POVEZNICA S NEBOM
Sve što trebate znati o relikvijama: Što su zapravo relikvije, kako se razvijala pobožnost prema njima te kako ih ispravno častiti
Čašćenje relikvija ne vraća nas u svečevo "vrijeme", nego nas unosi u njihovu vječnost, u slavu koje su dionici. Relikvije tako čuvaju trag svetosti u Crkvi, žudnju za Božjom slavom, sigurnost da smo po vjeri u zajedništvu sa svetima. Ako su svetci "spomenici vječnosti" u vremenu, onda se i njihove relikvije ne mogu promatrati izvan toga okvira vjere.
Kršćansko čašćenje svetaca i čašćenje njihovih relikvija tijesno su povezani, kako u povijesnome razvoju tako i u teološkome čitanju. No, premda se čašćenje svetaca i čuvanje spomena na njih u početcima izravno naslanja na oblike čašćenja iskazane pred njihovim grobovima i “zemaljskim ostatcima” njihovih tijela, potrebno je pojasniti da su “relikvije”, zajedno s mjestom mučeništva i(li) ukopa (depositio), izvorno nudile tek mjesto posebnoga čašćenja svetih mučenika i nisu oblikovale neku posebnu formu pobožnosti. Ono što se danas redovito misli pod kršćanskim pojmom svetačkih relikvija, nepoznato je kršćanstvu prvih nekoliko stoljeća. Čašćenje svetaca ne izrasta iz brige o relikvijama, nego su čašćenje svetaca i vjera u zajedništvo s njima stvorili osjetljivost u kojoj su ostatci tijela svetih mučenika bili brižljivo čuvani, otvarajući prostor tome obliku iskazivanja vjerničke pobožnosti.
U Djelima apostolskim nalazimo svjedočanstvo da su “bogobojazni ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim” (Dj 8, 2). U Crkvi je međutim tek u 5. stoljeću, na temelju predaje o viđenju koje je imao neki svećenik imenom Lucijan, nastala predaja da je nakon Stjepanove smrti njegovo tijelo preuzeo farizejski učitelj Gamaliel – onaj koji se u jednoj prilici bio zauzeo za apostole pred židovskim Vijećem (Dj 5, 33-41) i koji je bio učitelj apostola Pavla (usp. Dj 22, 3) – te ga pokopao na svojoj zemlji u blizini Jeruzalema. Prema naputku iz spomenutoga viđenja Stjepanov grob biva pronađen, tijelo doneseno u Jeruzalem te podignuta bazilika njemu u čast. Iz toga se primjera dade zaključiti kako je Crkva čuvala spomen na prvomučenika Stjepana, ponajprije po spomenu u Svetim spisima, znatno prije nego li se razvilo čašćenje vezano uz njegov grob i ostatke njegova tijela. Čašćenje relikvija, dakle, izrasta iz vjere da su sveti mučenici u slavi s Gospodinom, pa i ostatci njihovih tijela posreduju zajedništvo vjere.
Kršćanski fragmenti vječnosti
Najstarije pisano svjedočanstvo o čašćenju mučenikâ i relikvijâ veže se uz sv. Polikarpa, biskupa u Smirni, mučena 155. ili 156. godine. U pismu sastavljenu nekoliko mjeseci nakon njegova mučeništva kršćani Smirne svjedoče: “Mogosmo sakupiti njegove kosti i položiti ih ondje. Na tome mjestu, okupljajući se u radosti i klicanju kad god nam je moguće, Gospodin će nam udijeliti da slavimo obljetnicu njegova mučeništva, u spomen na sve koji su podnijeli trpljenje, a za vježbanje i pripravu svih onih koje će ubuduće zateći iste kušnje.” (Acta martyrum, SCh 10, 223) No, i ovdje je vidljivo da se relikvijama ne pridaje značenje koje se ne bi uklapalo u temeljni oblik čašćenja svetih: nad grobom mučenika slavi se euharistija, očitujući da je mučeništvo živi spomen na Kristov prinos na križu.
