Svjetski savez mladih Hrvatska: Dok god postoji autobus ljudi koji vjeruju u ovu zemlju ima nade da ostanemo ovdje

U današnje su vrijeme po pitanju odlaska ili ostanka mladih u Hrvatskoj u medijima dominantna dva glasa. S jedne strane su oni koji iz ogorčenosti i razočaranosti pozivaju na odlazak iz Hrvatske. S druge strane, pojedini pripadnici političkih elita pozivaju na ostanak mladih u Hrvatskoj, ali čini se da ne čine dovoljno da se to i dogodi.

Oba ova glasa djeluju neuvjerljivo. Onima koji pozivaju na odlazak kao da nedostaje onoga što Chesterton naziva „iracionalnom ljubavlju“ koja je osnova svakog patriotizma. „Kada volite nešto, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još više. Sva optimistična i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj, podjednaki su razlozi da budeš engleski domoljub“, zapisao je engleski pisac. Političare, pak, koji pozivaju na ostanak narod ne doživljava kao autentične jer smatra da ne dijele njegov život. Štoviše, smatra ih krivima što je život takav da mladi napuštaju zemlju.

Između ova dva glasa probija se i treći glas. To je glas mladih koji pozivaju na ostanak. Okupljeni su u udruzi Svjetski savez mladih Hrvatska (SSMH). Iza sebe imaju nekoliko velikih projekata financiranih iz fondova Europske unije, ali i mnogo drugih kulturnih, edukacijskih, zagovaračkih projekata napravljenih isključivo entuzijazmom i volonterskim radom. Idući tjedan organiziraju peti po redu Tjedan Svjetskog saveza mladih pod nazivom „Mi ostajemo u Hrvatskoj“, koji je uz jubilarnu petu godišnjicu njihova rada bio povod za ovaj razgovor. Naši su sugovornici za tu priliku bili troje članova udruge: studentice Pravnog fakulteta Mateja Čop i Jelena Slavić Miljenović te student Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Luka Tripalo.

Mnogi ističu kako Registar udruga broji oko 50 000 udruga, te je zbog toga i sama riječ „udruga“ već djelomično poprimila negativno značenje. Zašto još jedna udruga?

Luka: Meni se ne sviđa percepcija koju neki imaju da udruge samo crpe nečiji novac. Svaka udruga koja radi nešto dobiva, novac za ono što radi. U Hrvatskoj udruga koja ništa ne radi može dobiti novac samo ako ima dobre veze, što znači da ljudi koji kvalitetno rade svoj posao: prijavljuju se na natječaje, pišu i provode projekte, za to dobivaju novce. Istina je da imamo puno udruga, ali to je zato što postoji i velika potreba za njihovim radom. Puno toga čime se udruge bave trebala bi zapravo raditi država.

Ljudi zato i osnivaju udruge, vide da postoje problemi koji se ne mogu riješiti ako se međusobno ne udruže. Tako je nastala i naša udruga, kao odgovor mladih na potrebu da se radi s mladima. U Hrvatskoj pažnju mladima za njihove potrebe ne posvećuje nitko. Svi to rade nominalno, ali vrlo se rijetko događa da netko dođe među mlade, pita ih o njihovim stvarnim problemima i omogući im da sudjeluju u potrebnim promjenama.

Osim nas postoji malen broj ljudi, ali u svakom slučaju nedovoljan koji su si uzeli kao zadatak proučavati mlade, baviti se njima i biti im potpora koja je stvarno potrebna u društvu.

Postoji li nešto po čemu se SSMH razlikuje od drugih udruga mladih?

Luka: Većina drugih udruženja koja mogu postojati zasniva se na ciljevima koji se žele postići, stvarima koje se žele napraviti i slično. S druge strane, SSMH okuplja ljude oko načela i to je dosta specifično. Takvih nam stvari nedostaje u društvu, ne samo vezano za mlade: da se ljudi okupljaju oko određenih načela, a ne samo oko kratkoročnih ciljeva i jednokratnih projekata.

Zato u udruzi ima toliko različitih ljudi koji rade jako različite stvari i često imaju različite stavove o određenim pitanjima, ali slažu se oko temeljnih načela. Tako ono što čine nije više samo „Radimo nešto zajedno“, nego „Vjerujemo u neke zajedničke stvari“. To nas čini da budemo više od pukih suradnika.

