U dekretu o proglašenju blaženim Karla Habsburga od 3. listopada 2004. pape sv. Ivan Pavao II. kaže: “Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira te nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom. Neka blaženi Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.

Karlo Habsburg-Lotharingen bio je posljednji austrijski car te ugarski, hrvatski i češki kralj, kao i nadvojvoda  brojnih drugih zemalja. Bio je posljednji vladar Habsburške monarhije, odnosno Austro-Ugarske. Ako izuzmemo Karađođeviće (koji se i nisu posebno nazivali ”hrvatskim kraljevima”), Karlo je bio je posljednji legitimni hrvatski kralj. Naime, nakon pogibije hrvatsko-ugarskoga i češkoga kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju 1526., gdje je pao braneći svoje zemlje od najezde Osmanlija, hrvatsko je plemstvo 1527. izabralo Ferdinanda I. Habsburga za hrvatskoga kralja. Ferdinand je još prijašnjim ugovorima i ženidbenima vezama bio legitiman nasljednik na češkom, ugarskom i hrvatskom prijestolju, ali je ovim činom hrvatskoga plemstva na znakovit način potvrđeno državno pravo samostalnog hrvatskog kraljevstva koje se u pravnom smislu nije nikada izgubilo u personalnoj uniji Hrvatske s Ugarskom tijekom prijašnjih stoljeća. Karlo Habsburg je bio pripadnik dinastije Habsburg kojega su kao nasljednika Franje Josipa (brata njegova djeda) 1916. godine dopale krune habsburških zemalja.

Malo se u Hrvatskoj govori, uči ili piše o njezinom posljednjem kralju, a još manje se zna da ga je 3. listopada 2004. papa sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim. I njegova supruga, carica i kraljica Zita Bourbon-Parma (1892-1989), ušla je 2008. u službeni proces beatifikacije. Hrvatskoj je javnosti puno više poznat njegov sin Otto Habsburg (1912-2011), europski političar koji se istakao oko međunarodnog priznanja Hrvatske početkom 1990-tih godina. Ipak, posljednjih godina i u Katoličkoj Crkvi u svijetu i kod nas raste zanimanje za život i djelo Karla Austrijskoga čija se 100. obljetnica smrti ove godine obilježava, osobito u kontekstu rasprava i razmišljanja o budućnosti Europske unije i njezina duhovnog i kulturnog identiteta, ali i među katolicima diljem svijeta. Spomendan mu se slavi 21. listopada, dan njegova vjenčanja sa Zitom.  Crkva ga ističe kao uzora kršćanskoga muža i oca, a njihov brak kao primjer kršćanske bračne ljubavi. Uoči vjenčanja, zaručnici Ziti je rekao: “Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo.”

Karlo je rođen kao pranećak cara i kralja Franje Josipa 17. kolovoza 1887. u Persenbeugu, u Austriji, a umro je 1. travnja 1922. u progonstvu u Funchalu na portugalskom otoku Madeiri, gdje je i pokopan. Dok je bio mlad, nije se očekivalo da će naslijediti prijestolje jer je bio tek jednim od nećaka Franje Josipa. Međutim, kada je prijestolonasljednik Franz Ferdinand zajedno sa suprugom Sofijom u Sarajevu ubijen 1914. godine, Karlo je smrću Franje Josipa 30. studenoga 1916., dakle usred Prvog svjetskog rata, postao car Karlo I. austrijski, odnosno kralj Karlo IV. hrvatsko-ugarski i češki. Vladao je velikim povijesnim habsburškim carstvom (Austro-Ugarskom) tek dvije ratne godine.