Dan mučeništva i smrti tih svetih svjedoka vjere kršćani slave kao natalicium ili dies natalis, pa mjesto njihovoga mučeništva ili ukopa (depositio) postaje mjestom zajedništva s njima koji na nov način žive u Kristu, u njegovoj slavi. Mučenikovo tijelo biva pomno pohranjeno u grob, ne s mišlju da je ono neki “ostatak”, reliquia života na zemlji, nego, naprotiv, s vjerom da reliquiae predstavljaju jedinstveni oblik zajedništva s onima koji su u Kristu već proslavljeni. Čašćenje relikvija izrasta iz vjere u zajedništvo svetih (communio sanctorum). Doba progonstva i zabrane kršćanskoga kulta doprinijele su zaboravu mjesta ukopa, pa će se od konstantinovskoga vremena probuditi zanimanje za otkrivanjem grobova svetih mučenika (martyres), ispovjedaoca vjere (confessores) te svetih pastira, osobito utemeljitelja pojedinih mjesnih Crkava. Našašće (inventio) i prijenos (translatio) tijela do mjesta gdje bivaju pohranjena često su povezani s čudesnim viđenjima.
Helena, majka cara Konstantina, dala je prekapati Kalvariju radi pronalaženja Križa na kojemu je Krist Gospodin bio raspet, a sveti Ambrozije slično postupa u potrazi za grobom svetih mučenika Gervazija i Protazija. Sveti Augustin ispovijeda uvjerenje da je našašće tijela spomenute dvojice mučenika milanske Crkve plod Božjega nauma: “U to si vrijeme spomenutom biskupu [Ambroziju] u viđenju otkrio gdje su pohranjena tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, koja si kroz tolike godine sačuvao od kvarenja u riznici svoje tajne, da ih odande izneseš u pravi čas…” (Ispovijesti, IX, 7, 16). Taj “pravi čas” Augustin prepoznaje u čudesnim ozdravljenjima koja su se dogodila kod prijenosa svetačkih tjelesa, a što je snažno utjecalo da Justina, majka cara Valentinijana i pripadnica arijanizma, obuzda oštricu svoje srdžbe naspram biskupa Ambrozija i njegove zajednice kršćana. Zanimljiv je i način ozdravljenja koje Augustin opisuje: neki je slijepac, čuvši za događaj svečanoga prijenosa mučeničkih tijelâ, zamolio svoga pratitelja da ga povede onamo; nakon što mu dopustiše da rupcem dotakne nosila na kojima su počivala svetačka tijela, “primaknu rubac k očima, i odmah mu se otvoriše oči”.
Razjašnjenje i način shvaćanja tih događaja nudi sam Ambrozije u pismu svojoj sestri Marcelini, otkrivajući da je pri toj svečanosti svoj govor oslonio na riječi iz Psalma 18: “Nebesa kazuju slavu Gospodnju”. U svetim mučenicima otkriva se i objavljuje Božja slava te oni – po svojim preobraženim tijelima – čuvaju u svijetu trag Božje slave. Nadahnuti tim mislima možemo reći da relikvije svetaca u kršćanskome shvaćanju, rasvijetljenu vjerom u Krista i u zajedništvo svetih, nisu tek raspadljivi ostatci vremenitoga i zemaljskoga života nego “fragmenti vječnosti” (L. Canetti) u koju su svetci uneseni. Čašćenje relikvija ne vraća nas u svečevo “vrijeme”, nego nas unosi u njihovu vječnost, u slavu koje su dionici. Relikvije tako čuvaju trag svetosti u Crkvi, žudnju za Božjom slavom, sigurnost da smo po vjeri u zajedništvu sa svetima. Ako su svetci “spomenici vječnosti” u vremenu, onda se i njihove relikvije ne mogu promatrati izvan toga okvira vjere.