Koja su to načela ili „zajedničke stvari“ oko kojih ste se okupili?

Mateja: To su u prvom redu načela istaknuta u Povelji Svjetskog saveza mladih, a odnose se na prepoznavanje dostojanstva osobe kao temelja svakog ljudskog prava. Smatramo da to dostojanstvo treba štititi od začeća do prirodne smrti. Nadalje, smatramo da je temeljna jedinica ljudskog društva obitelj te da je politička zajednica dužna štititi i njegovati obitelj. Naše treće temeljno načelo je usredotočenost na cjeloviti razvoj osobe koji se očituje u tjelesnom, duhovnom, mentalnom i emocionalnom rastu. Smatramo da osobu treba promatrati u kontekstu svih njezinih dimenzija kada govorimo o njezinoj dobrobiti.

Na vašoj web stranici piše da je „Svjetski savez mladih Hrvatska zajednica prijatelja“. „Zajednica prijatelja“ je pomalo neobičan način za definiranje udruge. Što takva definicija znači?

Jelena: To znači da kada nešto radimo uvijek imamo osobu u središtu, a ne tek projekt ili cilj koji trebamo ostvariti. Biti zajednica prijatelja ne znači da smo svi najbolji prijatelji i da samo sjedimo i družimo se, nego da u svemu što radimo gledamo na dostojanstvo pojedinca i odnos prema njemu. To znači da će se kod nas prvo pitati „Kako si?, Što ima kod tebe?“, a ne samo reći „Moraš napraviti ove zadatke“, ili „Cilj nam je za ovu godinu ostvariti ovu određenu agendu“. Bitno je djelovati, ali ako nismo u zajedništvu i miru jedni s drugima, onda sve što radimo nema smisla. Ne možemo ići i govoriti o ljudskom dostojanstvu po svijetu ako ga i sami ne živimo.

Utječe li takvo definiranje udruge, koja bi ipak trebala ostvarivati i određene ciljeve, negativno na efikasnost udruge?

Jelena: Ne utječe negativno, naprotiv, ljudi najbolje mogu raditi tek kada su u ugodnom okruženju u kojem vjeruju jedni drugima. Mi zastupamo određene vrijednosti koje se ne mogu ostvarivati ako ih i sami ne živimo. Ako u društvu želimo promovirati dobro, istinito i lijepo, onda i odnosi s ljudima s kojima radimo moraju biti dobri, istiniti i lijepi.

Ovaj tjedan Svjetskog saveza mladih održava se pod nazivom „Mi ostajemo u Hrvatskoj“. Što vas je motiviralo da odaberete tu temu?

Jelena: Sve je krenulo kada smo prije dvije godine imali konferenciju pod nazivom „Sloboda i odgovornost: rješenja mladih za probleme današnjice“. To je bila polazna točka razvitka svih projekata koje smo kasnije radili. Tom smo konferencijom htjeli naglasiti da svaka mlada osoba ima odgovornost djelovanja u društvu koje treba biti za dobrobit sviju. Ne možemo samo sjediti i primjećivati da nešto ne valja, nego smo dužni dati svoj aktivni doprinos da društvo bude uređeno na dobrim temeljima.

Nakon toga smo prošle godine imali konferenciju „Ostati u Hrvatskoj: Kako i zašto?“ kojom smo se počeli baviti problematikom iseljavanja mladih iz Hrvatske, činjenicom da mladi sve kasnije zasnivaju obitelji, da nam je demografsko stanje jako loše, da nitko na tome sustavno ne radi. Motivirani time smo nakon prošlogodišnje konferencije krenuli s projektom „Suradnjom protiv apatije“ (Suprotiva). S obzirom na to da je moto tog projekta bio „Mi ostajemo“, za peti po redu tjedan Svjetskog saveza mladih smo preuzeli taj naziv kako bismo dali do znanja da je naš stav da ljudi u Hrvatskoj trebaju ostati, da trebaju ovdje graditi svoju budućnost, da ako neki žele otići da to ne bude trajno, ali prije svega da odlazak iz Hrvatske ne bude jedini izbor vođen razmišljanjem da ovdje nema budućnosti i da nikad ništa neće biti bolje, kako se nekada može čuti. Protiv toga se želimo boriti.

Već i samim nazivom ste, dakle, htjeli poslati snažnu poruku?