Karlo i Zita, kao članovi drevnih europskih kraljevskih obitelji, poznavali su se od malih nogu. Njihov brak nije bio plod političkih interesa, već je sklopljen iz ljubavi. Oboje su bili odgojeni u katoličkim obiteljima, a svoju su vjeru vrlo ozbiljno doživljavali i iskreno živjeli. Na vjenčanom prstenju para bilo je ugravirano: “Sub tuum praesidium confugimus, sancta Dei Genitrix” (Pod tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice). Karlo je  tu molitvu često izgovarao. Karlo i Zita podupirali su jedno drugo kao u istinskoj supružničkoj ljubavi uvijek sa sviješću da sakramentom ženidbe stoje i u posebnu odnosu prema Bogu. U kratkom braku imali su osmero djece, istaknuvši se unatoč silnim obvezama i državničkom položaju kao brižni i dobri roditelji. Svako dijete, od kojih su neki rođeni i u progonstvu,  gledali su kao Božji dar.

Karlo je od malih nogu odgajan u katoličkoj pobožnosti. Njegovao  je snažnu pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i redovito s obitelji obavljao pobožnost prvih petaka u mjesecu. Također, Karlo je do kraja bio čovjek Euharistije i posebne ljubavi prema Gospi – ni kao odrastao čovjek, vojni zapovjednik i poglavar države nije prestao svakoga dana moliti krunicu. Zabilježeno je da je još kao dječak pomagao siromašne novcem kojeg bi zaradio prodajući cvijeće i povrće iz malog vrta.

Karlo je rano ušao u vojsku, služeći na području Češke, a paralelno je u Pragu studirao politiku i pravo. U vojsci se osobito isticao kao uzoran i od vojnika obljubljen časnik i zapovjednik. Zabilježeno je kako su ga osobito voljeli Slaveni – Česi, Slovaci, Hrvati, Poljaci, Rusini i Ukrajinci. Kao što je spomenuto, usred velikoga rata Karlo postaje carem i kraljem te zapovjednikom vojske koja se tada borila na strani Njemačke i Italije protiv Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država (sila Antante). Premda se isticao prvenstveno kao vojnik, Karlo se kao iskreni katolik nije mogao pomiriti s ratnim strahotama te je odmah započeo raditi na mirovnom sporazumu između Austro-Ugarske i sila Antante. Istakao se zapovijedima o  humanom postupanju sa svima: vojnicima, zarobljenicima i ranjenicima te zahtijevao što bržu liječničku skrb za sve. Zabranio je borbe u dvobojima, prakse bičevanja i vezivanja zapešća za gležnjeve, upotrebu bojnih otrova protiv neprijatelja i korištenje podmorničkog rata. Organizirao  je pučke kuhinje, koristio konje i kočije iz palače za dostavu ugljena Bečanima te se u jeku rata borio protiv lihvarstva i korupcije. U vlastitom domu carske palače odredio je provođenje stroge racionalizacije hrane kako bi svi dijelili teško ratno stanje s narodom. Karlo je osnivao i podupirao katolički tisak i planirao izgradnju više crkava u Beču. Bio je prvi svjetski čelnik koji je osnovao ministarstvo socijalne skrbi zaduženo za brigu o mladima, ratnim vojnim invalidima, udovicama, siročadi, socijalnom osiguranju, radničkim pravima, posredovanju pri zapošljavanju, pomoći nezaposlenima, zaštiti od iseljavanja te stambenoj  skrbi.