Uz relikvije se veže virtus, snaga koja se u svetcu očitovala za vrijeme njegova zemaljskoga života. Svetac nastavlja živjeti u zajedništvu svetih; njegovo je tijelo oduhovljeno slavom koje je postao dionikom, pa se uz tijelo (relikvije) veže njegovo čudesno djelovanje. Relikvija, dakle, nema moć u sebi nego u povezanosti sa svetcem koji svojom proslavom u nebesima nastavlja na nov način vršiti velebna djela. Sveti Efrem Sirski govori o životu koji je “sačuvan” u kostima svetih mučenika, pa čak i u njihovim grobovima, a sveti Ćiril Jeruzalemski podsjeća na čudesnu snagu koja počiva u ostatcima tijela Božjih ljudi, navodeći predaju iz Druge knjige o kraljevima prema kojoj su “neki, sahranjujući čovjeka opazili razbojnike te, bježeći, baciše mrtvaca u Elizejev grob i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.” (2Kr 13, 21)
Sv. Augustin svjedoči da su čudesna ozdravljenja, zadobivena po molitvi svetim mučenicima na njihovim grobovima ili pred njihovim relikvijama, siguran znak uskrsnuća i života onkraj smrti. Upravo relikvije i moć koja se po njima posreduje pokazuju da je kršćanstvo “vjera živih”, vjera u život. “Čašćenje relikvija u ranome kršćanstvu očituje se kao ispovijedanje te vjere, utemeljene na Kristovu uskrsnuću i na njegovu daru vječnosti za sve one koji mu se životom pritjeloviše. Ne čudi da će govor Crkve o istini uskrsnuća biti često potkrijepljen upravo “svjedočanstvima relikvija”, tih “znakova života”. U tome smislu crkveni oci ističu da relikvije svetih apostola i drugih mučenika nisu “ostatci umrlih i mrtvih”, nego “fragmenti živih”. Potkrjepljujući tu misao, sv. Jeronim podsjeća na Gospodinove riječi: “Što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog: ‘Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev?’ Nije on Bog mrtvih, nego živih!” (Mt 22, 31-32). Rasvjetljujući tim mislima i primjerima čašćenje koje se u ranoj Crkvi veže uz grobove svetih i uz čašćenje njihovih relikvija, postaje razvidnim da se tim oblikom kulta među kršćanima njeguje “kultura života”, odnosno “kultura uskrsnuća” (M. Roch). Kasnija će povijest pokazati da čašćenje relikvija, kada biva odvojeno od čvrstoga temelja vjere u uskrsnuće i u zajedništvo svetih, može lako odvesti u vjerovanja i pobožne prakse koje nije lako održati u okvirima kršćanskoga kulta.
Vjera u zajedništvo svetih i u snagu kojom oni nastavljaju krijepiti život putujuće Crkve razvila je ideju da u svim crkvama budu čuvane relikvije svetih svjedoka vjere. Tako papa Grgur Veliki (590.-604.) određuje da poganski hramovi koji se pretvaraju u crkve, prije nego budu dani za kršćansku uporabu, budu poškropljeni blagoslovljenom vodom i obogaćeni relikvijama svetaca.
Zanimljiva je spoznaja da se u Crkvi razvio običaj polaganja relikvija svetaca pod oltar, mjesto euharistijskoga spomen-čina Kristove žrtve. U opravdavanju takve prakse često se navodi viđenje pisca Knjige Otkrivenja: “Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu.” (Otk 6, 9) Brojne su teme koje crkveni oci otvaraju uz tu činjenicu: mučenikovo svjedočanstvo vjere pruža “ugodan miomiris” i pridružuje se Kristovoj žrtvi koja je bila mila u Božjim očima; snaga njihova svjedočanstva izrasla je iz jedincate i neponovljive Žrtve na križu; svaki je vjernik pozvan i sam postati oltarom (žrtvenikom) i oltarom Gospodnjim… Moguće je izvoditi i šire zaključke, osobito korisnu spoznaju da se čašćenje svetih i njihovih relikvija tijesno veže uz slavlje Kristove žrtve, unutar koje i po kojoj žrtva i primjer svetih svjedoka zadobivaju smisao i vrijednost.