Luka: Ima nekog bunta u nazivu „Mi ostajemo“, bunta koji čovjeka najviše dotiče. Kada sam počeo slati pozivnice za konferenciju, javilo mi se nekoliko ljudi. Imali su se potrebu javiti meni koji sam ih samo pozvao da će oni ipak otići jer ne vide smisla ovdje. Nakon toga sam počeo s njima razgovarati, rekao sam im da i ja mislim da u Hrvatskoj ima jako puno problema koji sežu duboko u društvo i vrijeme, ali mi smo možda i zadnja generacija koja te stvari može promijeniti. Većina ljudi koji odlaze su mladi i sposobni, pametni ljudi. Ne odlaze ljudi koji ništa ne znaju i ne žele. Odlaze ljudi koji žele raditi i koji žele da ih se cijeni.

Znakovito je to što ih ‘pecka’ to što im netko govori da ostanu jer mislim da svi to želimo koliko god nam se gadila situacija. Postoji nešto čak i iracionalno u nama što nam nalaže, pogotovo nama mladima da se za ostanak borimo. Zato mislim da je Konferencija prilika baš za tu borbu.

Tko sve dolazi na konferenciju?

Luka: Dolaze uspješni mladi ljudi koji će govoriti kako su uspjeli, što im je za to trebalo. Dolaze političari koje ćemo mi posjesti i reći im: „Ove stvari se moraju promijeniti. Mi ostajemo, mi ćemo ostati, ali neke stvari morate promijeniti jer bez toga ne ide.“ Dolaze kulturnjaci s kojima ćemo razgovarati o tome što je to što nas čini Hrvatskom. Što nam je zajedničko, što iz toga možemo naučiti, kako nam to može pomoći u budućnosti. Dolaze nam poduzetnici koji će sjesti s mladima i reći im kako ostvariti ono što žele. To je stvarno prava prilika da se skupimo na jedno mjesto i razgovaramo zašto vrijedi ostati i što nam je potrebno za to. Dok god postoji autobus ljudi koji vjeruju u tu ideju ima nade da ostanemo ovdje.

Prilično širok raspon tema…

Mateja: Da, kada se pogleda na opseg tema kojima ćemo se baviti na konferenciji idući tjedan, vidi se koliko je rad udruge sveobuhvatan: od gospodarskog i političkog sustava do kulture. Ponekad ni sami nismo svjesni svog tog bogatstva koje je među nama i u nama.

Spomenuli ste i projekt Suprotiva, koji je bio povod za temu ovogodišnje konferencije. Proveli ste ga u četiri grada: Splitu, Osijeku, Rijeci i Zagrebu. Kakve su bile reakcije polaznika projekta?

Jelena: Mislila sam da kada dođemo u te gradove, posebice Slavoniju, da će ljudi govoriti kako nema perspektive, posla, da je sve loše, ali u sva četiri grada u kojima smo bili, u kojima su se našli mladi iz različitih područja Hrvatske, ne samo iz ta četiri velika grada, otkrili smo da je prva stvar koju mladi žele to da ih se cijeni; druga stvar je da oni svi vole svoju zemlju, iako su svjesni njezinih nedostataka, ali žele dobiti potrebno obrazovanje, ali i dato obrazovanje treba biti usklađenije s tržištem rada.

U Hrvatskoj su ljudi vrlo malo građanski pismeni, malo su medijski pismeni, malo su financijski pismeni. To nam nitko kroz naše formalno obrazovanje nije ponudio. Premalo se u medijskom prostoru daje mjesta pozitivnim stvarima. To ne znači da trebamo živjeti u ružičastom balonu, nego ako su već mediji prenijeli deset negativnih priča koju Hrvatsku prikazuju u lošem svjetlu, onda ili nađite ljude koji znaju kako riješiti probleme, ili dajte primjere drugih mladih ljudi koji rade jako dobre stvari i uspijevaju napraviti nešto dobro u teškim uvjetima. Mnogo mladih u Hrvatskoj rade genijalne stvari, ali nema prostora za njih, kao da smo se zaljubili u to da budemo deprimirani.

Što biste osobno rekli kada vas se pita zašto vrijedi ostati u Hrvatskoj?