Karlo se pokazao velikim i širokogrudnim i kao politički vođa. Osim što se snažno zauzimao za prestanak rata i mirovno rješenje na području vanjske politike, Karlo se vrlo ozbiljno pripremao konfederalizirati Austro-Ugarsku Monarhiju. Pripremao je nacrte različitih rješenja – od toga da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća samostalna država – Hrvatska (s južnoslavenskim narodima) do nacrta konfederacije u kojoj bi svaki narod u monarhiji imao pravo na svoju samoupravu. Brojne su povijesne okolnosti spriječile ostvarenje Karlovih modernih i pozitivno humanističkih kršćanskih vizija.  S jedne strane, kod narodâ monarhije narastao je snažni nacionalizam sa separatističkim težnjama, osobito kod Slavena je bujao panslavizam potican od strane Rusije i Srbije, matične zemlje naroda koji su manjim dijelom živjeli u monarhiji (Poljska, Rumunjska, Srbija) tražile su objedinjavanje svojih nacionalnih teritorija i cijepanje monarhije. Zanimljivo je da je Karlo bio neshvaćen i kritiziran i od strane vodećih austrijskih i mađarskih elita koje su ga doživljavale previše liberalnim, popustljivim i modernim. Dana 16. listopada 1918. izdao je proglas kojim je ponudio narodima organizaciju Austro-Ugarske Monarhije kao saveza slobodnih naroda (savezna država u kojoj svaki narod na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu, a svi ostaju povezani u personalnoj uniji vladara). Svjetski vođe, međutim, nisu bili spremni za Karlove kršćanske ideje mira i bratstva glede okončanja rata, a niti su podupirali očuvanje njegove velike katoličke države usred Europe, osobito Velika Britanija i SAD. Tako su sile Antante podržale razbijanje i raspad Austro-Ugarske Monarhije, čijim su raspadom nastale mnoge male nove države u kojima su na vlast došli često protukršćanski liberali, socijalisti i masoni, nerijetko eksponenti politika velikih pobjedničkih sila, a neke su se (kao Čehoslovačka i Jugoslavija) pokazale puno manje tolerantnima po pitanju sloboda svojih manjinskih naroda. Karađorđevićeva Jugoslavija je na kraju postala diktaturom u kojoj su sva prava narodâ u njoj bila pogažena.

Nije jednostavno procijeniti Karlovu političku veličinu s obzirom na ratno stanje koje je naslijedio i svjetske prilike. Međutim, posve je jasno da je i kao političar jasno živio svoje kršćanstvo. Vršenje vladarskog poziva shvaćao je kao misiju kojom ga je Bog obdario i trudio se vršiti Božju volju u ljubavi i brizi za dobrobit povjerenih mu narodâ. Neki su njegovo uporno zalaganje za mir opisali kao državničku mlakost. Karlo je jedini od svjetskih vladara dao potporu papi Benediktu XV. u njegovim naporima za mir tijekom Prvoga svjetskog rata. Jednom je napisao:  Svo moje zalaganje uvijek je, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način”.

Premda je Karlo proglasom priznao svim narodima monarhije pravo na samoodređenje i  oslobodio svoje dužnosnike bilo kakve odanosti prema sebi, nikada službeno nije abdicirao. S obitelji je napustio Beč i preselio se u lovački dvorac Eckartsau. Nova socijalistička vlast u Austriji protjeruje obitelji u egzil u Švicarsku. U ožujku 1919. carska obitelj napušta Austriju, a u travnju 1919. parlament Austrije izglasava “Zakon Habsburg” kojim je carskoj obitelji trajno zabranjen povratak u Austriju te oduzeta sva imovina. Ostali članovi kuće Habsburg-Lottaringen bili su izgnani. Njihov najstariji sin, nadvojvoda Otto, sve do 1966. nije mogao u Austriju. Imao je naime putovnicu na kojoj je pisalo “vrijedi za sve države, osim Austrije”. Premda je 1921. bilo pokušaja da se Karlo ponovno vrati u Mađarsku kao kralj, što je podupirao i papa Benedikt XV., dogovorom Velike Britanije i Francuske carska obitelj Habsburg je prognana na portugalski otok Madeiru. Na Madeiri se Karlo i Zita posvećuju odgoju i obrazovanju svoje djece, živeći vrlo siromašno, ali uzorno, kao istinska kršćanska katolička obitelj. Stanovnici grada Funchala su redovito ovacijama dočekivali carsku obitelj prilikom njihova dolaska u crkvu. Karlo je u 34. godini preminuo na Madeiri i u tamošnjoj crkvi Gospe od Montea je pokopan.

Umirući baš na prvi petak u mjesecu, pričestio se i rekao koliko mu je važno Presveto Srce: “Bez pobožnosti Srcu Isusovu sve bi ovo bilo nemoguće podnijeti.” Smrti je svjedočio njegov sin Otto koji navodi da je njegov otac rekao kako svoju bolest i patnje prinosi kao žrtvu za svoje narode, a svoj život i sve što se dogodilo smatra odrazom Božje volje koju prihvaća  kao svoju sudbinu.

Blaženi Karlo, kralju hrvatski, moli za nas!