Od kraja četvrtoga stoljeća u kršćanskim se zajednicama zamjećuje živa želja za posjedovanjem relikvija nekoga svetca. Tu je pojavu posebno zanimljivo pratiti u onim (osobito mladim) zajednicama koje nisu imale vlastitih mučenika i svetih svjedoka vjere. Time će se otvoriti vrata “dijeljenju relikvija” pojedinih svetaca, ali će se u tome na posredan način ostvarivati novi vez zajedništva među mjesnim Crkvama. Čašćenje svetaca izvan vlastite im mjesne ili krajevne Crkve te proširenje čašćenja svetih apostola i mučenika na sve Crkve, a što je jačalo želju za posjedovanjem njihovih relikvija, na čudesan će način izgrađivati crkvenu povezanost, tkanu čuvanjem spomena na živote svetih svjedoka vjere i pozivom na nasljedovanje njihova primjera.
Kršćanska tradicija na istoku u čuvanju spomena na pokojnike znatno je osjetljivija prema ostatcima pokojnikova tijela negoli se to može vidjeti u zapadnoj tradiciji. Još i danas, kako svjedoči V. Teti, monasi samostana svete Katarine na Sinaju na prvu obljetnicu smrti nekoga monaha vade njegovo tijelo iz groba i pred izloženim ostatcima mole. Ako su se očuvale samo kosti, polažu ih u kosturnicu (ossarium), dok lubanja biva pohranjena u zasebnu kapelicu gdje se čuvaju glave svih monaha samostana, svaka s pripadnim imenom. Ako, pak, tijelo nije u takvome stanju da bi kosti mogle biti dostojno i prema običaju pohranjene, ono biva vraćeno u grob, a zajednica nastavlja moliti za pokojnoga monaha do sljedeće obljetnice. Premda slične običaje možemo susresti u zapadnim monaškim zajednicama, takva praksa ne može biti shvaćena pogledom iz kasnije zapadne kulture, koja je uvelike oblikovala našu misao o relikvijama i koja je u relikvijama sklona gledati samo “ostatke” pokojnikova tijela. Relikvije, naime, nisu tek ostatci mučenikova ili svečeva tijela, nego očitovanje njegove preobražene i trajne prisutnosti u zajednici vjernika. Duh koji je oplemenjivao svečevu osobu za njegova života preobrazio je i njegovo tijelo koje je postalo sveto, čuvajući trag svetosti u svijetu i upućujući uvijek na Onoga koji je jedini svet i jedini izvor svetosti.
Pretkršćanski tragovi i suvremena lutanja
Koliko god prethodno iznesena pojašnjenja ranokršćanskoga čašćenja relikvija mučenika i drugih svjedoka vjere nosila rasvijetljenost pogledom iz perspektive Kristove pobjede nad smrću, ipak valja spomenuti da čašćenje “relikvija” nije izraslo samo unutar kršćanske tradicije. Štoviše, može se slobodno reći da je kršćanstvo, temeljeno na otajstvu Krista, unijelo novo svjetlo u široko rasprostranjene oblike štovanja mrtvih i čašćenja njihovih zemnih ostataka. Strah od smrti, koju se časti kao božanstvo, kršćanstvo preobražava u nadu u novi život, a čašćenje relikvija pruža toj nadi životnost.
Dostatno je spomenuti primjere sačuvane u grčkoj književnosti i mitologiji. U Ateni su bili čuvani i posebno čašćeni ostatci tijela Edipa i Tezeja, a Plutarh svjedoči da su nakon smrti nekih velikana ili junaka ostatci njihovih tijela bili svečano nošeni iz grada u grad i “izlagani” čašćenju. Eskulapove su kosti, prema predaji, bile čuvane u Epidauru, a Ahilovo je koplje, kao relikvija njegovoga junaštva, čuvano u Ateninu hramu u Phaselisu. Na više se mjesta spominju hramovi u kojima se čuvala Orfejeva lira, dok je Agamemnonovo žezlo bilo pohranjeno u Cheronei.