Jelena: Zašto vrijedi ostati u Hrvatskoj? To je zemlja u kojoj smo rođeni, to nam je dom. Kad sam bila mala mama mi je čitala Ježevu kućicu, uvijek mi je bilo zanimljivo kako taj jež voli svoju kućicu koliko god da je jadna, tako i ljudi prirodno vole svoj dom u kojem su rođeni i odrasli, svoj grad, svoju zemlju. To je dio našeg identiteta. Kao što ne biramo svoju obitelj, tako ne biramo ni zemlju u kojoj smo se rodili. To je nešto naše u što je vrijedno ulagati i od čega ne treba nikada odustajati. Neki ljudi u puno gorim vremenima nisu odustajali od Hrvatske, bilo bi tragično da mladi ljudi danas odustanu od Hrvatske zato što nam se ne sviđaju političari. Umjesto da gledamo na njih, trebamo gledati na sebe kao pojedince, što radimo krivo, ako kritiziram korupciju, trebam se pitati jesam li ja kupio kartu za tramvaj, jesam li na poslu ukrao flomaster, to su naoko banalne stvari koje izgrađuju karakter ljudi koji čine društvo.

Prošle godine ste radili i istraživanje o problemima mladih obitelji…

Jelena: Tako je, radili smo istraživanje o mladim obiteljima u kojem smo se bavili pitanjima poput: Kad se mladi ljudi odlučuju osnivati obitelji u Hrvatskoj?, Koji su uvjeti za koje smatraju da trebaju biti ispunjeni da bi se odlučili na osnivanje obitelji?, Koliko djece bi željeli imati? i slično.

Kakvi su rezultati?

Jelena: Utvrdilo se da mladi žele ostati u Hrvatskoj, da žele ovdje osnivati obitelji, da bi htjeli imati više od dvoje djece, ali da ih u tome onemogućava nesigurnost radnog mjesta, česta zapošljavanja na određeno vrijeme zbog čega ne mogu dizati kredite, a što onda dovodi do toga da se ne mogu osamostaliti. Postoje dakle vrlo konkretni problemi zbog kojih se sve kasnije odlučuju na ulazak u brak i osnivanje obitelji.

Proveli ste i predizborno sučeljavanje na tu temu.

Jelena: Nastavno na rezultate ankete, uoči prošlogodišnjih parlamentarnih izbora organizirali smo prvo predizborno sučeljavanje na temu mladih i mladih obitelji u Hrvatskoj. Zahtijevali smo od pet najvećih stranaka da izlože svoje programe u pogledu demografske politike i mladih obitelji. Napravili smo i dokument u kojem smo predložili mjere kako bi se situacija po tim pitanjima u Hrvatskoj poboljšala. Na kraju su stranke uvele neke od tih ideja u svoje programe, ali u praksi nisu proveli puno toga po tom pitanju. Tada smo shvatili da se ništa neće dogoditi po principu „mi tražimo od države“, nego da sami moramo početi raditi na tome kako bi se promjene dogodile.

Počeli ste, dakle, kao mladi uzimati stvari u svoje ruke?

Luka: Sama činjenica da pitanja demografije i obiteljske politike mora pokrenuti jedna udruga, posebice udruga mladih, je stravična. U zemlji u kojoj se već jako dugo zna da je demografsko stanje loše, o čemu mnogi stručnjaci govore. Žalosno je da tek kad jedna udruga mladih napravi pritisak se počne govoriti o tome u društvu. To je znak da smo stvarno došli do trenutka kada je potrebno da se svatko od nas uključi. Ne možemo više računati samo na strukture, na ljude koje smo postavili na određene funkcije, jer te funkcije ne rješavaju ništa. Možemo računati na sebe i na našu spremnost da stvari pokrenemo i promijenimo.

Jedan od bitnijih predmeta interesa i rada udruge su ljudska prava. Mnogi smatraju da se taj pojam danas često zloupotrebljava.

Mateja: Da bismo mogli znati što su ljudska prava, moramo znati otkud ljudska prava kreću. Kroz cijelu povijest postoje prava koja su dodjeljivana raznim grupama ljudi kako bi se oni zaštitili, odnosno njihovo dostojanstvo, dostojanstven život. Osnovni dokument o ljudskim pravima je Opća deklaracija o ljudskim pravima, donesena nakon II. svjetskog rata kao posljedica kršenja temeljnih ljudskih vrijednosti. Ta je deklaracija stvarana na temeljima koji su zdravorazumski bili logični svim ljudima koji su sudjelovali u njihovoj izradi: poštivanje života svakog čovjeka, osiguranje mira, sigurnosti, omogućavanje razvoja djece u sredini u kojoj se može razvijati. Nakon toga su krenule devijacije kojima se sve počelo svoditi na ljudska prava.

