

Ivo Džeba | Bitno.net