Tomu nizu moguće je pridružiti i primjere iz drugih kultura i razdoblja. Primjeri, međutim, ne pripadaju samo antičkome vremenu u kojemu su sva područja života bila obilježena gledanjem kroz prizmu religije. Nisu li i u modernim civilizacijama i društvima, pa i u onima koja su se – u ime naprednosti – snažno opirala i neprijateljski odnosila prema svemu religijskom, navlastito kršćanskom, brižno čuvani ostatci njihovih “velikana”, sustavno namećući nove oblike kulta? Uz njihove živote pleli su se ‘mitovi’, tijela su im balzamirana, grobovi postajali mjestom obvezatnoga “hodočašćenja”, a spomen na njih čuvan u imenima trgova, ulica, ustanova… Nedodirljivost njihovih ideja rodila je mnoge žrtve, i nakon njihove smrti.
No, čovjek se ne zaustavlja na tome. Nismo li i danas, gotovo svakodnevno, suočeni s novim oblikom čašćenja ‘relikvija’ osoba koje je društvo, iz najrazličitijih razloga, proglasilo velikanima, uglednicima, važnima ili “zvijezdama” (pjevačima, glumcima, športašima, bogatašima…). Nije teško zaključiti da je srednjovjekovno kršćansko čašćenje relikvija – katkada oslonjeno na praznovjerja i nesigurne povijesne predaje – građeno i oblikovano na čvršćim temeljima od suvremene pohlepe za posjedovanjem nekoga predmeta koji je pripadao nekomu od “slavnih”. Bezvrijednost, neukus i ispraznost ne priječe da se za takve “relikvije” izdvajaju iznimno velika sredstva. Ustanovljuju se i zbirke predmeta koji su im pripadali, naizgled nalik kršćanskim lipsanotekama i zbirkama relikvija. Posjećuju se mjesta koja su ti “velikani” pohodili ili gdje su boravili, slijedi se njihov način odijevanja, “hodočasti” se na njihove grobove, slave rođendani, a uz njihove se živote pletu uvijek nove i zakulisne predaje – sve bez dostatne svijesti i hrabrosti priznanja da se time duboko zadrlo u područje religijskoga, kultnoga. Katkada se u tome ozračju čašćenja “velikana” ne preza posegnuti i za nesumnjivo religijskim kategorijama: naziva ih se idolima, a sljedbenici se priznaju njihovim poklonicima i obožavateljima; mjesta gdje su živjeli ili boravili naziva se hramovima, a “zajedništvo” s njima živi se po ljubomornome čuvanju nekoga predmeta koji im je pripadao ili njihovoga potpisa, usputno stavljenoga na list papira. Ostaje, stoga, svakomu odgovoriti na pitanje na kojim temeljima i s kojim vrjednotama gradi i oblikuje svoju “religioznost”.
Suvremena kršćanska duhovnost – trajno iskušavana željom da bude ‘očišćena’ od svega što ne bi bila “čista vjera” u Boga i svega što povijesno nije sigurno dokazivo i “znanstveno prihvatljivo” – gaji stanoviti zazor prema relikvijama svetaca. Pribojava se prigovora da čašćenje relikvija ne doprinosi autentičnomu življenju vjere ili da je ostatak vremenâ u kojima je religijsko izrastalo iz tradicije i pučkih predaja. No, zanimljivo je primijetiti koliko taj isti suvremeni čovjek, pa bio on i vjernik, čuva relikvije nekih modernih religioznosti. Nije li kršćanstvo već odavno, upravo po čašćenju relikvija, pročistilo ljudsku zadivljenost životima “velikih” ljudi? Relikvije su uvijek usmjeravale prema bitnomu, prema onomu kamo smjera život svetca. Crkva se, stoga, nije sustezala u čašćenju relikvija pokazati i svoju strogost, zabranjujući one oblike čašćenja koji nisu doprinosili kristološkome usmjerenju življenja vjere, kao i one koji su izrasli iz ljudske mašte ili praznovjerja.
