Nakon komentara našeg Ive Džebe o skandaloznoj izjavi ministra zdravlja Milana Kujundžića koji je rekao kako “ljekarnici nemaju pravo na priziv savjesti” (i tako se našao u suprotnosti sa svim postojećim propisima), na elektroničku adresu našeg portala stigla je reakcija jedne farmaceutkinje koja je uložila priziv savjesti za koji ministar tvrdi kako ne postoji. Iako nemamo običaj prenositi reakcije naših čitatelja, ovu smo odlučili objaviti jer govori puno o situaciji pravne i svake druge nesigurnosti u kojoj se nalaze oni koji se “usude” uložiti priziv savjesti, ne nužno samo oni u farmaceutskoj profesiji. Za tu situaciju suodgovoran je i ministar zbog svojih izjava. Identitet farmaceutkinje poznat je redakciji.

Foto: Shutterstock.com

Poštovani,

upravo sam pročitala vaš zadnji tekst na temu priziva savjesti koji je zadnjih nekoliko dana “podigao naciju” i samo vam od srca mogu reći: HVALA, HVALA, HVALA!

Mlada sam farmaceutkinja, završila sam studij u Zagrebu, ostala u Hrvatskoj i radim u istočnoj Slavoniji gdje smo najdeficitarniji kadar – i sve nas je manje.

Nakon nekoliko godina unutarnje borbe, prije mjesec dana zatražila sam priziv savjesti (unatoč svim mogućim rizicima – u polutajnosti zbog više faktora).

I prije nekoliko dana dolaze mi poruke – čitam naslove, ali nisam pridavala pozornost jer mi se to nije činilo od životne važnosti – mislila sam IMA NAS! Čak sam donekle bila i ponosna na kolegicu. Idući dan dolazim na posao u drugu smjenu, upalimo radio i krenu vijesti – izjava našega ministra… Dobro da sam sjedila kada sam čula što je rekao…

Svijet mi se srušio, uvukao se takav strah… Što ću? Kako ću? Pa gdje ću raditi? Čemu moj fakultet? Krenut će linč i na nas ostale? Sigurno ću dobiti otkaz! Što će mi roditelji reći kada saznaju?

I onda – na veliku žalost – krenem čitati komentare građana ispod tekstova na portalima. Takvu količinu mržnje i ljutnje nisam vidjela… Znam da se to sve odnosi i na mene – iako me ti ljudi nikada nisu vidjeli kao ni kolegicu u Zagrebu. Strašno…

Imala sam osjećaj da bi nas kamenovali da mogu. I onda sam se – ja, tako čvrsta osoba, uvijek borac za prava slabijih na poslu, prava pacijenata makar i na našu štetu – prvi put pred svima slomila. Suze su krenule… Osjećala sam se tako samo, slabo, kao glavni lik knjige “Pale sam na svijetu”.

Naš je ministar inače nama na farmaciji predavao Patofiziologiju, bio je MOJ profesor na drugoj godini fakulteta, kada je baš nama pričao kako treba ponekad zaobići pravila i raditi po savjesti – osobito kod umirućih pacijenata. Ostavljao je dojam čovjeka kojem su neke druge vrijednosti na prvom mjestu, i kao liječnik, stručnjak u svome području – bio nam je uzor.

Bila sam nedavno u Vukovaru i vidjela sam ga na misi zajedno s cijelim “državnim vrhom” u prvom redu – i nadam se (a možda bi bilo dobro i da se molim na tu nakanu) da će ipak jednom i drugima u prvim redovima odjeknuti u nutrini glas (kao što je meni): “Ne možeš služiti dvojici gospodara…”

Razočarala me je i NEreakcija naših biskupa koji – makar i na prve naznake ukidanja nekih novčanih sredstava ili smanjenja utjecaja u donošenju odluka – odmah burno reagiraju sazivajući konferencije i presice. Sada nigdje ništa. Niti od klera na misama niti u katoličkim medijima (čast iznimkama). Kao da se to ne tiče vjere i života vjernika. Pa koje je to onda područje? Opet se sjetim svojih isusovaca koji su mi rekli: “Kada kreneš u to moraš znati da si sama, ne očekuj pomoć pa makar i od SVOJIH… Ako činiš dobru stvar, samo Gospodin će biti s tobom i dat će ti snage. Ali ne očekuj mir, već borbu!”

Tako nas je malo koji smo tražili priziv… Od Iloka do Zagreba znam samo dvije osobe (s jednom sam i u kontaktu, život nas je spojio). Danas se to ismijava i u struci i u društvu, sve nosi neke posljedice. Dolazite u situaciju da morate birati između sigurnog posla, velike plaće, ugleda, časti, napredovanja i vjere. U zadnje vrijeme čitam sv. Josemariju Escrivu i vidim da je dužnost svakog kršćanina biti kršćanin 24 sata na dan, a ne samo u slobodno vrijeme. Ili jesmo ili nismo – velika odgovornost i obveza. Jer što vrijedi čovjeku ako i cijeli svijet stekne, a dušu svoju izgubi…

Zato – HVALA na ovom zadnjem članku jer nama malobrojnima ipak daje neku snagu da i netko izvan naše struke vidi o čemu se uistinu radi, jer velika većina ljudi – u struci i izvan nje, uopće to ne shvaća, i onda kreću pritisci, sumnje…

HVALA na trudu što otvarate oči javnosti za praktična vjernička pitanja i sve ono što nas, nažalost, vjerojatno u budućnosti čeka i što na mala vrata ulazi u Hrvatsku. Ovo je samo uvertira.

Ali lijek je tu – Isuse, uzdam se u Tebe!

Hvala i Bog vas blagoslovio.

Bitno.net