Moju priču nije jednostavno ispričati. Ipak, mislim da je bitno pokušati, s obzirom na to da znam što znači osjećati se usamljeno. Ako će ova priča pomoći barem jednoj osobi da se ne osjeća sama u svojoj borbi, isplati se pisati. Uostalom, u dubini srca vjerujem da ono što sam proživjela nije bilo uzaludno.

Živjeti za Krista

Na početku bih željela spomenuti da sam obraćenica na katoličanstvo. Moja odluka o pristupanju Crkvi bila je dugogodišnja, ali mirna, proizašla iz želje za dubljim shvaćanjem Boga u svom životu. Nakon pet godina polaganog rasta u prekrasnom odnosu s Bogom, odlučila sam primiti sakramente i upoznavati Ga na dublji način. Sjećanje na taj događaj, nedugo nakon moje diplome, jedno je od najljepših trenutaka moga života, koje ću zauvijek čuvati u svom srcu.

U godini koja je slijedila koristila sam svaku priliku kako bih učvrstila svoju novostečenu vjeru. Malo je reći da sam ‘izgarala’ za Bogom. Voljela sam Gospodina i voljela sam Njegovu Crkvu. Lako sam prihvatila katolički nauk. Bila sam sretna što sam dio Crkve; osjećala sam da sam pronašla ono za čim sam uvijek tragala. Kada se prisjećam tog razdoblja, shvaćam da je to bilo vrijeme kad me je Gospodin intenzivno privlačio k sebi, oboružavajući me snagom za godine koje dolaze.

Kušnje i vjera

Jedne noći, umorna nakon dugog radnog dana, otišla sam se sastati s nekolicinom svojih prijatelja u lokalnoj župi. Bila je to uistinu lijepa večer i nakon što smo se rastali osjećala sam se preporođenom. Kada sam stigla kući, radila sam uobičajene stvari kao i svaku večer: slušala glazbu, pisala svoj dnevnik i nakon ponoći otišla na počinak.

Nekoliko sati kasnije probudio me udarac vratima. Nisam se prepala. Imala sam nekakav lažan osjećaj sigurnosti i nije mi palo na pamet da nešto može krenuti po zlu ili da sam u opasnosti. Jednostavno sam nastavila spavati. Iduće što sam vidjela bio je čovjek i nalazio se u mojoj sobi.

U satima koji su slijedili bila sam suočena s čistim zlom – nekoliko puta bila sam pretučena, nekoliko puta silovana. Sve do toga trenutka bila sam djevica. Sjećam se osjećaja bijesa koji je tada nastao. Bijes prema Bogu. Nisam li ja bila ta koja je svim silama željela slijediti Ga? Nisam li ja bila ta koja je čuvala svoje djevičanstvo i činila sve ono što je mislila da On želi? Zašto je dopustio da se to dogodi?

U trenutku potpunog očaja preklinjala sam napadača da me ubije. Misao na smrt bila je jedini izlaz, samo da izbjegnem taj teror. Međutim nije me ubio već je jednostavno nestao, jednako misteriozno kao što se i pojavio, u ranim jutarnjim satima, ostavljajući me samu.

Još mi je uvijek u magli idući dan u bolnici. Razgovarala sam s mnogo policajaca, primila mnogo injekcija i isplakala više suza nego što sam mislila da je moguće. Jedan ljubazni doktor, koji mi je zaista pokušavao pomoći, upitao me želim li uzeti hitnu kontracepciju. Zapravo, ponudio mi je to na način kao da se podrazumijeva da ću to učiniti. Naravno da nisam htjela ostati trudna nakon takvog čina. Naravno da je taj korak bio sasvim logičan slijed. U strahu sam to prihvatila i osjetila olakšanje da je to posljednje što moram učiniti.

Pobačaj samo povećava bol i krivnju

U tjednima koji su slijedili bila sam emocionalno nestabilna. Preselila sam se kod svojih roditelja i živjela dan po dan, oslanjajući se na njihovu ljubav i podršku. Nisam se osjećala dobro, bilo je očito da je taj događaj ostavio teške posljedice na moje emocije i psihu. Otprilike mjesec dana kasnije, tijekom posjeta bolnici, doktor je posumnjao na moguću trudnoću. Moj um jednostavno nije mogao pojmiti tu mogućnost. Uostalom, ipak sam uzela kontracepciju. Štoviše, nema šanse da je Bog odlučio stvoriti život iz nečega tako strašnog. Nema šanse da sam trudna. Ali bila sam.