Ovaj veliki povijesni lûk kojim smo, nakon uvida u ranokršćansko oblikovanje čašćenja relikvija svetih mučenika, pokušali povezati pretkršćansko pogansko čašćenje zemaljskih ostataka antičkih junaka i suvremenu idolatriju pred novim “velikanima”, napravljen je svjesno, s ciljem da bismo s puno širim pogledom mogli pristupiti razmišljanju o razvoju čašćenja relikvija kroz srednji vijek.
Srednjovjekovna raširenost čašćenja relikvija i sužavanje značenja
Pogled u srednjovjekovno kršćansko čašćenje relikvija nerijetko je opterećen mišlju o mnoštvu relikvija, vezanih uz živote svetaca. Nesumnjivo je da je u tome snažnome pokretu duhovnosti, oblikovane kroz razne oblike pobožnosti, svoje mjesto našla i ljudska mašta, ali ponajprije želja da se bude u dodiru sa svetim mjestima i sa životima svetaca.
U tome smislu, korisno je podsjetiti da se prvo širenje ideje o “relikvijama” veže uz sveta mjesta Isusova zemaljskoga života. Ta su mjesta shvaćana kao mjesta svetoga susreta s Kristom i njegovim spasenjem. Hodočasnik iz Bordeauxa u svome Itinerarium Burdigalense opisujući hodočašće u Svetu zemlju tridesetih godina 4. stoljeća, kao “sveta mjesta” pohađa mjesto Isusova rođenja, mjesto krštenja, brdo preobraženja, Lazarov grob, stijenu na kojoj je Juda izdao Isusa, Kajfinu kuću i stup uz koji je bio bičevan, Pilatov dvor, Golgotu, Sveti grob… Još se ne spominje relikvija Kristova križa.
Nekoliko desetljeća kasnije Itinerarium Egeriae spominje još duži niz mjesta svetoga spomena. Iz Egerijinih je zapisa korisno izdvojiti drvo Kristova križa, kao i titulus, ploču s natpisom koja je bila pribijena na križ. I ovdje je naglasak poglavito na čuvanju spomena na Krista na mjestima svetih događaja. Sloboda ispovijedanja vjere i javnoga kulta u kršćanima je probudila snažnu želju za čuvanjem spomena na “utemeljujuće događaje” kršćanske vjere, a što se ostvaruje kroz otkrivanje i pohađanje mjesta na kojima su se oni zbili. No, početkom 6. st. Breviarium de Hierosolyma spominje nove “relikvije”: koplje kojim je bio proboden Isusov bok, trnova kruna kojom je bio okrunjen, pladanj na koji je bila položena glava Ivana Krstitelja, kamen kojim je bio kamenovan prvomučenik Stjepan, svjetiljka koja je svijetlila kod Isusove posljednje večere… Može se reći da je u to doba već poznato čuvanje spomena na gotovo sva mjesta koja se spominju u evanđeljima. Sredinom 6. st. pisac Teodozije u spisu De situ Terrae sanctae spominje mjesta čije je “otkriće” naslonjeno na zapise iz apokrifnih spisa (Elizabetina kuća, mjesto gdje je pogubljen Ivan Krstitelj…).
Razvoj hodočašća na sveta mjesta i cvjetanje pučkih oblika pobožnosti, katkada udaljenih od temeljnoga smisla koji se nastoji čuvati u liturgiji Crkve, razbuđuju vjerničku želju za pronalaskom svega što bi moglo pružati susret s događajima spasenja. U rasponu od nekoliko stoljeća nizu “relikvija” vezanih uz Isusov život, pridružuje se i niz predmeta za koje bi bio suvišan svaki trud u dokazivanju autentičnosti (Isusova kolijevka, trnova kruna, ležaljka na kojoj je bio ozdravljen čovjek u Kafarnaumu…). No, takve “relikvije” nisu ni “nastale” da bi se lažno predstavila njihova autentičnost, nego da bi se po njima gajila pobožnost usmjerena nasljedovanju Isusa.