Kako je došlo do tih devijacija?

Mateja: Kada promatramo razvoj prava kroz povijest, vidi se da je prva generacija prava koje podrazumijevaju pravo na život i sve vrijednosti koje su sadržane u Općoj deklaraciji, nešto što je nastalo temeljem stoljetnog proučavanja. Postajala je snažna filozofska, povijesna i pravna podloga, dok su danas ljudska prava proizvod društvenog konsenzusa, a to je nedopustivo. Ne može se pukim glasovanjem odrediti da nešto postane pravo.

S druge strane, u javnom diskursu često spominjana prava žena se danas nerijetko svode na seksualna i reproduktivna prava, čime kršimo dostojanstvo svake žene kao ljudske osobe jer ju svodimo na jedan uski aspekt. Malo se priča, primjerice, o radnom zakonodavstvu i ženi. Uglavnom se sve svodi na to ima li žena pravo na pobačaj ili nema, uzimajući tu činjenicu kao temeljnu za ostvarivanje ekonomskih sloboda žena. To je jedan od načina kojim se ljudskim pravima manipulira.

Kako onda ispravno gledati na ljudska prava?

Mateja: Temeljna vrijednost od koje treba krenuti je ljudsko dostojanstvo, a ono uključuje sve ono što čovjeka čini čovjekom u punom smislu. S druge strane, danas se često nameće vrijednost ravnopravnosti. Ona je također iznimno bitna za građansko društvo, no ako je ono što se težnjom za ravnopravnošću promiče u suprotnosti s naravnim zakonom, onda nam je sama startna pozicija pogrešna.

Primjerice, brak je društveni institut koji postoji još od doba Rima. I tada su postojale neke drugačije zajednice pa se nikada to nije pokušavalo izjednačiti s brakom. Općenito što se tiče pravne znanosti, problematično je u pogledu ljudskih prava njihov razvoj i zaštitu temeljiti na tendencijama, a ne na činjenicama. To je loše jer su tendencije podložne promjenjivosti, a ljudsko pravo mora biti nešto što je univerzalno, nedjeljivo, međuovisno i neotuđivo. Ne možemo na relativnim pretpostavkama graditi stvari apsolutnog značaja.

Ne bavite se samo aktualnom društvenom problematikom mladih. Kultura i edukacija su također u središtu vašeg zanimanja. Krenimo s kulturom.

Luka: Bitno je naglasiti da Svjetski savez mladih u Hrvatskoj i svijetu kulturu ne promatra onako kako se ona kod nas često predstavlja: kao nekakvo sredstvo za postizanje ciljeva. Kultura je zapravo okruženje u kojem se stvari događaju. Ako je to okruženje negativno i nerazvijeno, tada stvari koje se u njemu događaju nikada neće biti potpune. Iz tog stava proizlazi i način na koji djelujemo u kulturi. Ne promatramo kulturu kao poligon preko kojega ćemo ostvariti neke druge ciljeve, kultura je za to jako nepogodna, ali za pokušati stvoriti, ponajviše preko malih skupina, okruženje iz kojeg proizlaze dobre stvari je jako pogodna. U našem jeziku postoji izvrsna riječ za kulturu, a to je uljudba. Sve ono što nam pomaže da budemo više ljudi je zapravo kultura.

Možete li navesti neki konkretni projekt?

Luka: U udruzi smo krenuli s jednim književnim projektom koji se zove Prirok. Usmjeren je na to da se okupe mlade ljude koji imaju talent za pisanje, da ih se poveže s profesionalnim književnicima, da im se daju osnovna znanja o onome što već rade i da se tako stvori kolektiv koji zajedno radi, zajedno stvara i na taj način obogaćuje kulturu. Na prvi pogled to izgleda besciljno jer će možda tek mali broj ljudi to pročitati, ali stvari tako kreću. Kada se ljudi okupe oko zajedničkih stvari, komuniciraju međusobno i usavršavaju se. Nije riječ samo o tome da oni postaju bolji u onom što čine, nego to pokreće i druge ljude. To je kultura. Uzimamo probleme koji se nalaze oko nas, pounutrimo ih i tražimo način kako ćemo ih svladati.

Kakvo je trenutno stanje mladih po pitanju odnosa prema kulturi?