Ta je vijest uništila samu srž moga bića. Poželjela sam iskočiti iz vlastite kože. Osjećala sam duboko gađenje. Mrzila sam samu sebe, mrzila sam Boga i mrzila sam dijete koje sam nosila.

Taj dan otišla sam iz liječničke ordinacije još uvijek ne znajući što učiniti. Znala sam da je pobačaj kriva odluka i da se suprotstavlja svemu onome u što sam do tada vjerovala. U isto vrijeme, nisam mogla percipirati što se to događa u mom životu. Nisam čak mogla nikome reći. Bila sam u šoku, zbunjena i zgrožena nad samom sobom. Idućih dana ljutnja i strah ispunjavali su moje srce sve dok nisam osjetila da nemam drugu opciju. Nije bilo drugog izbora. Moje dijete imalo je 3 i po tjedna kada sam donijela odluku da ću ga ubiti i tako raniti svoje srce zauvijek. Bila sam potpuno sama i uvjerena da mi Bog nikada neće oprostiti.

Prošlo je nekoliko godina i svim sam silama pokušavala zaboraviti taj događaj. Šavovi su uklonjeni, rane zaliječene, čak su ožiljci počeli nestajati. Izvana, izgledala sam kao da mi je puno bolje, no moje srce bilo je mučeno odlukom koju sam donijela. Te osjećaje nikako nisam uspijevala odgurnuti od sebe, usprkos nastojanjima.

Stavila sam čvrstu masku, pretvarajući se da je sve u redu. No stvarnost je bila drugačija. Počela sam voditi tajni život uzimajući droge, alkohol i sve ono što bi moglo umrtviti bol koju sam osjećala u svom srcu. Nisam željela imati nikakvu vezu s Bogom. Nikome nisam rekla što sam učinila i bila sam uvjerena da će tako i ostati.

Pronalaženje oprosta u Božjoj ljubavi

Međutim, Bog je imao druge planove. Nježno me počeo vraćati sebi. Stavio je ljude na moj put u koje sam imala povjerenja, ljude koji me nisu osuđivali već su me voljeli onakvu kakva jesam. Kroz njih sam počela shvaćati da trebam Boga. Da trebam oprost. Moje je srce, napokon, ponovno oživjelo kada sam primila sakrament pomirenja i ispovjedila svoj pobačaj. Počela sam ozdravljati, a Isus je bio uz mene kako bi sastavio moje krhotine.

Sada, gotovo pet godina nakon pobačaja, mogu sa sigurnošću reći da u potpunosti žalim što sam donijela tu odluku. Moje srce ispunjeno je ranama, a bol zbog spoznaje da nikad neću upoznati svoje dijete još je dublja. Dok se nastavljam pitati kako bih prihvatila dijete koje je plod silovanja shvaćam da njegova smrt nije riješila problem i odagnala bol.

Mnogo razmišljam o svom djetetu. Vjerujem da ga je Bog uzeo sebi u raj, ne vjerujem da je doživjelo patnju i znam da mu je Isus blizu.

Zašto sam ispričala svoju priču? Jer znam da pobačaj ranjava žene. Znam da đavao iskorištava zbunjenost i ranjenost žena koje su ostavljene same i koje se osjećaju kao da nemaju drugog izbora osim pobačaja.

Znam da mnoge žene nose ovu duboku ranu, same, godinama, a možda i zauvijek. Znam jer sam to iskusila. No moja priča ne završava ovdje. Vjerujem da svaki život, bez obzira koliko dug ili kratak bio, ima smisao. Vjerujem da je barem dio smisla života moga djeteta bio taj da mi pomogne postati ženom kakvom me Bog zamislio. Moj se identitet zauvijek promijenio zbog mog djeteta; bez obzira kako je došlo na ovaj svijet ili kako ga je napustilo. Nadam se da ću uz pomoć beskrajnog Božjeg milosrđa moći prihvatiti svoj novi identitet i nastaviti rasti sve bliže Njemu; biti kći, sestra, prijateljica i majka.

Ovo svjedočanstvo dio je niza životnih priča „Svjedočanstva: Pronalazak nade u borbi kroz život“ katoličke organizacije za život Human Life International.

Izvor: www.lifesitenews.com

Prijevod: I.V. | Bitno.net