Slične procese možemo pratiti i u širenju relikvija svetaca. Potrebno je kritičkim odmakom pristupati tome fenomenu, a takav pristup ne pokazuje kritičnost u jednostranoj osudi u kategorijama nepovijesnosti, neautentičnosti, izmišljenosti i slično. U drugoj polovici srednjega vijeka na kršćanskome Zapadu rađa se niz pokreta kojima je zajednički nazivnik pobožnost. Govorimo o pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji i svetcima, prema Euharistiji, osobito prema euharistijskim prilikama, prema Kristu, s posebnim naglaskom na njegov “život u tijelu”, a što daje smjer oblikovanju pobožnosti prema Kristovoj muci i križu, te prema otajstvima vezanima za njegovo djetinjstvo. Gradovi žive pod zaštitom svojih svetaca, a pojedine skupine ljudi (kao, na primjer, cehovske udruge) proglašavaju svetce svojim zaštitnicima. Zaštita se često oslanja na posjedovanje i čašćenje relikvija svetaca. Udruge i bratovštine imaju svoje crkve ili kapele u crkvama gdje se podiže oltar u čast svecu, s mjestom za pobožno čašćenje njegovih relikvija. Darivanje relikvija i njihova razmjena među gradovima i mjesnim Crkvama pokazatelji su da su one služile poglavito širenju pobožnosti usmjerene prema nekomu svetcu, a ne brigom za “čuvanjem” relikvija i za njihovom autentičnošću.
S obzirom na sve te pojave potrebna je kritičnost u kojoj valja priznati da bismo danas, kad bi sve “relikvije” koje su sačuvane kao predmeti čašćenja bile autentične, imali šest tijela Marije Magdalene, dva tijela Grgura Velikoga i četiri njegove glave, a sveti bi Blaž imao i do stotinu ruku… Isus bi na križ bio prikovan s dvadeset i šest (sačuvanih) čavala… Nizanje ovakvih primjera ne smjera k obescjenjivanju čašćenja relikvija, nego ponajprije njihovu smještanju u pripadni im duhovni okvir i povijesni kontekst. Raširenost relikvija ne govori o njihovoj neautentičnosti, nego o želji za istinitošću pobožnosti i vjerničkoga života. Razvoj pobožnosti prema svetcima stvorio je okvir i za nastajanje novih kategorija relikvija. Dok se u početcima pod pojmom reliquia misli na svečevo tijelo ili na dijelove tijela (ex ossibus ili ex corpore), osobito udove i glavu, ili pak na njegovu krv sačuvanu na odjeći ili na dijelovima platna (ex tela imbuta sanguine), u kasnijem se razvoju kao relikvije susreću predmeti kojima se svetac za života služio: na primjer odjeća (ex indumentis, ex habitu, ex palio, ex velo, ex veste), ili pak platna (linea, brandea) i predmeti koji su bili u doticaju s njegovim tijelom.
Čini se da se s tim novim oblicima čašćenja relikvija dogodilo širenje ideje o čašćenju svetih, ali se sama ideja relikvije značenjski suzuje jer biva reducirana na moć (na primjer ozdraviteljsku ili apotropaičku) koja joj se pripisuje, dok biva zaboravljeno ono izvorno široko značenje koje je nekoć bilo vezano uz pojam memoria. Slavlje spomena nekoga mučenika ili svetca prvotno povezuje mjesto ukopa i obljetnicu mučeništva, odnosno smrti; istim pojmom memoria označava se i svečev grob, pa i sama crkva u kojoj se grob nalazi, da bismo na kraju tim pojmom označavali i relikvije mučenika i svetaca (H. Leclercq). Čašćenje relikvija stoga se ucjepljuje u širi oblik čuvanja spomena živim, ponajprije po nasljedovanju svečeva života, po nastavljanju poslanja koje mu je u Crkvi bilo povjereno ili po buđenju duhovnosti kojom se on odlikovao. Čašćenje relikvija, kao “fragmenata vječnosti”, unosi i same vjernike u dinamiku spomena koji ostaje živ i djelatan u hodu Crkve kroz svijet.