Luka: Prošle smo godine proveli istraživanje o kulturi među mladima. Opet je riječ o prvom istraživanju koje se posvetilo toj problematici, a provela ga je udruga čija primarna djelatnost nije kultura. Pitanje je bilo koliko mladi sudjeluju u kulturnim sadržajima i s kojim se problemima susreću mladi umjetnici. Rezultati istraživanja su ukazali na katastrofalno stanje. Činjenica da 40% ispitanika, od kojih njih 90% ima fakultetsko obrazovanje ili ga trenutno stječe, na mjesečnoj razini ne sudjeluje niti na jednom kulturnom sadržaju: ne pročitaju knjigu, ne odu na predstavu, ne posjete izložbu, ne odu na koncert… Više nije pitanje kakvo je naše opće znanje, nego koliko smo uopće ljudi, što čini da se osjećamo živima. To ukazuje na to da se ne trebamo fokusirati samo na socioekonomsko blagostanje, nego zadrijeti dublje u sebe i u društvo.

Uskoro pokrećete i novi projekt…

Luka: Uskoro ćemo pokrenuti jedan kulturno-edukativni projekt za mlade da o svim ovim vrijednostima koje držimo važnima: ljudskom dostojanstvu, odnosima, solidarnosti, ljepoti, pokušamo razgovarati na temelju književnih djela. Kultura je svijet koji trebamo otkriti kako bismo mogli razumjeti sebe i druge.

Prijeđimo na edukaciju, čime se bavite u tome području?

Mateja: Budući da je edukacija jedno od polja na kojima udruga djeluje, radimo i u području neformalnog obrazovanja, koje sami stvaramo tako da mi prvi učimo o tome i onda prenosimo to znanje. Između ostalog, provodimo projekt koji se zove Human Right Slam. Riječ je o edukaciji o ljudskim pravima kojom želimo pokazati pravni sustav, onako kako je uređen u Hrvatskoj na nacionalnoj i nadnacionalnoj razini. Bitno je za građansku pismenost da svi budu upoznati s pravnim izvorima, kakva je njihova hijerarhija i učinak.

Provodimo i program naziva Kurikul za ljudsko dostojanstvo (Human Dignity Curriculum). To je obrazovni program cjelovitog pristupa u čijem je središtu ljudsko dostojanstvo. Program se bavi razvijanjem identiteta, oformljavanjem karaktera i razumijevanjem vrlina kod djece vrtićkog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta.

Prošle godine smo dobili odobrenje Ministarstva znanosti i obrazovanja da možemo provoditi taj program u svim odgojno-obrazovnim institucijama u Republici Hrvatskoj. Pilot program smo već proveli u prostorima udruge, a od ove godine program provodimo u Osnovnoj školi Ivana Cankara među višim razredima.

Siguran sam da će se nakon ovog intervjua mnogi pitati kako se može pristupiti Svjetskom savezu mladih.

Mateja: Svi koji žele pristupiti udruzi moraju imati između 18 i 30 godina i proći polugodišnju edukaciju pod nazivom „Mladi za dostojanstvo i ljudska prava“. Cilj edukacije je potaknuti mlade na razmišljanje o temeljnim odrednicama ljudskog dostojanstva: slobodi, istini, kulturi, solidarnosti. Sama edukacija je na neki način odraz rada udruge koji ima središte u cjelovitom razvoju osobe. Kroz tu edukaciju stavljamo naglasak na autentičnost svog rada. To je ono po čemu želimo biti prepoznati.

Postoji li naglasak na nekom određenom profilu mladih koji primate?

Luka: Ja sam farmaceut, a u svom timu unutar udruge surađujem s ljudima koji su akademski glazbenici, povjesničari umjetnosti, matematičari, psiholozi, arhitekti… dakle, ima nas iz svih područja. SSMH nije udruga koja okuplja ljude nekog određenog ‘faha’ ili profesionalnog usmjerenja nego ljude koji uistinu gore za istu stvar, u prvom redu ljudsko dostojanstvo. Ne moramo ići dalje od toga. Radio sam puno toga, surađivao s ljudima na različitim mjestima, ali nisam sreo ljude koji su toliko okupljeni oko nekog načela kao ovdje. To je pravo bogatstvo.

Loading...

Taking too long?

Reload document

| Open in new tab

Ivo Džeba | Bitno.net