U tome smislu korisno je prisjetiti se natpisa na grobu svetoga biskupa Martina u Toursu: “Hic conditus est sanctae memoriae Martinus episcopus, cuius anima in manu Dei est, sed hic totus est praesens manifestus omni gratia virtutum.” (Ovdje počiva svete uspomene biskup Martin, čija je duša u Božjoj ruci, ali on je čitav ovdje prisutan, očitujući se po najraznovrsnijim milostima.) Relikvije govore o prisutnosti svetca u životu Crkve. Nisu njegov ostatak, nego Prisutnost koja nastavlja nadahnjivati, poučavati, usmjeravati i ozdravljati živote vjernika.
Smjerokazi za pročišćenu pobožnost
Naslonjena na dugu tradiciju pobožnosti i čašćenja svetih Crkva prepoznaje vrijednosti čuvanja spomena na svete svjedoke vjere, pa i po čašćenju njihovih relikvija. Najvrjedniji oblik čašćenja relikvija vidljiv je u zadržanome običaju da se “kod posvećenja pod oltar ugrade odnosno pohrane relikvije svetaca, pa i nemučenika” (Opća uredba Rimskoga misala, 302). Stavljene ispod oltara, relikvije upućuju na to da “žrtva udova svoje izvorište i značenje crpi iz žrtve Glave” te nose “simbolički izražaj zajedništva u istoj Kristovoj žrtvi, u žrtvi Crkve, pozvane na svjedočenje” (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 237).
Glede drugih oblika čašćenja relikvija, kao što su: molitva pred njima, njihovo dodirivanje i iskazivanje poštovanja, na primjer poljupcem, urešavanje svjetiljkama i cvijećem, njihovo svečano nošenje u procesijama, blagoslov udijeljen relikvijama odnosno relikvijarom, Crkva ostavlja prostor slobode takvim izrazima, uz obdržavanje nekih smjernica koje služe jasnijemu oblikovanju čašćenja (usp. Direktorij, 236-237). Na tome tragu potrebno je, prije svega, osigurati se glede njihove vjerodostojnosti; tamo gdje je ona dvojbena, relikvije će se dužnom mudrošću trebati povući iz čašćenja vjernika. Nalaže se da se spriječi pretjerano komadanje relikvija, koje nije u skladu s dostojanstvom ljudskoga tijela; liturgijske odredbe nalažu da relikvije trebaju biti “toliko velike da dopuštaju shvatiti da se radi o dijelovima ljudskoga tijela” (Rimski pontifikal, Prethodne napomene, 5). Zahtijeva se također paziti da se spriječi bilo kakva krađa relikvija i svaki oblik trgovanja te bdjeti nad čašćenjem relikvija kako bi se izbjeglo bilo kakvo praznovjerje ili iskrivljenje kršćanske vjere i pobožnosti.
Relikvije svetaca, dane na čašćenje vjernicima, čine svetost prisutnom u Crkvi, održavaju je živom te pomažu da po svetom zajedništvu Proslavljene i Putujuće Crkve životi vjernika budu preobraženi onom svetošću koja će u današnje vrijeme biti prepoznatljiv znak posvećenja svijeta. Zato relikvije, ti “sveti ostatci”, mogu današnjemu vjerniku govoriti o vječnosti i putu prema njoj. Prizivom na životni primjer svetaca one mogu rasvijetliti ostatak puta svetosti koji je pred nama. Mogu i pitati: što ostaje za nama u našemu kršćanskom hodu kroz svijet?
Tekst je izvorno objavljen u Živom vrelu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta vrijedi isključivo za portal Bitno.net.